Napredak i izazovi u rješavanju problema seksualnog nasilja u oružanim sukobima.
„Pozivam sve žene i muškarce da govore, i to da govore istinu i razgovaraju o onome što im je učinjeno. Uvijek se moramo sjećati i bilježiti ono što se dogodilo; ovo je jedini način da se postigne pravda.“
Seksualno nasilje u oružanim sukobima nije novijeg datuma i dugo se ignoriše u sukobljenim i postkonfliktnim društvima. Prema analizi koja se odnosi na sudove u Federaciji Bosne i Hercegovine (BiH), Republici Srpskoj i Distriktu Brčko između 2004. i 2014. godine, tokom rata u Bosni i Hercegovini silovano je više od 20.000 ljudi. Nadalje, prema riječima Fonda za humanitarno pravo iz 2019. godine, više od trećine osoba pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), međunarodni sud osnovan za procesuiranje ratnih zločina u bivšoj Jugoslaviji, su osuđeni zbog optužbi za seksualno nasilje. Nažalost, mnogi izazovi i dalje umanjuju konačni cilj ukidanja nekažnjivosti počinitelja seksualnog nasilja i postizanja priznanja, djelotvorne zaštite i naknade za preživjele. Međutim, postignuta su poboljšanja na nacionalnom nivou, a organizacije civilnog društva igrale su ključnu ulogu u postizanju ovih ciljeva.
Silovanje je utvrđeno članom 5 Statuta MKSJ-a kao zločin protiv čovječnosti. To je prvi međunarodni sud koji je izričito procesuirao slučajeve seksualnog nasilja u oružanim sukobima. Štaviše, prema ovim relativno novim međunarodnim standardima, samo postojanje oružanog sukoba igra ključnu ulogu u slučajevima seksualnog nasilja. U stvari, MKSJ navodi da „oružani sukob ne treba biti uzročno za počinjenje zločina, ali postojanje oružanog sukoba moralo je, u najmanju ruku, igrati značajnu ulogu u sposobnosti počinitelja da ga počini“. S tim u vezi, amandmanom na Krivični zakon BiH iz 2015. godine ukinut je prethodni zahtjev tužioca da postoji izričita demonstracija sile ili prijetnje, što je važan napredak. Izuzetno je važno napomenuti da su se ova pravna poboljšanja dogodila zahvaljujući hrabrosti šesnaest preživjelih iz Foče koji su istupili da zauzmu mjesto svjedoka na međunarodnom sudu, kako je prikazano u dokumentarnom filmu “Došla sam da svjedočim”. Međutim, neki sudovi još uvijek ne poštuju u potpunosti ovo pravno poboljšanje, poznato kao princip in dubio pro reo. Kao rezultat toga, mnogi sudovi su oslobodili optužene za slučajeve u kojima svjedočenje preživjelog nije smatrano vjerodostojnim.
Prema analizi koju je OEBS objavio 2017. godine, još jedna prepreka se treba prevazići da se ova vrsta zločina kvalifikuje kao ratni a ne kao “obični” zločin koja ne priznaje svojstveni odnos između oružanih sukoba i seksualnog nasilja, kao ni traumu povezanu s njim, a žrtve lišava blagodati posebnog dokaznog pravila povezanog sa slučajevima seksualnog nasilja u oružanim sukobima.
Štaviše, često se izvještava o nedostatku odgovarajućeg sistema zaštite svjedoka. Međutim, posebne mjere zaštite, uključujući zatvorene sjednice, uklanjanje okrivljenog iz sudnice i posebne mjere za visoko ugrožene svjedoke, utvrđene su Zakonom o krivičnom postupku 2012. godine.
Konačno, prema riječima Amnesty International-a u svom izvještaju Posebnom izvjestitelju UN-a o nasilju nad ženama, poteškoće u pribavljanju naknade nematerijalne štete ili odštete jedno su od najozbiljnijih pitanja s kojima se preživjeli danas suočavaju u BiH. Sudovi oklijevaju da dodijele nematerijalnu štetu, umjesto toga odlučili su preživjele uputiti na građanske postupke koji ne garantuju gore spomenute mjere zaštite. Kad sud dodijeli zahtjeve za naknadu štete, optuženi često ne mogu platiti, a sudovi rijetko izvršavaju njihove presude. S obzirom na ovu situaciju, nakon međunarodne peticije TRIAL, Komitet UN-a protiv mučenja obavezao je Bosnu da 2017. godine uspostavi efikasan sistem naknada za preživjele ratnih zločina. Nažalost, malo je napretka postignuto u provođenju ove obaveze.
Ono što je najvažnije, organizacije civilnog društva su preuzele mjere kako bi riješile ove nedostatke i praznine. Ovaj proces – u kojem su se različiti ljudi okupljali kako bi riješili probleme koje njihova vlada ne može ili neće riješiti – uvijek se iznova rađa širom svijeta i ilustrira vitalnu, ali često zanemarenu ulogu civilnog društva: da civilno društvo igra okosnicu funkcionalne demokratije.
Za preživjele sekusalnog nasilja tokom sukoba u Bosni i Hercegovini priča nije nimalo drugačija. Jagoda Rošul-Gajić, stručnjakinja za međunarodna ženska prava, identifikovala je ‘ženske’ organizacije civilnog društva kao „dominantnu silu“ koja radi na uključivanju i podršci žena u mirovnim procesima i procesima pomirenja u BiH. Velike i male organizacije preduzele su izuzetno važne inicijative kako bi preživjelima pomogle u pristupu reparacijama i pravdi. To uključuje, ali se ne ograničava na, psihološku podršku i terapiju za preživjele, besplatnu pravnu pomoć, vitalne usluge zaštite svjedoka za preživjele koji žive u neposrednoj blizini njihovih počinitelja, neumorno lobiranje i inicijative za javni diskurs. Ova lista bi se mogla nastaviti ali nadamo se da ćemo uspjeti istaći barem neke koje rade ovaj izuzetno važan posao.
Ipak, tranzicijska pravda za preživjele ratnih silovanja zahtijeva više od puke kazne ili materijalne odštete. Priznavanje preživljenih kršenja ljudskih prava u čitavom društvu neophodno je da bi se krenulo prema kolektivnom miru. Civilno društvo igra važnu ulogu u oblikovanju ne samo stavova drugih ljudi prema preživjelima seksualnog nasilja u oružanim sukobima, već i stavova preživjelih prema sebi.
Izuzetno je važno razgovarati o tim ženama kao o preživjelim, a ne o pasivnim žrtvama kako bi se destigmatizirala njihova iskustva, istakla njihova otpornost i osnažila njihova uloga kao vođa. To se može postići korištenjem jezika u javnom diskursu (npr. U ovoj seriji članaka koristimo riječ “preživjeli”), ali i inicijativama koje se direktno bore protiv destruktivnih stereotipa koji preživjele u BiH vide kao “bespomoćne” ili zavisne od socijalne skrbi. Važno je educirati i širu javnost i same preživjele o groznim ratnim zločinima počinjenim nad njima, te činjenici da upravo zbog tih zločina i preživjele zaslužuju reparacije i priznanje. Kao što ističe Janine Clark, stručnjakinja za seksualno nasilje u oružanim sukobima i tranzicijsku pravdu, previše naglašavanja traume i žrtve može onesposobiti preživjele, homogenizirati njihova iskustva i dovesti do „visoko redukcionističkih“ društvenih percepcija koje ometaju proces ozdravljenja.
Cilj ove mini-serije članaka Balkan Diskurs-a je skrenuti pažnju na prepreke sa kojima se suočavaju preživjeli seksualnog nasilja u oružanim sukobima i na upornost civilnog društva na prevazilaženju ovih prepreka, na snagu i otpornost preživjelih i isticanje sveukupnog značaja rješavanja ove vrste ratnog zločina u tranzicijskoj pravdi i procesu pomirenja u Bosni i Hercegovini. Iznad svega, naglasit će važnost uključivanja žena i preživjelih seksualnog nasilja na svim nivoima odlučivanja u BiH i širom svijeta.
———
Ovaj je članak dio serije „Napredak i izazovi u rješavanju problema seksualnog nasilja u oružanim sukobima“, ističući iskustvo preživjelih seksualnog nasilja povezanog s sukobima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu.
