Lana Bastašić: U zemlji čuda na brdovitom Balkanu

Lana Bastašić. (foto: Juan Diego Valera)

Jedna „road trip’’ priča ima smisla jedino kada putnici, makar pogrešno, vjeruju u nekakav cilj, završetak putovanja kojim će se riješiti svi problemi i okončati sva muka. U Bosni cilja nema, sve su ceste naizgled jednako učmale i besmislene, vode te ukrug čak i kada ti se čini da napreduješ. Voziti kroz Bosnu zahtijeva drugačiju dimenziju: jednog izvrnutog, kosmičkog crva koji ne vodi ka nekom vanjskom, stvarnom odredištu već u sumorne, jedva prohodne dubine tvog sopstvenog bića. Riječi su književnice Lane Bastašić koja se publici predstavila romanom prvijencem „Uhvati zeca’’, u kojem njene junakinje poput Alise tragaju za odgovorima.

Bivše prijateljice Le(j)la i Sara sastaju se ponovo tamo gdje je sve i počelo, u Zemlji čuda na brdovitom Balkanu, odakle nas u prvom licu naratorica vodi kroz lavirint sjećanja na jedno djetinjstvo. U potrazi za bijelim zecom dobijamo priču o prijateljstvu, ljubavi i jednoj zemlji. Priču o uvjerenjima, iskrivljenim sjećanjima, preispitivanjima i neizbježnim pogrešakama koje svako od nas nosi.

Roman „Uhvati zeca“ između ostalih je i priča o Bosni, ali tu nije pisan jer bi pisajući iz lične perpsektive roman sigurno bio ciničniji i ogorčeniji. Naime, Lana trenutno živi u Barseloni gdje uređuje književni časopis „Carn de Cap’’ i vodi školu književnosti, ali kako je pisati o nekom mjestu kada nisi tamo teško, ona se uputila na mali „road trip’’ od Mostara do Banjaluke.

„Tada sam shvatila da je Bosna koja me zanima zapravo moj unutrašnji, lični toponim, koji nema mnogo veze sa stvarnošću i geografskim informacijama, nego sa sjećanjima i emocijama moje pripovjedačice. Zato je to putovanje, makar za mene, bilo poput kakve hipnoze kada svjesno odlučiš da se vratiš u najmračnije dijelove sebe i svog odrastanja, „iščeprkaš’’ taj mrak koji si dugo potiskivala i pretvoriš ga u tekst’’.
Napustila je Banjaluku kada je počela osjećati neku vrstu predoziranja Bosnom.

„Odlazak mi je pomogao da vidim šta ostaje kada se izmjestim, šta je to što nema veze s mjestom prebivališta, nego isključivo s unutrašnjim košmarima koji nas prate gdje god da odemo’’, pojasnila je Lana.

„Uhvati zeca’’ priča je i o ratu, koji autorica obrađuje iz drugačijeg ugla, dajući glas onima koji nisu aktivno učestvovali.

„Rat je priča u kojoj svako ima jasno određenu ulogu: prije svega loši momci i dobri momci, heroji i zlikovci, pa tek onda majke, supruge, djevojke, djeca i starci, kao kapital koji se prebrojava prije i poslije. Sve ovo, naravno, zavisi od toga ko priča priču. Zato nije dovoljno govoriti o ratu ako ulazimo u istu logiku koja je do njega i dovela: logiku crno-bijelih podjela. Ne zanimaju me knjige o Srbima i Hrvatima. Zanimaju me knjige o ljudima. Zato je nužno obraditi društvene i kulturne traume kroz glasove onih koji u njima nisu aktivno učesvovali, a ipak su bili pogođeni njihovim posljedicama. Na taj način izbjegavamo da upadnemo u istu besmislenu igru imenovanja koja u svojoj krajnosti samo opravdava zločine’’, poručuje Lana.

Faruk Šehić: ‘Uhvati zeca’ je snažan dokaz kako se ženski spisateljski bum u Bosni i Hercegovini nastavlja na radost svih nas čitatelja/ica prvoklasne književnosti. (foto: Juan Diego Valera)

Središnji dio romana je upravo priča o dvije bivše prijateljice koje se nakon dvanaest godina susreću ponovo. Njihovo prijateljstvo drži jedna neraskidiva spona, koju niti godine, niti različitosti niti sva previranja nisu mogla otrgnuti. Kada promotrimo naše svakodnevnice, vidimo da današnje društvo i kultura propagiraju ideju potpunosti samo uz pronalazak druge polovine.

„Balkan je otišao toliko daleko po tom pitanju, da se život udvoje stavlja ispred sreće, pa onda ljudi masovno ostaju u nesrećnim, lošim, čak i nasilnim brakovima. Ideja samoće im je strašnija od toga da ih neko zlostavlja. Kako je to fino rekla umjetnica Sandra Dukić: za balkansku ženu sreća nije argument’’, smatra Lana.

Prijateljstva su u tom smislu stavljena u neki drugi plan, posebno ženska. Pripovjedačica u knjizi skreće pažnju na to, govoreći o svojim odnosima sa muškarcima koji uvijek žele da je poprave ali ne uspjevaju dok je prijateljica Lejla ta koja „zna kako da je oslobodi korica.’’

„Ženska prijateljstva stavljena su u drugi ili treći plan, jer smo odrastale u društvu u kojem jedna drugu treba da gledamo kao konkurenciju. Ako je jedini način ostvarivanja našeg identiteta taj da budemo supruga i majka, onda je muškarac u našem životu imperativ, a druge žene su tu da ih „porazimo“. Ima li boljeg načina da se potlači neka grupa nego da njene pripadnice uvjeriš kako jedna drugoj stoje na putu? ’’, ističe Lana.

Nadovezujući se na ženska prijateljstva, autorica govori o uvriježenom mišljenju da neke teme nisu dovoljno književne, ozbiljne. Za nju tema ženskog prijateljstva nije bila ništa posebno, smatra da nije bilo važno o čemu piše već kako o tome piše.

„Ako se sjetimo najvećih pisaca i njihovih remek-djela, ubrzo uviđamo da su to bile upravo one knjige koje su prevazišle tu vrstu elitizma i koje su se mahom bavile upravo tim „neknjiževnim“ tipovima i temama. Nijedna tema sama po sebi nije trivijalna ako pisac ili spisateljica zna kako da je obradi tako da joj pruži univerzalnost i kroz nju kaže nešto o tome šta je čovjek i šta znači biti čovjek danas’’, pojasnila je Lana, dodavši da je važno čuti „ne ženske priče nego priče o ženama’’, kao i priče o Romima, potlačenima i svima onima koje smo predugo smatrali neknjiževnim temama.

Grupa Pobunjene čitateljke koju čine nezavisne kritičarke iz regije, objavila je 2019. godine rezultate istraživanja o presjeku književne scene iz rodne perspektive. Rezultati za Bosnu i Hercegovinu pokazuju da je autorica jako malo, a kako je kazala Lana, da bi se to promijenilo i da bi imali više žena u književnosti trebamo se vratiti unazad i promijeniti stvari već u osnovnim školama.

„Virdžinija Vulf je pisala o tome u eseju „Profesije za žene’’: dokle god jedna žena sjeda da piše sa mišlju kako će to njeno pisanje da prihvate muškarci, ne može da napiše ništa iskreno, pa samim tim ni dobro“, kazala je Lana, prisjećajući se i da je njoj jedan uvaženi profesor rekao da se nada da će biti „dio njihove književne zajednice jer je šarmantna’’.

Prema riječima Lane, ako živimo u društvu koje nas od malena uči da je naša uloga da šarmiramo, onda teško da možemo da izgradimo tu vrstu asertivnosti, pa čak i drskosti, koja je potrebna za pisanje.

Ako sjedate da pišete s mišlju ja sam žena, dakle moram da uradim ovo i ovo i ovo, pored toga moram još i da šarmiram, i da zavedem, ali da istovremeno budem i feministička šampionka, onda smatra Lana da ne razmišljate o svom tekstu nego o svemu onome što je izvan njega. „Kako isključiti sve te glasove i sjesti i napisati nešto vrijedno papira?’’, pita se Lana.

Pritisak predstavlja i stalni osjećaj da morate nešto dodatno dokazivati. Ako ste dobili nagradu ili knjiga dobro kotira treba da opravdate svoje postojanje kao autorice, kao da ste oduzeli mjesto nekom „pravom piscu’’. Često su druge žene (spisateljice i kritičarke) jako oštre jer očekuju da spisateljice jednim romanom isprave sve nepravde. Lana ponavlja da je za to potrebno jako puno vremena i da promjene trebaju započeti još u djetinjstvu.

„Počnimo dakle već danas da učimo djevojčice u prvom razredu osnovne škole da nije nešarmantno da se ne slažu s nečim, da nije protiv njihove prirode da se zanimaju za sve, a ne samo za lutke i haljinice, da su sve boje njihove, da su sve igračke za njih, da imaju pravo da kažu svoje mišljenje, a da ih se ne optuži da se „prave pametne’’… Naučimo djevojčice da nisu cvjetovi, nego da imaju mozak koji može da uradi sve isto što i mozak jednog dječaka. Onda ćemo vidjeti kroz dvadeset godina istinske promjene na kulturnoj i književnoj sceni’’, poručuje Lana.

Do sada je objavila dvije zbirke priča, jednu zbirku poezije i knjigu priča za djecu. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada. Kako nam govori trenutno sprovodi istraživanje o različitim selima na Balkanu i njihovim praznovjerjima i legendama.

„Nadam se da će to kroz koju godinu dobiti formu romana. Ne želim da žurim jer mislim da je potrebno „očistiti seˮ od prethodne knjige kako ne bismo ponavljali istu priču, istim narativnim glasom, sa istim likovima’’, govori Lana, a Banjaluka joj kako kaže ne nedostaje.

„Nedostaju mi ljudiˮ, poručuje ona za kraj razgovora.

Anja Zulić

Anja je obučena dopisnica Balkan Diskursa iz Banja Luke. Diplomirala je žurnalistiku i komunikacije na Fakultetu političkih nauka u Banja Luci. Trenutno pohađa magistarske studije žurnalistike na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. Anja piše za portal eTrafika i Lola magazin. Njeni glavni interesi su izvještavanje o ljudskim pravima i marginalizovanim grupama.

Vezani članci

Škola rokenrola u Mitrovici – sjedni i uživaj u muzici kosovskog grada rokerola
Moćne gitare i punk-rock stav kojim odiše Proximity Mine - bend učenika Mitrovica Rock School (Škola rokenrola u Mitrovici) - predstavlja puno više od jednostavnog mladalačkog duha i bunta. Ovaj bend dolazi iz Mitrovice, pridružujući se rangovima dugostojećih, utjecajnih rokenrol muzičara iz grada koji je poznat kao kosovski “grad rokenrola”.
Tolerancija kao ključ opstanka
Jedinstvo različitosti i međusobna tolerancija su prisutne kao stil života u bosanskohercegovačkom društvu čak i u teškim vremenima. Da je tako, dokazuju priče dvojice vjerskih službenika koji su u teškim vremenima pronašli rješenje uprkos različitostima. Imali su isti problem koji je bio veći od svake druge razlike – ljudski život i smrt. Radi se o …

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu