„Svim ljudima koji su došli u Tuzlu, ja sam pristupio ljudski. Mene ni jednog momenta nije zanimalo je li iz Pakistana, Maroka, Alžira. Ja ispred sebe vidim čovjeka u stanju potrebe, spram toga sam reagovao i tako je to krenulo“, počinje priču o humanosti, empatiji i solidarnosti Tuzlak Senad Pirić koji se posvetio pomaganju izbjeglicama i migrantima.
Prvi migranti i izbjeglice su počeli dolaziti u Tuzlu u maju 2018. godine. Tada je Senad dok je još radio kao novinar, imao zadatak da pokrije tu priču. Međutim, nije stao samo na izvještavanju. Od tada do danas, zajedno sa drugim volonterima, pomogao je stotinama ljudi da ne prenoće gladni i žedni.
„Prvih godinu dana nam je bilo to relativno lahko jer niko od Tuzlaka nije primjećivao te ljude. Oni su dolazili ovdje noću, spavali su ovdje, na željezničkoj stanici, u parku i mi smo tih prvih godinu dana uspijevali to da pokrijemo zahvaljujući samo dobrim ljudima“, priča on.
Međutim, nešto kasnije situacija se usložnjava. Sve veći broj ljudi dolazi u Tuzlu. Među građanima se stvara netrpeljivost i nesigurnost, a vlasti ne pronalaze rješenja. Volonteri imaju sve manje kapaciteta i mogućnosti da pružaju pomoć. Umjesto toga, i oni se suočavaju sa osudama. Izostaje podrška lokalnog stanovništva.
„Pojedinci stvaraju probleme, na osnovu toga se stvara stigmatizacija i to je bilo izraženo i prema nama volonterima. Kada su izmjestili ove ljude sa stanice, tek je onda krenuo pravi linč. Nazivali su nas krijumčari ljudima, govorili da smo im donosili oružje i slično. Zapravo oni ne mogu tu ni jednom volonteru, nikome ko s nama radi naći nikakvu manu zato što smo mi tu krenuli srcem bez ikakvog interesa i to je ljudima malo neshvatljivo“, kaže Senad.
O pritisku javnosti svjedoči i volonterka Amila Rekić. Ona pored poslovnog angažmana u Sigurnoj kući u Tuzli, svoje vrijeme često provodi na autobuskoj stanici. Zbog negativnih komentara, optužbi i nedostatka sredstava, broj volontera je smanjen. Neki od građana su, kaže ona, smatrali da ako izostane pomoć volontera, migranti više neće imati potrebu da dolaze u Tuzlu.
„Problem u BiH je generalizacija, kroz greške jednog gledaju se svi ostali. Mi njima stalno govorimo da se u medijima plasiraju samo loše stvari. Ja sam totalno realna. Znači imamo grupe ljudi u pokretu koji prave probleme. Da li je to posljedica toga što oni nemaju ništa, ni neka osnovna ljudska prava pa nastaje taj stres, nervoza i ostalo ili su jednostavno takve ličnosti kao što ih i kod nas ima. Ništa oni nisu bolji ni lošiji od nas, nismo mi bolji ni lošiji od njih“, smatra Amila.
Na autobusku stanicu migranti ne dolaze samo zbog prevoza. Svraćaju u restoran pored stanice, jedino mjesto u kome se mogu osjećati kao ljudi.
Azra Alibegović, vlasnica je restorana koji migrantima već tri godine pruža usluge. Tu dođu na kafu, ručak ali i da se istuširaju, pune telefon ili samo popričaju. U znak zahvalnosti, često pomažu u čišćenju bašte restorana.
„Kad konobarica uzme metlu, oni uzimaju da pometu. Naveče kad zatvaramo oni sklanjaju stolice, stolove, spuštaju suncobrane, pozdrave se. Ja za ove tri godine rada sa njima nikad ni jednog incidenta nisam imala. Oni su meni ovdje dobri, poštuju me, a poštujem i ja njih“, kaže Azra. Problemi su joj ipak stigli s druge strane.
„Onda je opao posao što se tiče naših ljudi, niko nije htio da dolazi. I kad sam tražila radnicu, odmah kažu „ne tu su migranti ja ne bih da radim sa njima“, tako da je teško. Nedavno je dolazila policija, jer je stigla naredba da se oni uopšte ne smiju okupljati više tu na stanici. Policajac govori: „Azra opet imaš migrante u restoranu“, rekoh imam, to su moje jedine mušterije, ja njih ne mogu otjerati.“
I dok Azra brani svoje mušterije, svi oni se radije okreću pozitivnim pričama i iskustvima. Senad kaže da mnogo njih dođe sa željom da nešto radi.
„Jedan od njih ima recimo talenat za krečenje i crtanje po zidovima. Imali smo jednog hafiza Kur'ana, imali smo čovjeka koji pravi stolariju, čovjeka koji kuha i aranžira hranu, a sad prosi dok bi se neko s njim usrećio. Ne dozvoljava ova sredina bilo kakvu inkluziju tih ljudi u društvo i one potencijale koje mi vidimo, nažalost, ne vide drugi“, priča Senad.
Na stanici borave i dvojica prijatelja koji, osim što dijele isto ime – Hamza, često dijele i mjesto pod vedrim nebom za spavanje. Upoznali su se dok su bili u Srbiji i ponovo su se sreli u Tuzli.
Najviše problema imaju sa policijom, no ne zato što oni rade nešto što ne bi trebali već, kako tvrde, samo zato što su tu. Kažu da su policajci grubi, oduzmu im novac, razbiju telefone, odvuku do nekih nepoznatih mjesta pa im bude teško da se snađu. Zato ne vjeruju policiji.
„Sve je to sistem, ne možeš razgovarati sa sistemom, oni su gore, iznad svih. Ja ne volim da pravim probleme, ne volim da razgovaram sa puno ljudi ovdje. Nas dvojica smo prijatelji. Ne želim da upoznajem puno ljudi da ne bih dolazio u probleme. Napustio sam svoju zemlju zbog sistema, a sistem ovdje je isti kao u mojoj zemlji“, kaže Hamza iz Maroka.
Žali se i da ih drugi gledaju čudno i da ispaštaju zbog pojedinaca.
„Ovdje misle da smo svi isti. Znam da neki prave probleme, ali nismo svi isti“, govori on.
Zahvalni su volonterima, posebno Azri. Trude se da joj pomognu koliko mogu jer je, kažu, dobra prema njima. Ipak, ovo nije njihova posljednja stanica. Evropu opisuju kao slobodu za njih. Nadaju se da će uspjeti preći u neke bolje uređene zemlje u kojima će biti bolje prihvaćeni.
A koliko se mogu vezati i sprijateljiti govori i činjenica da su volonteri prve osobe kojima se migranti jave kada pređu granicu i stignu u neku drugu zemlju. To im mnogo znači, kaže volonterka Amila.
„U suštini mislim da oni stvarno u nama vide porodicu i podršku. I dovoljan dokaz toga je da kad odu dalje oni se jave. Pratimo njihov tok života, ostajemo u kontaktu. Upoznamo njihove porodice. Najemotivniji momenti su kad se tamo s druge strane ekrana na telefonu pojavi majka nekog od njih i onda ona plače i zahvaljuje se što on ima taj dan obrok ili obuću ili što je u smještaju“, priča ona.
Volonteri kažu da samo žele više podrške i razumijevanja od stanovništva i vlasti.
„Ovim ljudima nije dovoljno da ti njemu daš da jede i da spava. Ja hoću njima da vratim dostojanstvo, hoću da vidi da je važan. Mnogi ne vide od svoje sljepoće, mržnje, predrasuda, neznanja. Jednostavno moramo biti ljudi i ne možemo suditi“, zaključuje Senad.
