Novi film ”Simpatija za đavola” istražuje iskustva novinara koji se izvještavali sa frontova u BiH. Balkan Diskurs je razgovarao sa koproducenticom filma Amrom Bakšić Čamo o filmu i njenim iskustvima rada u filmskoj industriji BiH.
Tokom rata u BiH, porodice širom svijeta sjedile su u svojim dnevnim sobama i svake večeri gledali scene opkoljenog Sarajeva. Novi film, koji se trenutno snima na ulicama Sarajeva, razmotriće iskustva novinara koji su ove priče tako živopisno prenijeli ostatka svijeta.
Amra Bakšić Čamo, koproducentica filma ”Simpatija za đavola”, šefica godišnjeg koprodukcijskog marketa Sarajevskog filmskog festivala ”CineLink” i osnivačica produkcijske kuće pro.ba, nedavno je za Balkan Diskurs razgovarala o njenom predstojećem filmu i iskustvima rada u filmskoj industriji BiH.
Film ”Simpatija za đavola” zasnovan je na memoarima francuskog ratnog dopisnika Paula Marchanda. Dok je bio u Sarajevu, Marchand je postao zloglasan zbog svog bahatog ponašanja. Podmuklo je ismijavao jakne drugih reportera i vozio se ulicama u skršenom automobilu sa natpisom “Ne pucajte. Trošite metke. Ja sam besmrtan.” na haubi. Upamćen je po tome kako se spuštao užetom u atrij hotela Holiday Inn, a čak je ubjedio dirigenta Orkestra Sarajevske filharmonije da učini isto kada je 1993. godine održan koncert u hotelu.
Amra o Paulovom bahatom ponašanju kaže: “Naravno da su ovi ljudi adrenalinski ovisnici. Ovo nije jedini posao u kojem morate biti ovisnici o adrenalinu, a takođe morate shvatiti koliko su mladi neki od ovih ljudi bili tada, a mladost i ludost idu zajedno… Kada imaš 22 godine, normalno je da misliš da si besmrtan. Šta drugo misliti?” Razmišljajući o tome koliko su mladi bili mnogi od filmskih likova, Amra se prisjetila sopstvenog iskustva: “Bila sam dio te generacije: mislila sam da sam zrela zbog iskustva koje sam imala. Ali nisam. Bila sam dijete.”
Tokom opsade Sarajeva, grad je bio pun novinara, a film ”Simpatija za đavola” pokazuje ovaj dio opsade na jedinstven način. Film istražuje Sarajevo kao “ključno mjesto gdje je nastala cijela generacija evropskih ratnih novinara i fotografa. Ovi 20-godišnjaci su došli u Sarajevo i postali su ono što su danas tokom opsade”, kaže Amra.
Ovaj film nije prvi put da Amra istražuje ulogu stranih dopisnika stacioniranih u Sarajevu tokom opsade. Takođe je radila na filmu Sweet Dreams o italijanskom novinaru koji se kroz ratna dešavanja borio sa svojom životnom istorijom. “Film je koristio rat u Bosni kako bi pokazao kakva je uistinu osoba bio taj ratni fotograf, koliko je bio zatvoren i nije mogao izraziti svoje emocije.”
Amra vrlo dobro zna da je Sarajevo ostavilo dubok trag u životima velikog broj novinara, a Marchandova priča je od posebne važnosti zbog trajnog utjecaja opsade na njegov životni put. U tom gradu je ranjen u ruku što je u velikoj mjeri završilo njegovu novinarsku karijeru na frontovima. Marchand je preuzeo mnoge rizike kao reporter i bio je oštar kritičar onoga što je vidio kao otuđenost novinara od stvarnih života ljudi o kojima su izvještavali. Kao rezultat svojih iskustava, razvio je snažnu ličnu vezanost prema Sarajevu i njenim ljudima, a tu je bila i njegov bivša djevojka, Slobodanka Lizdek, koja je Amru upoznala sa Guillaume de Fontenay-om, režiserom filma ”Simpatija za đavola”.
“Film je također njena priča na mnogo načina, jer je radila s Paulom i bila njegova djevojka tokom rata. Sada živi u Sarajevu.”, kaže Amra. “Dakle, ona je u osnovi upoznala nas dvoje i shvatila sam da je njegova priča stvarno zanimljiva. Ovo nije bio tipičan momak koji dođe, vidi dijete, snimi fotografiju i ode. Ova priča je ono što ovo čini drugačijim tipom filma… zato što se radi o moralnosti.”
Mnogi su posmatrali opsadu Sarajeva kao test novinarskog integriteta, a određeni broj novinara je optužen za pristrasnost i površno izveštavanje o informacijama koje su im bile poznate. Ostali novinari su se osjećali bespomoćno zbog ravnodušnosti međunarodne zajednice. Iz perspektive nekih stanovnika Sarajeva, novinari su bili hladni i bezbrižni.
Bosanska filmska režiserka, Jasmila Žbanić, istražila je ovu perspektivu u njenom dokumentarcu iz 2003. godine, Images from the Corner. U ovom dokumentarcu, Žbanić je pratila priču o djevojci koja je ranjena u njenom naselju. Djevojka je ostala u sjećanju režiserke jer dok je ona ležala na ulici, francuski fotograf umjesto da joj pomogne je fotografisao, a fotografije su kasnije osvojile međunarodnu nagradu.
Amra priznaje da je čula mnogo katastrofalnih priča o novinarima i njihovim postupcima tokom rata i vjeruje da ”Simpatija za đavola” služi za rješavanje važnih tema vezanih za etičko izvještavanje. “On je novinar, ali dok je on ovdje, on dobija više razumjevanja i postaje građanin Sarajeva i kroz ovaj proces počinje da ispituje šta znači biti objektivan”.
Amrin prethodni rad je također doprinjeo da bude svjesna izazova objektivnosti u ratnom izvještavanju. “Radila sam na dokumentarcu Opsada Rémy Ourdana, osnivača WARM Fondacije, koja je udruženje ratnih novinara i fotografa. Tokom ovog procesa imala sam priliku da upoznam neke članove udruženja. To su profesionalci koji nisu samo bili u Sarajevu tokom rata, već idu iz jedne krizne situacije u drugu i kroz priče sa njima saznate da je za takav posao potrebna određena doza dobrote”, kaže Amra.
Također je shvatila da se ratni reporter ne može uvijek odvojiti od svojih subjekata. ”Simpatija za đavola” je utoliko zanimljivija jer govori o novinaru koji napušta tipično novinarsko okruženje. On odjednom ima prijatelje koji gube članove porodice i nemaju šta da jedu. Za većinu novinara, to je kao blitzkrieg: dođu tu na kratko vrijeme, urade priču, vrate se kući i trude se da ne dozvole da ta iskustva utiču na njihov svakodnevni život. Ali, onima koji su ostali i koji su bili u Sarajevu duže vrijeme, životi su zauvijek promjenjeni”, objašnjava Amra, nakon čega se pita: “Kako su oni mogli praviti liniju između objektivnosti i života ljudi u Sarajevu?”
Za razliku od većine filmova zasnovanih na događajima u Bosni, snimanje filma ”Simpatija za đavola” u potpunosti je obavljeno u BiH. “Autentičnost je bila stvarno važna. Obično se samo nekoliko dana provede u zemlji kako bi se snimilo nekoliko scena. Zatim se snimanje prebacuje u Mađarsku ili Hrvatsku gdje možete dobiti poreske olakšice”, kaže Amra. Prema njenim riječima, rekonstrukcija opkoljenog Sarajeva na autentičan način se pokazala kao izazov. Ne samo da morate rekonstruisati ratnu zonu, već morate vratiti grad u dvadeseti vijek.
Međutim, producenti se još uvijek nisu susreli sa većim izazovima zbog odluke da snimanje u potpunosti bude u Sarajevu, s obzirom da su dobili podršku za film i imaju nadu u potencijalne finansijske dobiti koje će film donijeti u grad. “Sretni smo što smo pronašli razumijevanje za ovaj film među zvaničnicima Vlade kantona Sarajevo. Zbog toga što je film baziran u Sarajevu, oni su zaista pružili velikodušnu podršku, ne samo u smislu finansija, već u obliku usluga koje će nam pomoći da završimo produkciju.”
Iako filmovi kao što su ovi imaju potencijal da privuku investicije u Bosnu, po pitanju budućnosti bosanske kinematografije u cjelini, Amra priznaje: “Nisam ni malo optimistična”. Izazovi s kojima se suočava bosanska filmska industrija ograničavaju strana ulaganja i razvoj domaćih talenata. Na primjer, BiH ne daje porezne olakšice, pa je teško privući strane ulagače.
Postoji i društveni problem. “Naše društvo trenutno ne pokazuje razumijevanje prema kulturnoj umjetnosti. Kultura se posmatra kao zabava za bogate ili se ona smatra nebitnom jer ne donosi ekonomsku dobit. Niko ne brine o tome šta ćemo mi kao društvo ostaviti za buduće generacije.” Uprkos svim poteškoćama i izazovima, Amra nije izgubila svu nadu. “U Bosni postoje nevjerovatni ljudi, autori i režiseri. S obzirom na to koliko je mala zemlja i koliko se malo investira, filmska umjetnost koju imamo je i dalje nevjerovatna”, tvrdi Amra.
Na pitanje čemu se nada da će ”Simpatija za đavola” doprinjeti u oblasti izvještavanja u ratu, Amra kaže da želi da film, kao i svi ostali filmovi na kojima ona radi, budu ocenjeni na osnovu dugoročnog uticaja. “Mislim da uvijek moramo biti svjesni da ne pravimo samo filmove za sutra; filmove pravimo za vječnost. Dakle, nije samo pitanje neposrednog uticaja koji će prikazivanje filma imati u BiH ili Francuskoj u sadašnjosti, već o tome kako će se na ovaj film gledati 40 godina nakon premijere”, zaključuje Amra.
