Bugojanka, tadašnja 11-godišnjakinja Mersiha Begović, danas Čusto, spasila je dijete iz Bosne i Hercegovine dok su se klizali na nepredviđenoj površini za klizanje – jezercetu – u kojem se voda na pojedinim dijelovima zamrznula zbog hladnoće, u vojnoj kasarni u češkom gradu Nyrsko, a u kojem su boravili kao izbjeglice dok je bjesnio rat u Bosni i Hercegovini.
Spasila je tada dječaka, starosne dobi između šest i sedam godina, spontano i sa stavom koji i danas primjenjuje – da vrijednost ljudskog života nema cijenu.
Početkom rata u Bosni i Hercegovini, porodica Begović (Mersiha, njene dvije sestre i majka) odlaze u Republiku Hrvatsku i četiri mjeseca kasnije na nagovor prijatelja stigle su u Češku, grad Nyrsko. Bivaju smješteni u vojnu kasarnu koja je imala šest paviljona, od kojih su u svakom bile izbjeglice iz Bosne i Hercegovine.
U paviljonima su bili razmješteni po principu blizine gradova iz kojih dolaze u Bosni i Hercegovini. U paviljonu porodice Begović su bile izbjeglice iz Donjeg Vakufa, Gornjeg Vakufa/Uskoplja i Bugojna. Bilo je mnogo djece pa samim time nije nedostajalo dječije igre i graje.
Jednog zimskog dana 1992. godine, djeca su se igrala, odnosno klizala, na obližnjem jezercetu, ili kako Mersiha kaže, možemo ga nazvati i bunarom jer je bio ograđen sa svih strana a predviđen je da ga koriste vatrogasci ako se za tim ukaže potreba. Taj dan igre ni 30 godina kasnije Mersiha nije zaboravila.
Tada djevojčica od 11 godina, igrala se s djecom. Na jezercetu ili bunaru, kako je pojasnila, nije znala kojom je tečnošću ispunjen ali zbog hladnoće neki su dijelovi bili potpuno zaleđeni dok je na nekima bio tanji led. Tokom klizanja, djeca su se gurkala i samo u jednom trenutku Mersiha je ugledala dječiju glavicu na ivici leda, a ruke su mu bile pod vodom ili tom nekom tečnošću kojom je bio ispunjen bunar.
Nije razmišljala ni šta ni kako, samo je pužući došla do djeteta i uhvatila ga za „kapuricu“ (samo dno gdje se spajaju vrat i leđa) jer su mu ruke već bile pod vodom. Uspjela ga je izvući.
„Dijete je bilo dobi između šest i sedam godina, a ja sam imala 11 godina. To je prava dječija hrabrost, nesvjesnost i nerazmišljanje šta se sve još moglo desiti, da sam i ja mogla propasti… Nisam o tome razmišljala, samo sam ga uhvatila i izvukla na površinu leda i odvela ga u stranu“, ispričala je Mersiha.
Kada su pozvali roditelje, dijete je bilo u potpunom šoku, isprepadano, a tijelo je bilo plavo od hladnoće.
Mersiha je istaknula da nije bila svjesna da rizikuje svoj život, već joj je u glavi bilo samo da spasi dječaka. Sebe ne smatra herojem već spašavanje djeteta opisuje kao čin ljudskosti. Na upit da li zna gdje je sad taj dječak, odgovara da ne zna, ali se sjeća da je imao smeđu kovrdžavu kosu. Ne zna ni tačno odakle je bio dječak jer im je samo bilo bitno da se druže i da budu ono što su bili – djeca. Misli da je iz Prijedora ili možda čak Zvornika. Njena poruka je da je ljudski život uvijek na prvom mjestu i da nema zamijene niti cijene za njega.
