Ovo je priča stara više od dvadeset godina o tome kako me je jedne poslijeratne zime efendija posvađao sa Svetim Nikolom. | Piše: Samra Šakanović-Prgić (Orašje)
Piše: Samra Šakanović-Prgić (Orašje)
Ovo je priča stara više od dvadeset godina o tome kako me je jedne poslijeratne zime efendija posvađao sa Svetim Nikolom. Da, sa Svetim Nikolom! Veselom dobričinom koja daruje djecu! Sve do tada, Niko je redovno posjećivao moj dom, baš kao i mnoge druge u mojoj okolini, ostavljajući tako u staroj, ali čistoj čizmici broj 32 žvakaće gume i bombone. Svaki put s nestrpljenjem bih ga čekala satima uz drveni prozor, ali on se, nažalost, pokazivao samo mom babi. Dugo nisam razumjela zašto je to tako.
„Sad sakrij tu čizmicu i nikom ne govori da je bio. Nemoj drugoj djeci pravit’ zazubice”, govorio bi mi babo. I, doista, nikome ništa nisam govorila. Samo sam ga jednom, na kratko, spomenula prijateljici Rahmani. Ona, sirotica, na moje zaprepaštenje, uopće nije znala ko je Sveti Nikola, ali da ne duljim previše, te godine, tog kobnog jutra u mektebu, ne znajući ni sama ni kako ni zašto, upitala sam Mehmeda šta je on pronašao u svojoj čizmici. Eto, sad da mogu vratiti vrijeme sve bih povukla, jer me je taj mali bezobraznik pred svima upitao o čemu ja pričam i još je rekao efendiji kako ga ja ometam dok vježba sufaru. Ne moram vam ni pričati o tome kako sam u tom trenutku propala u zemlju od stida, a posebno onda kada me je efendija poslao kući i rekao da mu pošaljem babu.
Godinu dana poslije, u mojoj čizmici nije bilo ništa. Čekala sam satima, ali od Svetog Nikole tog dana nije bilo ni traga ni glasa. „Mora da sam nešto skrivila ili se njemu nešto dogodilo”, pomislila sam, a onda me je babo posjeo ispred sebe i rekao: „Slušaj me Samra, mi smo muslimani i mi slavimo samo Bajram. Zaboravi na sve drugo, nemoj da me efendija opet opominje. Od sada nema više čizmica ni poklona.”
Doista, tako je i bilo. Godinu dana poslije, onda kada sam u njoj trebala pronaći slatkiše, moja čizmica je opet zjapila prazna, crna i pocijepana, ružnija nego ikada prije. Kada sam ugledala majku kako u nju stavlja cvijeće iz naše bašče, tek toliko da ne bude prazna, gorko sam zaplakala.
„Zašto si babo dozvolio da me efendija posvađa s Nikolom? Zašto mi opet nije došao?” upitala sam babu sa suzama u očima, a on me pogledao kratko, ma kao da mi dušu pogledom kida i bez ijedne riječi izašao iz kuće. Predvečer na prozoru, iako čizmica tamo više nije stajala, dočekala me je vreća puna slatkiša.
„Eto, bio Nikola”, rekao mi je babo. „Kaže da mu je žao što nije prije došao, ali ti je poslao punu vreću da nadoknadi.”….
Godinama poslije našu kuću posjećivali su i Sveti Nikola i Djed Mraz i Zubić vila. Kružila sam oči na bundevama za Halloween, ukrašavala jelku u decembru i oslikavala kuhana jaja. Tada, prije više od dvadeset godina, nisam mogla razumjeti neke stvari. Nisam ni trebala. Bila sam previše mlada da bih znala šta je to religija uopće, ali, na moju radost, moj babo je znao šta su to dječije suze. Znao je koliko one bole. Ono šta sam ja danas nisu umanjile bombone u mojim čizmicama, ni najmanje. Ljudi kažu kako se jednaki s jednakima najlakše udružuju. Ja ne smatram tako. Oni koji su otvorenog uma to čine još i lakše. Iako se, ponekad, borba protiv nejednakosti čini kao borba s vjetrenjačama, mi mladi ljudi ne smijemo posustati ma koliko nas izjednačavali s Don Quijoteom.
Ja sam jako rano počela izučavati religije, od islama i katoličanstva do budizma, hinduizma i spiritualizma. U prvom razredu srednje škole, mnogo prije mojih prijatelja, pročitala sam i Kur'an i Bibliju. Ipak, razumjela sam, i još uvijek razumijem, kako se ne rađamo i ne živimo svi u jednakim uslovima. Boja kože, nacionalnost, religija, spol, finansijske mogućnosti i seksualna opredijeljenost – sve je to ono što nas čini drugačijima od drugih. Ipak, u moru različitosti moramo se boriti kako bismo (p)ostali ono što svi danas trebamo biti, a to je – dobri ljudi.
Rat je uništio sve što je bilo lijepo i pohvalno, a mi se i dalje, godinama poslije rata, razdvajamo kao da je nesloga ikada iznjedrila nešto dobro. Dosta je toga. Ja sam, doista, imala sreću. Rijetki su oni koji odrastaju u takvom domu – prepunom ljubavi i razumijevanja, tamo gdje je osmijeh na licu djeteta važniji od svega drugoga. Zato, ne dozvolimo da groblja i mezarja budu jedina zemlja u kojoj vlada jednakost, jer kasno je tražiti i one sebi slične i one drugačije onda kada nas sve prekrije trava.
Ovaj esej je nastao u okviru multimedijalnog takmičenja MIR kojeg realizuje Centar za postkonfliktna istraživanja. Cilj takmičenja je bio da motiviše mlade da dostave kreativne multimedijalne sadržaje koji se bave temama vezanim za ideje mira, pomirenja i međukulturalnog razumjevanja u regionu Zapadnog Balkana. Mišljenja i stavovi koji su ovdje navedeni pripadaju isključivo autorima i ne odražavaju nužno mišljenja i stavove Centra za postkonfliktna istraživanja.
