Memento: Izložba nove usmene historije Srebrenica-Potočari

Izvor: Memorijalni centar Srebrenica

Na samom kraju prostrane hale bivše fabrike automobilskih akumulatora nalazi se fotografija muškarca u jarko narandžastoj jakni. Dubokog ali dragog pogleda. Stajala sam zureći u njegovo lice, zatim u odjevni predmet koji je držao u rukama pa potom i u njegove oči. Skamenila me je priča koju je pričao. Već sam negdje čula ovu priču. Pročitala sam je desetak puta. Ali, dok sam slušala priču o Maršu smrti Ahmeda Ustića nije bilo moguće da zaustavim neobičnu paralizu koju sam osjetila dok sam prvi put čitala izvještaj o užasnom šestodnevnom putovanju ovog mladića na trasi za opstanak.

Otprilike mjesec dana ranije, zajedno s koleginicom Aleksandrom sam radila na prevodima na engleski jezik za izložbu ,,Memento“. To je bila velika odgovornost i ne postoji drugi način da opišem kako sam se osjećala držeći u rukama takve priče – priče bolnih uspomena, gubitka i muke, života koji su ostali uništeni. Ta odgovornost koju sam osjećala tokom čitanja priča žena koje su izgubile svoje muževe i sinove, o skorom izgladnjivanju koje su proživjele kao izbjeglice – ta odgovornost je ogromna.

Posjetioci gledaju multimedijalnu izložbu Memento u prostorijama Memorijalnog centra Srebrenica. (Foto: Luna Križan)

,,Memento“ je projekat usmene historije koji su predstavili Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI) i Memorijalni centar Srebrenica-Potočari. Bazira se na prikupljanju ličnih predmeta i ličnih priča koje svjedoče o borbi za opstanak koja se odvijala u Srebrenici 1995. godine dok je vršen metodički planiran i brzo izvršen genocid. Na velikim pločama nalaze se portreti deset preživjelih žena – onih iz Srebrenice i okoline čiji su članovi porodice ubijeni u genocidu – i deset muškaraca koji su preživjeli Marš smrti – dugo putovanje pješice od Srebrenice do slobodne teritorije pod kontrolom Armije BiH. Njihovim strašnim pričama o preživljavanju možete svjedočiti pomoću video snimaka, a zajedno s njihovim portretima vidimo predmete koji pripadaju samim preživjelima ili ubijenim članovima porodice.

Velma Šarić, osnivačica i predsjednica CPI-a, objašnjava kako su koristili bazu podataka Memorijalnog centra porodica žrtava i preživjelih kako bi pronašli pripovjedače, usko sarađujući i s udruženjima majki Srebrenice i grupom preživjelih iz Marša smrti. Uz pomoć Envera Šehovića, koji je i sam preživio Marš smrti, Šarić je dva puta vodila razgovor sa svakom od 30 osoba, pažljivo provjeravajući činjenice za projekat usmene historije prije nego što su uobličene na konačnih 20 priča.

Predmeti – neki od mnogih koji su Memorijalnom centru poklonili porodice i preživjeli – bili su inspiracija za multimedijalnu izložbu. Oni koji su ispričali svoju  priču i oni koji su donirali ove dragocjene predmete prisustvovali su privatnom otvaranju izložbe prije javnog otvaranja. Kako kaže Šarić, ova izložba njihovim najmilijim daje glas i ime tako da oni nisu više samo broj i statistika. „Mislim da je to najvažniji dio ovog projekta“, dodaje Šarić. ,,Njima je bilo veoma teško vidjeti i čuti njihove ispričane priče, ali bili su zahvalni što je to urađeno na ovaj način.“ Izložba će biti trajno postavljena u Memorijalnom centru i uskoro prebačena na web stranicu za one koji je ne mogu posjetiti.

Jednostavnost urađenih portreta, koje je snimio fotograf Armin Durgut, pokazuje oštrinu golih zidova s kojima portreti graniče na sjevernoj strani stare fabrike. Uzmete slušalice, slušate i ne mrdate. Takvi ste jer slušate priče nenaoružanih muškaraca o beskonačnom hodanju kroz šume i preko rijeka, i sve to pod gotovo stalnim bombardovanjem; slušate priče o njihovim prijateljima i braći, očevima i djedovima koji su na tom putu ubijeni; priče o stravičnim strahotama kojima su svjedočili. Takvi ste i zbog priča žena koje su ostale same na ovom svijetu da tragaju za ostacima njihovih najmilijih.

Izvor: Memorijalni centar Srebrenica

Važnost očuvanja ovih priča je nemjerljiva. Akademski stručnjak za pitanje genocida dr. Gregory H. Stanton, na webinaru koji je organizovao tim ,,Što te nema“ spomenika, istaknuo je da su  priče najkorisnije sredstvo protiv poricanja genocida – ono kako učimo o svijetu i kao djeca i kao odrasli je bitan narativ. 

Virtualna izložba će uskoro biti dostupna – što je od krucijalne važnosti u ovim teškim vremenima ograničenog kretanja. Međutim, kao stalna postavka ona daje jasnije obrise memorijalizaciji. Prostori posvećeni isključivo fenomenu memorijalizacije su neprocjenjivi. Ti prostori memorijalizacije, znanja, razmišljanja često su proizvod dugog rada i borbe.

Kako nas podsjeća Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari, memorijalizacija je skup projekat. Očuvanje i dijeljenje činjenica i sjećanja na ono što se dogodilo u Srebrenici, na ljude koji su ubijeni, kao i na one koji su preživjeli, je itekako skupo, pogotovo u usporedbi s lakoćom i brzinom kojom se genocid dogodio. Ovo je prošlost i stvarnost koja se nikada ne smije zaboraviti, posebno zbog prisutnog negiranja. ,,Ako postoji nešto što mi je možda malo bliže srcu od ostalih segmenata komemoracije, to je izložba Memento“, kaže Suljagić. Pod njegovim vodstvom, ova izložba sada znači da će ljudske priče iza svakodnevnih predmeta – tabakere, lične karte i fotografije – biti zauvijek sačuvane.

Izložba Memento predstavljena je tokom obilježavanja 25. godišnjice genocida u Srebrenici. (Izvor: Memorijalni centar Srebrenica)

Zahvalna sam i ganuta zbog svog malog doprinosa cjelokupnom projektu. Gledati ljude kako slušaju audio izložbu bila je privilegija: krupni motociklisti u majicama Marša Mira, majke i nane u bijelim maramama, čitave porodice, mala djeca, pojedinci – ljudi čiji su životi bili i ostali, izravno i zauvijek zapečaćeni događajima od prije 25 godina. Odgovornost koju sam osjećala prevodeći priče pretvorila se u krajnju poniznost, poštovanje i neodoljiv osjećaj privilegiranosti. Kao jedan od rijetkih stranaca prisutnih na 25. komemoraciji genocida, zauvijek ću osjećati pokornost prema ovom mjestu. Zauvijek ću nositi poruku da je genocid u Srebrenici mogao biti izbjegnut, da ga ne smijemo zaboraviti i da ljudi iz Srebrenice ne smiju biti ostavljeni sami sebi. Moramo slušati njihove priče i učiti.

Hunadda je studentica na odsjeku za Sukobe, Sigurnost i Razvoj na King’s College u Londonu. Dodiplomski studij je završila na Kembridž Univerzitetu, na odsjeku za Savremene jezike. Radila je kao analitičarka kulturnih politika i stručnjak za komunikacije u privatnom sektoru ali i nevladinim organizacijama poput UNHCR-a. Zahvaljujući svom radu i studiranju putovala je širom svijeta, od Pariza do Toronta preko Alžira. Govori francuski jezik, španski jezik, arapski, talijanski i bosanski jezik. Hunada je posebno zainteresovana za pitanja izbjeglica, migracije i međukulturne komunikacije, a njena fasciniranost Zapadnim Balkanom se razvila zahvaljujući studiju jezika, putovanjima regionom i interesu za postkonfliktni oporavak.

Vezani članci

Dugo putovanje kući: priča Fate Orlović
Nakon svih horora rata i genocida u BiH, sa svoje sedmero djece udovica se vratila Konjević Polje, u svoj dom, i pronašla crkvu izgrađenu u njenom dvorištu. Više od 20 godina kasnije, njena bitka za uklanjanje crkve još uvijek traje.
Preživljavanje grada pod opsadom
Ranih 90-ih, niko nije vjerovao da će rat pogoditi Sarajevo, niti da će Jugoslovenska narodna armija postati neprijatelj stanovnika ovoga grada. Sarajevo je stoljećima bio multikulturalni grad, sa svojim džamijama, sinagogama, katoličkim i pravoslavnim crkvama.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu