Bijeli grad i ,,nevidljivi” fotograf

Ranko Mijatović-Šarac je umro je 9. aprila 2013. godine. Uzrok smrti bile su smrtne ozljede uzrokovane padom s visine. Nesvjestan svog stanja, Šarac nije pravilno reagovao i odbio je potražiti pomoć. Nakon sedam dana hospitaliziran je u lokalnoj hitnoj pomoći. Preminuo je sat vremena kasnije. (Foto: Mitar Simikić)

Bijeljina je grad u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine (BiH). Grad je svoj naziv dobio od riječi Bijela. Iako nije bilo vizuelnih dokaza zašto je grad dobio ovo ime, ipak se čini kao pravo ime za njega.

To nije zbog obilja bijelih zgrada, jer ih uopšte nema puno, već zato što grad posjeduje prigušen i jednolik ten kojem nedostaje pigmentacije. Ima izgled grada koji je izgrađen po arhitetskom planu. Međutim, do dan danas to ostaje nejasno jer grad i nije baš arhitektonski uredan. Široke ceste koje prolaze kroz grad prepune su malih trgovina. U pozadini, mlade djevojke se rolaju na parkinzima bivših komunističkih zgrada, krećući se u koncentričnim krugovima naizgled bez nekog odredišta.

U junu ove godine, u gradu je održana prva izložba fotografija lokalnog fotoreportera Mitra Simikića. Njegove fotografije bilježe životna iskustva lokalnih ljudi koji su pretrpjeli ekonomsku, psihološku i političku izolaciju od društva. Izložba je održana u novoj gradskoj galeriji – velika staklena struktura nalik aerodromskom terminalu, koja se nalazi u jednom uglu glavnog trga. Glavna funkcija ove zgrade su naizgled njen kafić i bar. Izložbena soba se nalazi iza kafića, skoro pa sakrivena. Prethodna galerija, koja se nalazila na istom trgu, je bila puno starija i impozantnija. Ovaj transfer svjedoči o zanemarivoj ulozi umjetnosti u Bijeljini i ova izložba bila je prvi put da je projektor ikada korišten u novoj galeriji, koja je otvorena već deset godina.

Cvija Dokić (82) prelazi preko polja prema svojoj kući. Ona je jedan od poslednjih stanovnika u selu Maleševci, BiH. (Foto: Mitar Simikić)

S obzirom da je Mitrov rad fokusiran na lokalna pitanja, pomalo je čudno što biva tek sada izložen. Mitru generalno nije falilo priznanja – za svoj je rad primio nekoliko prestižnih međunarodnih nagrada. Međutim, čini se da je njegova fotografija najmanje poznata u njegovom rodnom gradu. Njegova suzdržanost i oklijevanje da prikaže svoja djela u rodnom gradu potiče iz zabrinutosti od toga kako će građani reagovati. Fotoreportaža nije baš nešto posebno priznata profesija u ovom gradu i Mitar nema prijatelja fotografa u svojoj zajednici. U Bijeljini su, kako on objašnjava, jedini fotografi oni koji su komercijalni.

Pored Mitrovog suzdržavanja, postoje strukturne prepreke protiv izlaganja radova u Bijeljini. U svakom razgovoru, Mitar izražava važnost uloge potpredsjednika Skupštine Grada Bijeljina Mustafe Gradaščevića za otvaranje njegove izložbe; to je čovjek za kojeg Mitar nije mislio da je pravi političar kada su se prvi put upoznali. Kada sam prvi put sjeo s Mitrom, na moje opšte iznenađenje, poveo je potpredsjednika na ručak s nama. Ovaj nesvakidašnji savez između lokalnog političara i umjetnika proizašao je u blisko prijateljstvo, koje je poslužilo kao pokretačka snaga nedavnog prikazivanja Mitrovog rada.

Spomenik borcima Srema i istočne Bosne palim u oslobodilačkom ratu od 1941-1945. godine je monumentalni spomenik koji se nalazi u okviru spomen-groblja. Radovi na izgradnji spomenika počeli su u proljeće 1951. godine, a završeni su u ljeto 1952. godine. (Foto: Mitar Simikić)

Mitar kaže da bi bilo vrlo teško održati ovu izložbu bez Mustafine podrške. Čak štaviše, izložba je bila Mustafin prijedlog. Bez umanjivanja Mitrovog talenta, žalosna je činjenica da su mu trebale posebne naklonosti lokalnih političara. Ovo služi kao sramotan odraz političkog okruženja u kojem se fotoreporteri moraju snaći u ovoj zemlji kako bi napravili nešto od sebe. Zaista je teško zamisliti napredak kada je jedina nada umjetnika da njihov rad dospije pod ruke jednog od rijetkih političara koji nisu korumpirani i koji ovakav rad podržavaju. Ne iznenađuje da Mitar većinu razgovora naglašava Mustafu i svoju zahvalnost prema njemu.

Čini se da je Mitrovo i Mustafino vjerovanje u pomoć zajednici ono što ih ujedinjuje. Mitar kaže kako Mustafa nije običan političar već da on posebnu pažnju posvećuje ljudima. Takođe, provodi više vremena van svoje kancelarije i sreće se sa građanima pokušavajući da stekne razumijevanje o lokalnim problemima. Bez takvog pristupa, šanse da se sretne sa Mitrom bi bile pravo male.

Jedna od radosti koju Mitar pronalazi u svom radu je dostojanstvo koje on vraća subjektima koje fotografiše – oni koji su naizgled nevidljivi i koji žive na margini društva. Mitar priča kako je ponosan kada nađe nekog ko želi da mu život bude dokumentovan i da na primjer djeca skakuću od uzbuđenja kada im pokaže fotografije na kojima su.

Pas Mrvica čeka da se Samila vrati iz škole. Samila posjeduje najveći potencijal za učenje u svojoj porodici. Voli glumu, recitacije i uspješno završava školske zadatke. Jedino je dijete u porodici koje i dalje redovno pohađa nastavu. (Foto: Mitar Simikić)

Objašnjava Mitar kako u budućnosti želi da njegov rad doprinese okupljanju ljudi iz grada ali i stvaranju veza između Bijeljine i drugih gradova kako bi njegova umjetnička djela održavala jednu razbijenu zajednicu i izlječila je.

U skladu s tim, činilo se da je Mitar bio najzadovoljniji činjenicom da su ljudi iz različitih sfera života došli da pogledaju njegov rad – od potpunih neznanaca do njegovog ponosnog šefa koji prethodno nije pokazivao nikakvo zanimanje za fotografiju.

Kuća sa zastavom BiH na prednjoj fasadi u blizini graničnog prelaza u Bihaću, BiH. (Foto: Mitar Simikić)

Mitrova bliska povezanost sa zajednicom ogleda se i u njegovom fotografskom stilu i sadržaju u kojem se jedva primjećuje upad kamere u kadar. Kaže da mu je cilj postati ,,nevidljiv”, što postiže dubokim razumijevanjem svojih subjekata tako što provodi dosta vremena s njima. Na primjer, proveo je šest mjeseci sa Šarcem, očevim rođakom – muškarcem koji pati od teškog post-traumatskog stresnog poremećaja. To mu je dalo sposobnost da putem svojih fotografija uhvati neugledan prikaz stvarnosti, što takve stvarnosti čini teže zanemarivim.

Njegove fotografije kontrastiraju estetiku sa strepnjom njegovih subjekata, tako otkrivajući jadnu i neviđenu ljepotu u najtežim situacijama. Na mnogo načina je vizija svijeta fotografa izražena sa izborom teme, a Mitar nije izuzetak. ,,Ako želite znati više o meni, samo pogledajte šta dokumentujem”. U svijetu u kojem dominira umjetni sadržaj na Facebooku i Instagramu, Mitar tvrdi kako fotoreporterstvo nikada nije bilo važnije. U društvu u kojem ljudi žele samo svojih ,,15 minuta slave putem interneta”, on se osjeća primoranim da predstavi svoju neiskrivljenu verziju stvarnosti.

Majka Melvida Salihović izdvojila je pronađene lutke kao poklon petnaestogodišnjoj kćerki Samili. (Foto: Mitar Simikić)

To ne znači da Mitrov rad ima vrijednost samo za one koji žive u Bijeljini ili u BiH. Možda je najimpresivnija njegova sposobnost da spoji ono posebno sa univerzalnim. Svaka njegova priča predstavlja specifičnu situaciju koja izražava širu poruku o čovječnosti. Ponudio sam mu sljedeći citat Johna Bergera: ,,Fotografija, iako snima ono što je viđeno, uvijek se po svojoj prirodi odnosi i na ono što se ne vidi.”

Izgledao je zainteresovano i rekao da se slaže s citatom. Potom je spomenuo jedan poseban projekat tokom kojeg je proveo šest mjeseci sa Rankom Mijatovićem zvanim Šarac, rođakom njegovog oca i muškarcem koji je patio od teškog slučaja post-traumatskog stresnog poremećaja. Sa ovim projektom je imao ličnu vezu, jer je u pitanju član porodice, ali Šarac je kasnije postao metafora za destruktivne posljedice rata na državu i čovječanstvo u cjelini.

Mitar objašnjava kako su se te slike razvile u priču o odnosu ovog čovjeka prema članovima njegove porodice koji se ne pojavljuju na fotografijama. Tradicionalne bosanske porodice su velike i ostaju zajedno, stoga ove slike ne pokazuju samo uništenje Šarca već i uništenje jedne tradicionalne bosanske porodice.

Džepni nož – poznat i kao čakija – na Balkanu je široko korišteno hladno oružje i praktično sredstvo: služi kao otvarač za limenke, kao nož za hljeb i višenamjenski alat. Ranko Mijatović-Šarac ponavlja: „Uvijek imam svoju čakiju u blizini.“ (Foto: Mitar Simikić)

Šarac je imao jednu omiljenu fotografiju o sebi, jednu određenu sliku zbog koje se osjećao kao kauboj iz američkog filma. Kad je umro, njegov sin je tu istu fotografiju stavio u svoju dnevnu sobu. A Mitar objašnjava: „Na fotografijama pokazujem njegovu izolaciju, ali pokušavam pokazati i veze između njega i društva.“

Mitar je razgovor zaključio pozitivnom porukom, objašnjavajući da odlučnost i intervencija dobrih ljudi poput Mustafe pokazuju da možete uspjeti u ovoj zemlji ako radite mnogo i uporno. Kroz naše ležernije razgovore, Mitar bi tiho i rezervisano hvalio Bijeljinu i njene ljude, ne sa pogrdnom bahatošću, već sa stidljivom iskrenošću. Čini se da nije odustao od svog grada i da na kraju krajeva to možda i ne treba.

Da bi ste saznali više o Mitru i njegovom radu, posjetite: https://mitarsimikic.com/.

Patrick je diplomirao Ruski jezik i političke nauke a trenutno je na magistarskom studiju iz političkih nauka i sigurnosti sa akcentom na centralnu i istočnu Evropu. Njegova akademska zanimanja su demokratske tranzicije u postkomunističkom svijetu. Patrick je također radio i kao politički konsultant u Londonu.

Vezani članci

Zajednički narativi o sukobima 90-ih: Prilika za pomirenjem
Više od stotinu mladih iz zemalja bivše Jugoslavije u jedinstvenom djelu “Zajednički narativi” Inicijative mladih za ljudska prava Hrvatske, iznijelo je svoja viđenja o najkontroverznijim događajima devedesetih, prethodno odlazeći na mjesta stradanja, razgovarajući sa žrtvama i svjedocima, kao i istražujući dostupne podatke, a kako bi potakli zajednički dijalog, razumijevanje i slaganje oko „zajedničkog minimuma“ s ciljem okretanja ka budućnosti. 
Škola za mlade Srebrenica: Obrazovanje mladih i izgradnja mira
Peta Škola za mlade Srebrenica održana je od 7. do 12. jula u historijskom gradu Srebrenici u istočnoj Bosni, u organizaciji Centra za postkonfliktna istraživanja (CPI) i Memorijalnog centra Srebrenica (MCS). Ovaj godišnji događaj nastavlja da služi kao ključna platforma za mlade istraživače, lidere i aktiviste kako bi se više uključili u prevenciju, izgradnju mira i sjećanja.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu