Bijeljina je grad u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine (BiH). Grad je svoj naziv dobio od riječi Bijela. Iako nije bilo vizuelnih dokaza zašto je grad dobio ovo ime, ipak se čini kao pravo ime za njega.
To nije zbog obilja bijelih zgrada, jer ih uopšte nema puno, već zato što grad posjeduje prigušen i jednolik ten kojem nedostaje pigmentacije. Ima izgled grada koji je izgrađen po arhitetskom planu. Međutim, do dan danas to ostaje nejasno jer grad i nije baš arhitektonski uredan. Široke ceste koje prolaze kroz grad prepune su malih trgovina. U pozadini, mlade djevojke se rolaju na parkinzima bivših komunističkih zgrada, krećući se u koncentričnim krugovima naizgled bez nekog odredišta.
U junu ove godine, u gradu je održana prva izložba fotografija lokalnog fotoreportera Mitra Simikića. Njegove fotografije bilježe životna iskustva lokalnih ljudi koji su pretrpjeli ekonomsku, psihološku i političku izolaciju od društva. Izložba je održana u novoj gradskoj galeriji – velika staklena struktura nalik aerodromskom terminalu, koja se nalazi u jednom uglu glavnog trga. Glavna funkcija ove zgrade su naizgled njen kafić i bar. Izložbena soba se nalazi iza kafića, skoro pa sakrivena. Prethodna galerija, koja se nalazila na istom trgu, je bila puno starija i impozantnija. Ovaj transfer svjedoči o zanemarivoj ulozi umjetnosti u Bijeljini i ova izložba bila je prvi put da je projektor ikada korišten u novoj galeriji, koja je otvorena već deset godina.
S obzirom da je Mitrov rad fokusiran na lokalna pitanja, pomalo je čudno što biva tek sada izložen. Mitru generalno nije falilo priznanja – za svoj je rad primio nekoliko prestižnih međunarodnih nagrada. Međutim, čini se da je njegova fotografija najmanje poznata u njegovom rodnom gradu. Njegova suzdržanost i oklijevanje da prikaže svoja djela u rodnom gradu potiče iz zabrinutosti od toga kako će građani reagovati. Fotoreportaža nije baš nešto posebno priznata profesija u ovom gradu i Mitar nema prijatelja fotografa u svojoj zajednici. U Bijeljini su, kako on objašnjava, jedini fotografi oni koji su komercijalni.
Pored Mitrovog suzdržavanja, postoje strukturne prepreke protiv izlaganja radova u Bijeljini. U svakom razgovoru, Mitar izražava važnost uloge potpredsjednika Skupštine Grada Bijeljina Mustafe Gradaščevića za otvaranje njegove izložbe; to je čovjek za kojeg Mitar nije mislio da je pravi političar kada su se prvi put upoznali. Kada sam prvi put sjeo s Mitrom, na moje opšte iznenađenje, poveo je potpredsjednika na ručak s nama. Ovaj nesvakidašnji savez između lokalnog političara i umjetnika proizašao je u blisko prijateljstvo, koje je poslužilo kao pokretačka snaga nedavnog prikazivanja Mitrovog rada.
Mitar kaže da bi bilo vrlo teško održati ovu izložbu bez Mustafine podrške. Čak štaviše, izložba je bila Mustafin prijedlog. Bez umanjivanja Mitrovog talenta, žalosna je činjenica da su mu trebale posebne naklonosti lokalnih političara. Ovo služi kao sramotan odraz političkog okruženja u kojem se fotoreporteri moraju snaći u ovoj zemlji kako bi napravili nešto od sebe. Zaista je teško zamisliti napredak kada je jedina nada umjetnika da njihov rad dospije pod ruke jednog od rijetkih političara koji nisu korumpirani i koji ovakav rad podržavaju. Ne iznenađuje da Mitar većinu razgovora naglašava Mustafu i svoju zahvalnost prema njemu.
Čini se da je Mitrovo i Mustafino vjerovanje u pomoć zajednici ono što ih ujedinjuje. Mitar kaže kako Mustafa nije običan političar već da on posebnu pažnju posvećuje ljudima. Takođe, provodi više vremena van svoje kancelarije i sreće se sa građanima pokušavajući da stekne razumijevanje o lokalnim problemima. Bez takvog pristupa, šanse da se sretne sa Mitrom bi bile pravo male.
Jedna od radosti koju Mitar pronalazi u svom radu je dostojanstvo koje on vraća subjektima koje fotografiše – oni koji su naizgled nevidljivi i koji žive na margini društva. Mitar priča kako je ponosan kada nađe nekog ko želi da mu život bude dokumentovan i da na primjer djeca skakuću od uzbuđenja kada im pokaže fotografije na kojima su.
Objašnjava Mitar kako u budućnosti želi da njegov rad doprinese okupljanju ljudi iz grada ali i stvaranju veza između Bijeljine i drugih gradova kako bi njegova umjetnička djela održavala jednu razbijenu zajednicu i izlječila je.
U skladu s tim, činilo se da je Mitar bio najzadovoljniji činjenicom da su ljudi iz različitih sfera života došli da pogledaju njegov rad – od potpunih neznanaca do njegovog ponosnog šefa koji prethodno nije pokazivao nikakvo zanimanje za fotografiju.
Mitrova bliska povezanost sa zajednicom ogleda se i u njegovom fotografskom stilu i sadržaju u kojem se jedva primjećuje upad kamere u kadar. Kaže da mu je cilj postati ,,nevidljiv”, što postiže dubokim razumijevanjem svojih subjekata tako što provodi dosta vremena s njima. Na primjer, proveo je šest mjeseci sa Šarcem, očevim rođakom – muškarcem koji pati od teškog post-traumatskog stresnog poremećaja. To mu je dalo sposobnost da putem svojih fotografija uhvati neugledan prikaz stvarnosti, što takve stvarnosti čini teže zanemarivim.
Njegove fotografije kontrastiraju estetiku sa strepnjom njegovih subjekata, tako otkrivajući jadnu i neviđenu ljepotu u najtežim situacijama. Na mnogo načina je vizija svijeta fotografa izražena sa izborom teme, a Mitar nije izuzetak. ,,Ako želite znati više o meni, samo pogledajte šta dokumentujem”. U svijetu u kojem dominira umjetni sadržaj na Facebooku i Instagramu, Mitar tvrdi kako fotoreporterstvo nikada nije bilo važnije. U društvu u kojem ljudi žele samo svojih ,,15 minuta slave putem interneta”, on se osjeća primoranim da predstavi svoju neiskrivljenu verziju stvarnosti.
To ne znači da Mitrov rad ima vrijednost samo za one koji žive u Bijeljini ili u BiH. Možda je najimpresivnija njegova sposobnost da spoji ono posebno sa univerzalnim. Svaka njegova priča predstavlja specifičnu situaciju koja izražava širu poruku o čovječnosti. Ponudio sam mu sljedeći citat Johna Bergera: ,,Fotografija, iako snima ono što je viđeno, uvijek se po svojoj prirodi odnosi i na ono što se ne vidi.”
Izgledao je zainteresovano i rekao da se slaže s citatom. Potom je spomenuo jedan poseban projekat tokom kojeg je proveo šest mjeseci sa Rankom Mijatovićem zvanim Šarac, rođakom njegovog oca i muškarcem koji je patio od teškog slučaja post-traumatskog stresnog poremećaja. Sa ovim projektom je imao ličnu vezu, jer je u pitanju član porodice, ali Šarac je kasnije postao metafora za destruktivne posljedice rata na državu i čovječanstvo u cjelini.
Mitar objašnjava kako su se te slike razvile u priču o odnosu ovog čovjeka prema članovima njegove porodice koji se ne pojavljuju na fotografijama. Tradicionalne bosanske porodice su velike i ostaju zajedno, stoga ove slike ne pokazuju samo uništenje Šarca već i uništenje jedne tradicionalne bosanske porodice.
Šarac je imao jednu omiljenu fotografiju o sebi, jednu određenu sliku zbog koje se osjećao kao kauboj iz američkog filma. Kad je umro, njegov sin je tu istu fotografiju stavio u svoju dnevnu sobu. A Mitar objašnjava: „Na fotografijama pokazujem njegovu izolaciju, ali pokušavam pokazati i veze između njega i društva.“
Mitar je razgovor zaključio pozitivnom porukom, objašnjavajući da odlučnost i intervencija dobrih ljudi poput Mustafe pokazuju da možete uspjeti u ovoj zemlji ako radite mnogo i uporno. Kroz naše ležernije razgovore, Mitar bi tiho i rezervisano hvalio Bijeljinu i njene ljude, ne sa pogrdnom bahatošću, već sa stidljivom iskrenošću. Čini se da nije odustao od svog grada i da na kraju krajeva to možda i ne treba.
Da bi ste saznali više o Mitru i njegovom radu, posjetite: https://mitarsimikic.com/.
