Kažnjavanje dinajalizma: O izmjenama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine

Dosadašnje pokušaje uvođenja ovakvog zakona činio je Parlament Bosne i Hercegovine. Međutim, od 2007. godine na donošenje zabrane kontinuirano su stavljali veto parlamentarci iz reda srpskog naroda ali i politička stranka Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Iz tog razloga, novi zakon je nametnuo Visoki predstavnik kroz takozvana Bonska ovlaštenja.

Čim je Zakon stupio na snagu, tenzije u BiH su postale jače. Milorad Dodik, srpski predstavnik tročlanog Predsjedništva BiH, zaprijetio je otcjepljenjem Republike Srpske (RS), većinski srpskog entiteta u zemlji. I predsjednica RS-a Željka Cvijanović brzo je uzela stvar u svoje ruke da učini ovu mjeru neprimjenjivom u manjem bh entitetu. Cilj članka je istražiti mogućnost kriminalizacije negiranja ovog zločina ne samo u BiH, već i širom Evrope. 

Zakoni u javnoj raspravi 

Posljednjih godina, krivični zakoni sve više privlače pažnju, posebno nakon Okvirne odluke Vijeća 2008/913/JHA kojom se pozivaju zemlje članice EU da usvoje zakone kojima se kažnjava negiranje međunarodnih zločina. 

Prije svega, potrebno je razlikovati pojam “revizionizam” od pojma “negacionizam, negiranje”. Dok prvi čini dio rada historičara i obično se zasniva na novim dokazima, cilj drugog fenomena je da iskrivi historijski dokazane činjenice ili da porekne da su one ikada učinjene. Dakle, kada je negacionizam usmjeren na historijske događaje kao što je Holokaust, čija je osuda dio temeljnih vrijednosti društva, država mora intervenisati pošto „trebamo zapamtiti ovu historijsku činjenicu na određeni način“ (Fronza, 2006). 

Ono što je najvažnije, negiranje se može pojaviti u obliku govora mržnje, što je slučaj u BiH. Podsjećajući na rad Roberta Kahna o Holokaustu, moguće je povući paralele između ova dva događaja. Fokusirajući se na kontekst, ako konstantno poricanje Holokausta u Njemačkoj i Austriji predstavlja govor mržnje, onda poricanje genocida u Srebrenici u BiH ima istu implikaciju, i to iz dva razloga. Prvo, poricanje vrijeđa preživjele i čini ih nezaštićenim. Drugo, pokušava diskreditovati žrtve genocida i kao takvo „izoluje one koji su povezani sa žrtvama od ostatka čovječanstva“ (Kahn, 2011). Dakle, samo negiranje može nanijeti ozbiljnu štetu, kako grupama, tako i pojedincima. 

Veličanje ratnih zločinaca i njihovih zločina je također dio koji se treba razmotriti u svjetlu negiranja genocida. Prema Harizu Halilovichu, profesoru na RMIT univerzitetu u Melburnu, ovo „ide dalje od poricanja genocida. To nije neznanje, niti samo poricanje. To je nešto drugačije: to je trijumfalizam.“ Danas su trijumfalizam i poricanje postali dio općeprihvaćene kulture. „Ljudi  i dalje pjevaju da Srebrenicu treba ponoviti tri puta i pozivaju na nove masakre“, nastavlja profesor Halilović. „Nijedno drugo postkonfliktno društvo nije se moralo nositi s tim, ni Njemačka ni Ruanda. To je nešto vrlo jedinstveno za bosanskohercegovački  narativ, gdje je poricanje genocida također ugrađeno u politički diskurs“, dodaje Halilovich. A ovakvi narativi su duboko uvredljivi i za preživjele i za žrtve.

Krivični zakoni stoga imaju cilj da ispune višestruke funkcije: da brane “državnu istinu” i sjećanje, da zaštite dostojanstvo preživjelih, da spriječe govor mržnje i da kažnjavaju veličanje nasilja. Da li su ova očekivanja ovakvim zakonima ispunjena ili ne je priča koja se stalno iznosi na površinu uz tri slabosti koje se obično ističu. 

Kao prvo se iznosi činjenica da se krivično rješenje kosi sa slobodom izražavanja. Za neke, „uskraćivanje prava u odbrani prema zvaničnoj istini“ (Hayden, 2008) predstavlja konkretan rizik za ličnu slobodu. Ipak, čini se da je nedavna izmjena i dopuna Krivičnog zakona BiH uravnotežena s pravom na izražavanje različitih mišljenja, jer kažnjava samo ponašanje koje javno negira sudske nalaze ili može podstaći mržnju i nasilje. Dakle, Zakon bi se primjenjivao samo u slučajevima stroge nužde. 

Drugo, Zakon bi mogao polarizovati pristanak (Fronza, 2012). Njihovo kažnjavanje može aktivirati određenu vrstu mehanizma viktimizacije i konsolidirati njihove redove, istovremeno doprinoseći propagiranju njihovih distorzija. U BiH do danas nikome nije suđeno za kršenje novog Zakona i stoga je prerano donositi zaključke. Međutim, upotreba ovakvih zakona u nekim evropskim zemljama pokazala je da postoji rizik od polarizacije. Prema riječima italijanskog historičara Karla Ginzburga, tamo gdje su usvojeni zakoni o negacionizmu, sudovi su postali strašna zvučna ploča za argumente onih koji taj zločin osporavaju. Međutim, to nije uvijek slučaj. Kako naglašava bh stručnjak o genocidu Hikmet Karčić, slučaj Davida Irvinga koji negira Holokaust protiv historičarke Deborah Lipstadt dokazuje upravo suprotno. „Dogodilo se da je postala poznatija od njega“, kaže on, „a onda je postala heroj.“

Zatim postoji i neizvjesnost oko stvarne implementacije Zakona. Kako ističe Karčić: ,,Donošenje ovakvog zakona ne znači da će biti sproveden“, što je, kako kaže, veliki problem, jer ne „vjeruje da su lokalni tužioci dovoljno hrabri da protiv nekoga podignu optužnicu za negiranje genocida.“ 

Memorijalizacija, zakon i ustav u BiH

Nakon što je dat kratak prikaz ciljeva i slabosti krivičnih zakona, potrebno je razjasniti svrhu bh regulative. Ovaj zakon se razlikuje od drugih usvojenih zakona istog karaktera u drugim evropskim zemljama iako i ti zakoni štite zajedničko sjećanje na prošlost i osnovne vrijednosti društva. 

Na primjer, njemački ustav je rođen na odbacivanju nacifašizma i Holokausta. Dakle, dok ovaj zakon usvojen u Njemačkoj štiti „konstitutivni pakt“ (Fronza, 2012.) i ukorijenjen je u njegovom nacionalnom identitetu, teško je reći isto za BiH, gdje je isti pakt, odnosno Ustav, kristalizovao etničke podjele zemlje i time doprinio  suprotstavljenim narativima prošlosti. Historija rata u BiH još nije usaglašena i u vezi s ovim događajima sudaraju se ‘različite istine’. Stoga se za neke usvajanje kaznenog odgovora u tranzicijskom kontekstu vidi kao potencijalni okidač za unutrašnji „rat sjećanja“. 

Da bismo bolje shvatili usvajanje Zakona o negiranju genocida u BiH, može se povući paralelu s ustavnom strukturom Njemačke. Carna Pistan, naučnica i istraživačica na Harriman institutu Univerziteta Columbia, upoređuje ova dva ustava. ,,S jedne strane, njemački i bosanski ustavi su vrlo slični”, objašnjava ona, “obzirom da su oba nametnuta međunarodno. Ipak, postoji razlika. S jedne strane, imamo njemački ustav, onaj  pravi „nikad više“ Ustav. Ovdje vidimo vezanost za norme i vrijednosti demokratskog ustava, ili ustavni patriotizam. U Bosni i Hercegovini je situacija drugačija. Ustav sadržan u Dejtonskom sporazumu je u svoju preambulu ugradio etničku podjelu koja definiše tri konstitutivna naroda. Dakle, Ustav reprodukuje etničku podjelu, koja se odražava na tri različita historijska narativa prisutna u zemlji.“

Dakle, svrha ovog zakona nije da zaštiti bosanskohercegovački ,,konstitutivni pakt“ kao izraz zajedničkog narativa o prošlosti. Da bi se to dogodilo, potrebno je reformisati Ustav u inkluzivnijem smislu, jer je to i uslov za ulazak u EU. Drugo, cilj ovog zakona nema mnogo veze s promovisanjem pomirenja. Nametnulo ga je međunarodno tijelo i literatura se približava uvjerenju da pomirenje ne mogu nametnuti vanjski akteri (Bloomfied et al., 2003). Ipak, prema Pistanu, kažnjavanje negacionizma moglo bi pomoći pomirenju, ,,ali samo u smislu da može spriječiti poricanje, veličanje i sačuvati sudski utvrđenu istinu, budući da je to preduvjet za izgradnju pomirenja i pokretanje demokratske izgradnje sjećanja.“

Kažnjavanje strateškog poricanja

Svrha bh  krivičnog zakona treba ipak biti ograničena. To nema mnogo veze s uobičajenom zaštitom memorijalizacije, pomirenjem i nedostatkom priznanja. “Činjenice su priznate”, objašnjava Karčić, “jedino pitanje koje sada imamo je namjerno iskrivljavanje dokazanih činjenica”. Ovaj Zakon služi kao odgovor na novi talas „strateškog poricanja“ kao produkta srpske vlade u BiH. Zaista, došlo je do jasne promjene u politici i poricanje se koristi u političke svrhe. Na primjer, 2004. godine Dragan Čavić, tadašnji predsjednik RS-a, i njegova vlada su priznali zločine počinjene u Srebrenici. Nasuprot tome, Dodik je nedavno izjavio da su u Srebrenici zakopani prazni sanduci. 

Danas je, kako ističe Karčić, „zakon prijeko potreban jer je nivo poricanja visok i brutalan, ne među običnim ljudima, već među političarima.“ Dakle, neodgovornost političara je uticala na percepciju ljudi. Prema profesoru Halilovichu, jedan od razloga za poricanje genocida je narativ koji nacionalisti potpiruju. „Srpski nacionalisti su izmislili da će Srbi, ako priznaju genocid, biti smatrani ‘genocidnim narodom’. Ali to nije tako. Razgovarati o tome i priznati je individualna odgovornost“. Luka Šterić, istraživač Beogradskog centra za bezbednosnu politiku, ističe da „u Republici Srpskoj vrlo malo ljudi prihvata odluku Haškog tribunala (…) da je u Srebrenici došlo do genocida, jer bi u njihovim glavama to delegitimizovalo cijelu ideju postojanja Republike Srpske.“

Konačno, retorika poricanja i trijumfalizma svakako nailazi na plodno tlo kao rezultat činjenice da je obrazovni sistem skrenuo s pravog puta. „Historija koju djeca inače uče u Bosni i Hercegovini završava se 1992. godine“, objašnjava profesor Halilovich, „međutim, nacionalistički narativi se guraju u druge predmete poput književnosti i geografije.“  

Zabrana negiranja i poricanja je bila prijeko potrebna, a postoji i opća saglasnost da je trebalo da bude uvedena ranije. Možda bi da je došlo do implementacije Zakona odmah nakon rata se i doprinijelo procesu suočavanja s prošlošću. Ali, ta prilika je vjerovatno propuštena.

Međutim, danas je neophodno kazniti govor mržnje i iskrivljavanje historijske stvarnosti u vezi s genocidom u Srebrenici. Odabir da se vodi politika poricanja i minimiziranja je neodgovoran i održava stalnu ogorčenost i nesigurnost koju doživljavaju preživjeli.

Ovaj Zakon je jedinstven. Kako Pistan ističe, to je dio nove kategorije krivičnih zakona o memorijalizaciji koji se primjenjuju na međunarodnom nivou. Zbog toga je bilo prikladno pokušati shvatiti svrhu i ovog Zakona. Kao što je rečeno, fokus nije toliko na zaštiti bosanskohercegovačkog “konstitutivnog pakta” ili na promociji pomirenja koliko na potrebi zaštite dostojanstva preživjelih i sjećanja na žrtve. Na taj način pokušava se zaustaviti val poricanja koji prožima politički diskurs i ukloniti ogromna prepreka ka međusobnom razumijevanju i dijalogu.

Zakon je ipak imao određeni uticaj. „Ono što je interesantno je da se smanjio broj poricanja retorike na internetu“, primjećuje Karčić i dodaje da ćemo „vidjeti kakva će sada biti situacija po pitanju 11. jula“ kada će se obilježiti 27. godišnjica od genocida u Srebrenici.