Inkluzija na djelu: Nova energija i snaga u „Zmajevom srcu“

Foto: Selmir Smajić

„Nisam pio bolje kafe“, „Bravo majstore, svaka čast“, „Jao, kako ti je kafa bila dobra, svaka čast!“

nerijetko se može čuti u jedinom tuzlanskom kafiću „Zmajevo srce“ gdje kao konobari rade osobe s Downovim sindromom i drugim invaliditetima. Ovakve riječi i pohvale puno im znače jer oni jako dobro sve razumiju i neće vam se desiti da „fulaju“ narudžbu. 

Edin Mahuzuić zvani „Popaj“ je jedan od uposlenika kafića „Zmajevo srce“, kojem je prošle godine amputirana noga, ima dijabetes i ne vidi na lijevo oko. „Dobio sam novu priliku za rad, predobro se osjećam. Radim s djecom koja me razumiju. Jednom kada im se nešto kaže uvijek ponavljaju i jednom kada nauče uvijek pravilno rade tako da je super i fantastično“, kazao je Mahuzuić. 

Zaposlenik Edin priprema kafu u ,,Zmajevom srcu”. (Foto: Selmir Smajić)

Opisujući rad s kolegama, konobarima – osobama s Downovim sindromom i drugim invaliditetima – Mahuzuić opisuje kao terapiju jer mu svaki dan daju novu energiju, uz to imaju fin odnos s gostima koji ih razumiju. 

„Imao sam strah na početku pošto nisam bio u dodiru nikad s osobama koje imaju Downov sindrom, ali sada je fantastično. Bolje mi je sada nego tih 25 godina što sam radio s ljudima koji nemaju nikakvih zdravstvenih problema. Meni je super i jedva čekam svaki dan da dođem na posao“, kazao je Mahuzuić, koji je dugo godina radio kao konobar. 

Kafić „Zmajevo srce“ je prvi kafić gdje rade osobe s Downovim sindromom i drugim invaliditetima u Tuzlanskom kantonu. Kafić je otvoren u sklopu udruženja „Zmajevo srce“, koje pomaže osjetljivim i ranjivim kategorijama kroz različite projekte, koji uključuju promociju kulture, običaja, historije i muzike, kroz pozitivne aspekte.

Izgled vanjskog prostora kafića ,,Zmajevo srce”. (Foto: Selmir Smajić)

Omer Isović, predsjednik udruženja „Zmajevo srce“ i vlasnik istoimenog kafića, na ideju za otvaranje kafića i upošljavanje osoba s Downovim sindromom i drugim invaliditetima je došao nakon prošlogodišnje saradnje s dugogodišnjim prijateljem Almirom Ikanovićem. Ideja je bila da se naprave aktivnosti za osobe s Downovim sindromom gdje bi oni radili u kafićima kao konobari.

Isović je počeo razmišljati o ideji da raditi s jednom osobom u jednom kafiću nije baš dobra promocija, odnosno stavljanje u fokus problema koje te osobe imaju u vezi zapošljavanja kao i nekih drugih prava koje trebaju imati kao građani. Nakon toga, došao je na ideju da istu stvar urade u nekoliko kafića – desetak u Tuzli i jedan u Živinicama. To je trajalo oko dva mjeseca i ljudi su bili oduševljeni, rado su dolazili na druženje, kafe i palačinke, koje su osobe s Downovim sindromom i ostalim invaliditetima pravile s poznatim osobama.

„Obaveza kafića je bila da plaćaju dnevnice radnicima jer to nije bio projekat već dobra volja i naš trud“, kazao je Isović, pojasnivši da kad se to završilo, djeca su bila presretna jer je njima „stvarno stalo da rade i budu aktivni, ali i drugima pokažu da mogu“.

„Svima se dopala ideja“

Nakon toga, Isović i roditelji djece s Downovim sindromom počeli su s pripremom projekta, ali COVID-19 je spriječio ranije otvaranje kafića „Zmajevo srce“, koji je počeo s radom 20. maja ove godine i dobio je podršku mnogih kompanija i Vlade Tuzlanskog kantona.

,,Nismo naišli ni na jednu prepreku. Sama ova ideja se svima dopala i jednostavno svi nas podržavaju u ovome. Postoje ljudi koji sami dođu i pomognu, sami se jave i pošalju neku donaciju u vidu pića i drugih potrepština“, kazao je Isović, istaknuvši neizmjerni doprinos dvoje roditelja djece s Downovim sindromom koji „vuku zajedno s nama od samog početka“ i daju maksimalnu podršku u radu kafića. 

Mladi konobari u kafiću „Zmajevo srce“ kada završavaju smjenu, kako kaže Isović, uvijek istaknu da su sretni. 

Zaposlenici Saša i Edin u unutrašnjosti kafića ,,Zmajevo srce”. (Foto: Selmir Smajić)

Konobar Saša je trebao da ide na more s roditeljima, ali je ipak odlučio da ostane i radi. „Želim od zarađenog novca da kupim bazen“, kazao je Saša, dodavši da on ima gdje ostati i ako roditelji odu na more. 

Smjena konobara u kafiću „Zmajevo srce“ je tri sata dnevno i nerijetko, kako pojašnjava Isović, hoće da ostanu i da ne idu kući. 

„Oni bi još radili, ali moram paziti na njihovo umaranje da nam sutradan opet dođu svježi“, istaknuo je Isović. 

Kafić „Zmajevo srce“ u kojem rade osobe s Downovnim sindromom i drugim invaliditetima je projekt koji ima za cilj da bude samoodrživ, a dosta im pomažu interakcije gostiju i radnog osoblja. 

Petkom iza podne besplatna kafa

,,Naši gosti komuniciraju s našim konobarima i tu se razvijaju posebne interakcije. Mi već imamo stalne goste, dolaze zbog najbolje kafe u gradu jer zaista imamo dobru kafu. Nećete je dobiti takvu od konobara u većini kafića jer su oni izmoreni, a ovi naši momci i cure imaju neku posebnu energiju“, kazao je Isović.

U narednom periodu planiraju unaprijediti pristupačnost kafiću i šank s rampama, obzirom na to da u kafiću rade i osobe s invaliditetom koje za svoje kretanje koriste invalidska kolica. Plan je i da oslikaju zidove s crtežima čija će tematika biti usko vezana za osobe s Downovim sindromom.

Kafić „Zmajevo srce“ ima još jednu specifičnost, a to je da nakon džuma namaza, koji se klanja petkom u podne, kafa je besplatna jer se u blizini nalaze Turalibegova džamija i Islamska zajednica.

Selmir Smajić je obučeni Balkan Diskurs dopisnik iz Lukavca.Student je druge godine Medicinskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, a iza sebe ima nekoliko značajnih godina iskustva u nevladinom sektoru. Prepoznatljiv je po svojoj pozitivnoj energiji, samopouzdanju i čvrstim prijateljstvima. Sebe opisuje kao altruističnu i asertivnu osobu, i vodi se Siltanenovim citatom: "Ljudi koji su dovoljno ludi da misle da mogu da promijene svijet, zapravo su oni i koji mogu to da urade". Svoju budućnost isključivo vidi u zajedništvu i rodnoj Bosni i Hercegovini. Teme koje možemo da očekujemo od Selmira jesu priče bazirane na pozitivnim promjenama koje mladi pokreću u svojim zajednicama, neophodni humanitarni rad, a kao jedan od mladih, nastaviće da se trudi i u budućnosti da utiče na svoje vršnjake za promjene koje će donijeti bolje sutra za sve nas.

Vezani članci

Tri desetljeća čekanja pravde za preživjele seksualnog nasilja
Iako je prošlo više od 30 godina od početka rata u Bosni i Hercegovini, potraga za pravdom još uvijek zaokuplja većinu preživjelih seksualnog nasilja a prevashodno zbog nepostojanja strategije za tranzicionu pravdu, kao i zbog nedostupnosti počinitelja ratnih zločina. 
Konferencija u Srebrenici: Zajedno sa Jevrejima o prevenciji genocida
Puno prije jula 1995. godine, kada su svjedočili uništenju svog grada jedinim priznatim genocidom u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, znali su i učili o Holokaustu. Ovo je potvrdila Munira Subašić, predsjednica Udruženja Pokret Majke enklave Srebrenica i Žepa, kojoj su sin i suprug bili među više od 8.000 muškaraca i dječaka bosanskih Muslimana koje su snage bosanskih Srba ubile tokom jula 1995. godine.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu