Dvije obične porodice različite etničke pripadnosti iz dva sela nadomak Kiseljaka i Visokog, tokom ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, povezuje borba za preživljavanjem, neizvjesnost i čekanje, ali i zajedništvo, solidarnost i ljudskost koja je prevazišla ratne nedaće.
Sela Gomionicu i Liješevo dijeli jedno brdo, koje je u ratnom periodu bilo put spasa za mnoge ljude, među kojima je bila i porodica Mujagić. Utočište su pronašli kod Hrvata katolika, kojima etnička pripadnost nije bila mjerilo za ljudskost pa su s porodicom Mujagić dijelili i posljednje mrve hljeba.
Nakon što su u proljeće 1993. godine snage Hrvatskog vijeća obrane (HVO-a) napale dio općine Kiseljak, četvoročlana porodica Mujagić napušta selo Gomionica, u kojem su većinom živjeli Bošnjaci. „Da bismo spasili svoje živote bili smo primorani, kao i mnoge druge porodice, da napustimo svoj dom. Sve što su moji roditelji gradili i izgradili do tada nestalo je u plamenu. Nestalo je moje biciklo, sekine sanke, mamin vez iz djevojačkih dana, očev mukotrpan rad, slike, uspomene, sve u jednom danu pod parolom odbrane hrvatskog naroda na našem ognjištu. Sjećam se da je mama uredno zaključala kuću i ponijela ključ, a kasnije smo se često šalili na taj račun“, prisjetila se Amela Mujagić, tada 13-godišnja djevojčica, koja je selo Gomionicu napustila s roditeljima i sestrom.
Spas pronalaze u kući tročlane porodice Mišković u selu Liješevo (općina Visoko). ,,Bez njih bismo završili na ulici ili u nekim od kolektivnih smještaja koji su bili pretrpani, bezuslovni, drugim riječima, ličili su na logore. Hrvati su nas otjerali od kuće, a opet, Hrvati su nam ponudili smještaj i sklonište“, kazala je Amela.
Četvoročlana porodica Mujagić i porodica Mišković dijelili su kuću, strah, zebnju i druge ratne nedaće oko godinu dana, nakon čega je porodica Mišković kuću od brata, koji je živio tada u Švicarskoj, ustupila Mujagićima. Članovi obje porodice ističu da im je odnos bio normalan u to nenormalno vrijeme. Jedni drugima su pomagali koliko su mogli i čime su mogli.
„Motiv za pomaganje mi je bio samo to što su oko mene bili ljudi kojima je pomoć bila potrebna. Ni ja, ni supruga, nikada nismo gledali tko je tko, nacionalnost i vjera su nam nebitni. U vrijeme rata smo pomagali ljudima, kako god smo mogli. Opet bih isto uradio. S Mujagićima smo živjeli lijepo, ja sam ih smatrao kao dijelom obitelji. Bili su to jako dobri ljudi i nakon rata smo ostali dobri prijatelji. Iako je bio rat, imamo i lijepih uspomena iz toga doba. Da su svi živjeli i slagali se kao mi, bilo bi mnogo bolje“, rekao je Nikola Mišković.
Nikolina supruga Ana prisjetila se kako su se za vrijeme rata i poteškoća znali i našaliti. „Često se sjetim kako sam s Asifom i Džemilom pravila maslenicu i ‘alvu. Pile smo kavu zajedno, pričale i smijale se. Asifa mi je jednom rekla uz kafu: „Jao, Ana, pa vidi nas, kao da nije rat“, rekla je Ana.
Miškovići su također bili jedna od rijetkih porodica koja nije htjela napustiti svoje ognjište i ostali su da žive među većinskim bošnjačkim stanovništvom.
„Za “svoje” su bili izdajnici, a za “naše” su bili “oni”, odnosno tuđi na svome. Vojnici su često prolazili tim putem jer je vodio do linija fronta i nazad i skoro uvijek su upućivali pogrdne riječi i jako često prijetili smrću, paljenjem kuće i slično. I to je bila cijena našeg boravka tu – oni su nama dali krov nad glavom, a mi smo njima zauzvrat bili neka vrsta garancije da ih niko neće dirati ili paliti kuću dok spavaju. Apsurdi u ratu zaista nemaju granica“, kazala je Amela.
Perioda provedenog s porodicom Mišković dobro se sjeća Amela, tada najmlađa ukućanka, koja objašnjava kako se tačno znalo koliko hljeba mogu pojesti u toku dana, a nije zaboravila ni kako su se ona i sestra noću prikradale do kuhinje u potrazi za još malo hljeba. U sjećanju joj je ostala još jedna situacija: ,,Amidža je nekim čudom uspio poslati paket iz Njemačke. Mislim da je bio neki radio program koji se zvao “Pokidane veze”, pa nas je, kaže, tako uspio locirati. Uglavnom, u paketu su između ostalog stigle 24 čokolade, 12 mliječnih i 12 s lješnjakom. Mi čokoladu u to vrijeme ni na TV-u nismo mogli vidjeti jer uglavnom nije bilo struje. Hej, 24 čokolade, pa takvu radost treba doživjeti, neopisivo! Šampon, pravi šampon, a ne onaj što je mama pravila od Bog zna čega. Pasta za zube konačno, prava, a ne soda bikarbona. Eh to je bio momenat za pamćenje iz rata“.
Amelina majka, Džemila Mujagić, kazala je da joj je najteže bilo što su ostali bez svega što su stekli i što su bili daleko od svoje kuće i rodnog mjesta. „Bojali smo se jedni za druge, bojali smo se gladi, nemira, loših vijesti. Samo smo čekali da se sve završi i sanjali da se vratimo kući živi i zdravi. Kako god, imali smo sreće jer smo sačuvali zdravlje i život, ali i jer smo živjeli s dobrim ljudima“, kazala je Džemila.
Mujagići i Miškovići primjeri su da je suživot postojao i u ratnom vremenu. Smatraju da je rat bio besmislen i bespotreban i da čovjeka ne definiše etnička ili religijska pripadnost. „Obični, dobri ljudi nisu željeli rat, ali nisu mogli ni birati“, zajednički je stav obje porodice, čije priče svjedoče da su heroji rata obični ljudi koji pružaju ruku pomoći ne razmišljajući o imenu i prezimenu onoga kome je pomoć potrebna.
U Bosni i Hercegovini postoji sigurno mnogo neispričanih priča iz rata o običnim herojima koji ljude dijele samo na dobre i loše. Oni su heroji svih nas zato što ni u najtežim trenucima nisu znali za mržnju. Oni nam pokazuju zašto ne trebamo dozvoliti da živimo u besmislu rata, nego u smislu ljubavi i solidarnosti.
