„Budućnost Memorijalnog centra Srebrenica vidim kao gravitacioni centar iskustva jednog naroda tokom devedesetih godina prošlog vijeka, sa vlastitim arhivskim, istraživačkim i muzejskim kapacitetima za komemoraciju žrtava i Srebrenice i Sarajeva i Ahmića. Jer mi smo generacija koja ovoj instituciji treba da da izglede da preživi i bude najbolja za sve ono što dolazi u budućnosti.ˮ riječi su Emira Suljagića, direktora Memorijalnog centra Srebrenica na početku intervjua za Balkan Diskurs.
Emir Suljagić je odrastao u Bratuncu. Imao je 17 godina kada je njegova porodica 1992. godine pobjegla od etničkog čišćenja iz doline Drine i sklonila se u Srebrenicu. Sam je učio engleski jezik i postao prevodilac za snage Ujedinjenih nacija (UN) stacionirane u gradu.
Nakon rata, Suljagić je pohađao Univerzitet u Sarajevu i Univerzitet u Bolonji, a doktorirao je na Univerzitetu u Hamburgu. Njegova knjiga ,,Razglednica iz grobaˮ je prva ispovjest o genocidu koju je na engleskom jeziku objavio Bosanac koji je preživio genocid i do sada je prevedena na devet svjetskih jezika.
Suljagić je na mjesto direktora Memorijalnog centra Srebrenica imenovan u oktobru 2019. godine. Njegov tim u Srebrenici je tokom 2020. godine okupio brojne organizacije i umjetnike iz cijelog svijeta, te uspješno organizovao obilježavanje 25. godišnjice genocida, uprkos izazovima koje je uzrokovala pandemija virusa COVID-19.
Memorijalni centar: Mjesto susreta, učenja i sjećanja
Budući napori i aktivnosti Memorijalnog centra Srebrenica usmjereni su na istraživanje i dokumentaciju odgovora zemalja bivše Jugoslavije na genocid koji se desio 1995. godine.
,,U ovom smislu bih volio da radimo sa organizacijama civilnog društva i vlastima od Slovenije do Sjeverne Makedonije. Želim da vidimo kako bivša Jugoslavija može da oda počast žrtvama Srebrenice i da nađemo način da zajedno nastavimo živjeti”, navodi Suljagić.
U naredne tri godine, Memorijalni centar planira implementaciju opsežnog programa sa većim brojem aktivnosti i programskih ciljeva. Jedna od novih programskih cjelina je i izrada ličnih dosijea osoba koje su ubijene tokom genocida u Srebrenici.
,,Meni lično je mnogo važan naš novi projekt koji je podržan sredstvima domaćih vlasti. Želimo da dokumentujemo i formiramo jedinstvenu bazu podataka o ljudskim gubicima u i oko Srebrenice od maja 1992. do jula 1995. godine. Vjerujem da je to prvi korak u pravcu proširenja narativa o Srebrenici, jer su ljudi ovdje bili žrtve genocida tri i po godine, a ne samo pet dana u julu 1995. godine, što je nažalost trenutni narativ.ˮ
Za Memorijalni centar je, kako objašnjava Suljagić, od izuzetne važnosti očuvanje, prezervacija i obnova infrastrukture na lokalitetu centra.
„Spomen soba je, na primjer, u prilično ruševnom stanju, odnosno kompletna fizička infrastruktura je u ruševnom stanju i nadam se da ćemo uskoro početi obnovu upravne zgrade. Već radimo na obnovi biblioteke i izgradnji arhiva, a u bliskoj budućnosti ćemo moći obavjestiti javnost i da smo pronašli donatora i da je krenula popravka krova na našoj glavnoj hali. Kada završimo ove radove, obnovićemo srce ove institucije“, dodaje Suljagić.
Još jedan od ciljeva centra je i dati priliku mladima iz Srebrenice da aktivno rade na izgradnji i očuvanju historijskog sjećanja.
,,Memorijalni centar ne treba da postoji ukoliko u njega neće biti uključena generacija djece onih koji su svoje živote izgubili ovdje, generacija djece koja su se možda rodila poslije toga, ali je njihov život obilježen Srebrenicom.ˮ
Iako finansijska sredstva za uključivanje mladih za sada nisu velika, Suljagić ima namjeru da kroz naredne godine sve veći broj mladih radi u i za dobrobit Srebrenice.
,,U ovom smislu ja ću uraditi sve što je u mojoj moći da broj mladih u Memorijalnom centru svake godine raste, jer mi smo generacija koja ovoj instituciji treba da da izglede da preživi i bude najbolja za sve ono što dolazi u budućnosti.ˮ
Na pitanje života i svakodnevnog boravka u Srebrenici, Suljagić kaže da se uspomene i emocije vraćaju svakodnevno kroz razgovore sa prijateljima i poznanicima.
,,Ja sam neko ko je ovdje bio 1995. godine, neko ko je izgubio članove porodice i preživio, ko zna mnogo ljudi koji su izgubili svoje najmilije, jer niko od nas nije preživio Srebrenicu i ostao neokrznut.ˮ
Iako je dio života proveo usavršavajući se u inostranstvu, Suljagić naglašava da nikada nije otišao iz Srebrenice i da je svugdje išao sa ciljem da žrtvama donese ,,barem jedan mali komadić ako ne pravde onda barem zadovoljštine.ˮ
„Ja ovdje i dalje ne živim u punom smislu. Tu sam dva tri dana u sedmici, a druga tri dana sam na putu. Jer ovdje ne mogu naći ni novac, ni ljude, ni znanje koje potrebno da bi od ove institucije napravili ono što ona treba biti.ˮ, objašnjava on.
Memorijalni centar je, kako podsjeća, državna institucija koja je ustanovljena zakonom nametnutim od strane Ureda visokog predstavnika (OHR) u Bosni i Hercegovini. Zakon je vrlo restriktivno postavio ciljeve institucije i zamislio je kao prvenstveno mezarje, bez vizije da to bude kompleksniji Memorijalni centar.
,,Ono što mi želimo kreirati je šira vizija i strategija Memorijalnog centra sa kojom će se složiti njegove upravljačke strukture i porodice preživjelih i žrtve. Budućnost Memorijalnog centra Srebrenica vidim kao gravitacioni centar iskustva jednog naroda tokom devedesetih godina prošlog vijeka, sa vlastitim arhivskim, istraživačkim i muzejskim kapacitetima koji je u stanju da zabilježi ne samo ono što se događalo u julu 1995. godine, nego i periodu prije 1995. godine koji je doveo do genocida i stradanja.ˮ
Obilježavanje 25. godišnjice genocida: uspjesi i izazovi
Komemoraciji u Potočarima u julu ove godine, odazvalo se 47 šefova država, premijera i ministara vanjskih poslova iz cijelog svijeta, a programi koji su realizirani uoči 11. jula bili su raznovrsniji nego ikad prije.
,,Ubjedljivo najteži dio posla je bio odlučiti na koji način će se održati komemoracija. Razmišljali smo da li će to biti tradicionalna praksa komemoracije kao u ranijim godinama ili ćemo ,,izmjestiti” komemoraciju u potpuno virtuelni prostor. A treća mogućnost, koju smo i realizovali, je bila da kombinujemo tradicionalnu praksu uz virtualne događaje. Smatram da smo donjeli pravu odluku”, kaže Suljagić.
,,Na ovaj način, po mom, mišljenju, dodirnuli smo više ljudi nego bilo kad ranije. Novitet je što smo ove godine prvi put imali vrlo izraženu umjetničku dimenziju u obilježavanju i planiram da tako nastavimo i u budućnosti.”
Jedan od umjetničkih programa uključio je izložbu ,,Exodusˮ najpoznatijeg bosanskohercegovačkog slikara i grafičara Safeta Zeca.
,,Drugi umjetnički segment je izložba grupe ratnih fotoreportera, uključujući Tony Birtlyja koji je boravio u Srebrenici tokom 1993. godine. Ova izložba je posjetiocima pružila jedinstven uvid u opsadu Srebrenice i stanje u opštini u perodu od maja 1992. do jula 1995. godine.ˮ
Naredni umjetnički projekt, po riječima Suljagića, potekao je iz ideje Memorijalnog centra i saradnje sa Centrom za postkonfliktna istraživanja. U pitanju je fotografska izložba pod nazivom ,,Memento: Fragmenti Srebreničkog genocidaˮ koja predstavlja predmete donirane od strane osoba koje su preživjele genocid u Srebrenici i porodica žrtava za trajnu postavku i čuvanje u Memorijalnom centru.
Tokom komemoracije ove godine je realizovana i prva ljetnja škola u Srebrenici pod nazivom „Suočavanje s prošlošću za budućnost“. Tokom škole, koja je takođe realizovana u saradnji sa Centrom za postkonfliktna istraživanja, 25 mladih ljudi iz svih dijelova BiH su imali priliku da uče od stručnjaka, akademika i umjetnika koji rade u oblasti ljudskih prava, tranzicione pravde, historijskog pamćenja, i sprječavanja masovnih zločina.
,,U Srebrenicu je ove godine stigla i umjetnička postavka ,,Što te nemaˮ tokom koje je Aida Šehović sa mladim aktivistima i učesnicima naše škole poredala više od 8.372 fildžana sa kafom koja je ostala nepopijena u sjećanje za žrtve genocida.ˮ
Kako navodi Suljagić, realizovana je i kampanja posvećena preživjelima pod nazivom ,,12 dana sjećanjaˮ i još niz aktivnosti od kojih će mnoge biti nastavljene u budućnosti.
,,Neki dan sam sjedio sa jednim svojim dobrim prijateljem koji je rekao ono što ja osjećam najveći dio vremena, a to je, da bih ja sve što imam sada mijenjao za 1992. i 1993. godinu i trpio glad i sve što trebam, samo da bih još jednom bio sa svojim najmilijim.ˮ
I upravo ovaj sentiment vodi Suljagića i njegov tim da u Memorijalnom centru naprave zajednicu u kojoj će preživjeli moći da se sjećaju svojih najmilijih i zauvijek imaju mjesto u kojem će njihova sjećanja ostati sačuvana od zaborava.
„Želimo da Memorijalni centar bude mjesto gdje će biti komemorirani događaji i period koji je definisao i odredio budućnost ove zemlje za jako dugo vremena“, zaključuje on.
Pripreme za obilježavanje 26. godišnjice genocida u Srebrenici su već uveliko u toku, a istrajnost i posvećenost ljudi poput Suljagića ostaje inspiracija i put svima kako vizija jedne osobe može pokrenuti historijske promjene i donjeti novu nadu za budućnost.
