Nasilje u porodici i nasilje nad ženama predstavlja globalni problem kao i kršenje osnovnih ljudskih prava.
Žene, u svim dijelovima svijeta, izložene su različitim oblicima nasilja koje je najraširenije u porodici i porodičnim zajednicama. Taj problem je izuzetno izražen i u našoj zemlji, te je s tim u vezi usvojen niz mjera.
Bosna i Hercegovina (BiH) je potpisnica i obavezala se na poštovanje niza međunarodnih i regionalnih dokumenata iz oblasti ljudskih prava, pa tako i onih koji propisuju prevenciju i zaštitu žena od svih vrsta rodno zasnovanog nasilja, uključujući i nasilje u porodici.
Nasilje nad ženama i dalje je veliki problem u bosanskohercegovačkom društvu te Kanton Sarajevo prednjači u zabilježenom broju prijava nasilja u odnosu na druge kantone. Međutim, Kanton Sarajevo predstavlja prvu lokalnu zajednicu u BiH koja je kao korisnike u zakonu definisala osobe izložene zlostavljanju i nasilju u porodici još 2002. godine te im tako omogućila prava i usluge.
Također, u Kantonu Sarajevo je na inicijativu Fondacije lokalne demokratije 2005. godine formirano Koordinaciono tijelo za prevenciju i zaštitu od nasilja u porodici, čime je uspostavljena međusobna saradnja i propisane procedure u postupanju svih institucija u pružanju pomoći žrtvama nasilja, a to su predstavnici kantonalnih ministarstava, policija, zdravstveni radnici, socijalni radnici, obrazovne ustanove, sudstvo i nevladine organizacije.
Jedan od načina omogućavanja žrtvama da nađu pomoć i podršku jeste svakako Sigurna kuća, kao i SOS pozivi koje vodi Fondacija lokalne demokratije.
„Sigurna kuća je osnovana 2000. godine i od tada je utočište pronašlo 772 žene, odnosno 2139 korisnika, što ne obuhvata samo žene, već i njihovu djecu. U posljednjih nekoliko godina bilježimo porast, kako u broju žena koje traže utočište, tako i u broju SOS poziva. SOS telefon Kantona Sarajevo je aktivan 24 sata, a putem njega može se prijaviti nasilje ili se informisati o proceduri prijave nasilja i smještaja u Sigurnu kuću“, objašnjava Jasmina Buljić, psihologinja iz Fondacije lokalne demokratije.
Kako nam potvrđuje Buljić, ova kuća je jedino sklonište za žene i djecu koji su žrtve nasilja u porodici u Kantonu Sarajevo.
„Ukupni smještajni kapacitet Sigurne kuće koju vodi Fondacija lokalne demokratije je 35 mjesta. Kapaciteti su uglavnom popunjeni između 70 i 80 posto. Nikada, bez obzira na popunjenost, nikoga nismo vratili. Tada Centar za socijalni rad to premosti s nekim drugim opcijama na par dana dok nam se ne oslobode prostorije“, priča Buljić o načinu rada ove organizacije.
Zbrinjavanjem žrtve u Sigurnu kuću osigurava se njena fizička zaštita i sigurnost. „U okviru rada Sigurne kuće, pruža se psihosocijalna pomoć i podrška, uključivanje u psihoterapijski tretman, medicinska pomoć u saradnji s nadležnim zdravstvenim institucijama i pratnje pri obavljanju specijalističkih pregleda, podrška u rehabilitaciji i resocijalizaciji, te podrška u pronalasku izlazne strategije, u saradnji s nadležnim centrima za socijalni rad, za svaku od korisnica smještenih u sigurnu kuću“, kaže Buljić.
Saradnja policije na pružanju usluga i zaštite nad žrtvama nasilja je od iznimne važnosti. Belmin Zazan, policijski službenik, pojašnjava procedure prijave nasilnika te ono što policija čini u takvim slučajevima. „Nakon što žrtva nasilja u porodici pristupi u prostorije mjesno nadležne policijske stanice i podnese prijavu za nasilje u porodici, policijski službenici o tom krivičnom djelu upoznaju dežurnog tužioca te poduzimaju daljnje mjere u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH). U slučaju tjelesnih povreda osoba se uputi na ukazivanje ljekarske pomoći kako bi se pribavila ljekarska dokumentacija s ciljem dokumentovanja krivičnog djela“, opisuje proceduru ovaj policijski službenik.
Zazan također ističe i da se u slučaju lišenja slobode nasilnika nadležnom sudu upućuje zahtjev za izricanje određenih zaštitnih mjera shodno odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici te da sud može izreći više vrsta zaštitnih mjera. „To su udaljavanje iz stambenog prostora i zabrana vraćanja, zatim zabrana približavanja žrtvi nasilja, zabrana uznemiravanja i uhođenja, obavezan psiho-socijalni tretman, obavezno liječenje od ovisnosti, privremeno lišenje slobode i zadržavanje. Dakle, svrha lišavanja slobode je osiguravanje nužne zaštite osoba izloženih nasilju, sprečavanje nasilja te poduzimanja mjera preodgoja nasilnih osoba. Ako žrtva primijeti da osoba ne poštuje mjere koje su izrečene nasilniku, onda ona prijavljuje to policiji gdje se ide s izricanjem sankcija za kršenje takvih mjera“, navodi.
Također, žrtvama rodno zasnovanog nasilja je obezbijeđena besplatna pravna pomoć, zdravstvena zaštita, a u programima Zavoda za zapošljavanje FBiH usmjerenim ka poslodavcima i nezaposlenim osobama one su navedene kao jedna od ciljanih grupa u raznim podsticajnim mjerama u sklopu programa zapošljavanja i sufinansiranja.
Nasilje nad ženama je i dalje veliki problem. Kako u svijetu, tako i u BiH, pandemija je doprinijela da dođe do povećanja nasilja u porodicama, upravo zbog socijalne izoliranosti i učestalijeg provođenja vremena u stambenim prostorima. U porodicama u kojima je nasilje već bilo prisutno došlo je do eskalacije nasilja usljed stresa i svih izazova koje je pandemija donijela.
Međutim, pored Sigurne kuće postoji veliki broj nevladinih organizacija, poput Udružene žene Banja Luka, Budućnost, Žena BiH, Žene sa Une, Žene ženama, Lara Bijeljina, koje pružaju različite vrste usluga i podrške u oblasti zaštite, kao i prevencije od nasilja u porodici. Njihova realizacija se implementira kroz projektne aktivnosti i finansirane su donatorskim sredstvima i grant sredstvima različitih nivoa vlasti.
