Sestra Vesna Zovkić: „Umjesto supruge i majke odabrala sam da budem sestra svakom čovjeku“

Život na Kosovu u 80-ima, potom u Francuskoj s putujućim Romima, s izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine u Gašincima za vrijeme rata 90-ih, nakon toga u zemljama sjeverne Afrike, i na koncu volontiranje u migrantskom centru u Opatovcu 2015. godine za vrijeme prvog vala migranata  – samo su dijelovi njene bogate biografije. 

Sestra Vesna je svoj život posvetila Bogu u Bratstvu Isusovih malih sestara, međunarodnom redu koji je usmjeren na ekumenski i međureligijski dijalog. Osim toga, svoju ljubav i iskren osmijeh daruje svima, ali i onima koji su drugi i drugačiji, kao i svima onima kojima nedostaje topla ljudska riječ u nesigurnim i nestabilnim vremenima, u kojima i danas živimo.

“Charles de Foucauld. Stopama Isusa iz Nazareta” autorice Isusove male sestre Annie je knjiga koju je sestra Zovkić prevela na hrvatski jezik, a i uvod je u njenu biografiju koju tako ljubomorno i skromno čuva. 

„On (Charles de Foucauld) je u ranoj mladosti izgubio vjeru, a iznova ju je pronašao zahvaljujući muslimanima Maroka. Dakle, na traženje Boga nisu ga potaknuli kršćani, nego muslimani – neobična solidarnost čije razloge poznaje samo Bog. Početkom prošlog stoljeća, brat Karlo (Charles) je živio svoje posljednje godine u alžirskoj Sahari, gledajući u svakom čovjeku brata, u muslimanima, kršćanima i Židovima i bilo mu je drago što su njegovu kuću prozvali bratstvo”, ispričala je sestra Vesna.

„Učiti živjeti zajedno ili ćemo svi zajedno propasti“

Prevela je i knjigu “Treba dignuti glas: Prihvat migranata, poziv na hrabrost”, Benoista de Sinetya, francuskog svećenika i generalnog vikara pariškog nadbiskupa, što je izazvalo kontroverzu. Sigurno je, kako je kazala sestra Vesna, da se ni sami naslov neće svima svidjeti, a i biskup Božo Radoš je kazao da ova knjiga „liječi kronične bolesti predrasuda, straha, površnosti, cinizma koje lako zagospodare našom podsviješću“.

,,Autor je jasan – primanje migranata zahtijeva određenu hrabrost – neće sve biti nice and cool. Isto tako kaže da nas ‘strah zasljepljuje i da zbog tog straha postajemo okrutni, a političari iskorištavaju taj strah šireći ovu opasnu ideju o strancu koji bi nam neminovno bio neprijatelj’. Ali, nema nam druge, nego otvoriti naša srca, učiti živjeti zajedno ili ćemo svi zajedno propasti“, smatra sestra Vesna.

Sa 22 godine pridružila se redu Isusove male sestre, što je, kako je istaknula, bilo iznenađenje i za nju samu. „Dok sam s mladenačkim žarom tražila nešto za što se isplati živjeti i dati sve, nisam ni znala da zapravo tražim Boga. I kada sam jednog dana povjerovala u Boga koji je sama Ljubav, trebala sam izabrati između bračnog i redovničkog života. Na koncu sam izabrala da umjesto supruge i majke budem sestra svakom čovjeku. Sve ljudske ljubavi i dalje su tu – nisu nestale – samo su postale dio jedne beskrajno veće Ljubavi“, pojasnila je sestra Vesna.

U zajednicu Isusovih malih sestara privukle su je, između ostalog, i riječi: „Prije nego redovnica, budi čovjek“, male sestre Magdeleine Hutin, utemeljiteljice zajednice.

Sestra Vesna je na Kosovu bila 80-ih, a jednom prilikom je izjavila da je to bila za nju prva i najvažnija škola različitosti za koju je duboko zahvalna. Tamo je, kako je kazala, prvi puta shvatila da se treba odreći komparativa, odnosno da kultura iz koje dolazi može njoj biti najbolja, najdraža, ali da nikako ne može biti mjerilo jer nije u sebi najbolja. 

,,Kosovo mi je otkrilo ljepotu različitosti, komplementarnost. Nitko nema sve, svi imamo nešto što možemo darovati drugima i nešto što možemo od drugih naučiti. Ja sam na Kosovu otkrila ljepotu zajedništva i solidarnosti, ljepotu albanskog jezika. Otkrila sam i naličje, naravno. S položajem žena ne mogu se pomiriti, ali isto tako ne mogu svesti svoje iskustvo samo na to“, pojasnila je sestra Vesna.

„Nema idealne zemlje, ni idealne kulture“

U periodu 1992-1996 godine, sestra Vesna je živjela s izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine u Izbjegličkom centru Gašinci kod Đakova (Republika Hrvatska), nakon što je sa svojim sestrama 1991. godine bila protjerana iz Aljmaša. Iduće godine zamolila je poglavare da s jednom susestrom ide živjeti u Gašince. 

,,Kupili smo polovnu kamp prikolicu da ne oduzimamo mjesto drugima. Iz tog perioda pamtim grozote ratnog užasa, puno patnje i suza, ali pamtim isto tako nevjerojatnu ljudskost i solidarnost. Izbijanje rata između Bošnjaka i Hrvata bilo je  posebno bolno, ali ni to nas nije spriječilo da se i dalje družimo, da zajedno slavimo Božiće i Bajrame. Nemate pojma koliko sam divnih ljudi tamo upoznala, za koje danas mogu reći da su zapravo postali moja familija. I svi su muslimanske vjere“, opisala je sestra Vesna.

Nakon što su ih nakon 1. rujna 2001. godine sa svih strana uvjeravali da je sukob civilizacija neizbježan i da su toliko drugačiji da nema nikakve šanse za zajednički život, sestra Vesna je zamolila poglavare da ode u neku islamsku zemlju u potragu za „zajedničkim nazivnikom“. 

„I tako sam se 2002. našla u Alžiru, potom u Libiji i Tunisu do 2014. godine. Na koncu vidiš da je svima zajednička potreba da volimo i da budemo voljeni. Naravno, nema idealne zemlje, ni idealne kulture. No, duboko me dirnulo njihovo gostoprimstvo, bila sam duboko dirnuta saharskim nomadima koji nemaju gotovo ništa, a podijele s vama ono malo što imaju, iako vas vide prvi put“, kazala je sestra Vesna.

Također, bila je i u misiji u Francuskoj sa putujućim Romima, odakle, kako je istakla, pamti prije svega divne ljude ali isto tako i prezir, obilje prezira, od kojeg je nešto osjetila i na vlastitoj koži. „Ako vas vide da izlazite iz kamp prikolice ili uđete u trgovinu s nekim od prijatelja Roma, često vam se obraćaju bez ikakvog poštovanja. Bile smo sretne ako nađemo kakav prostor za parkiranje blizu trgovačkog centra, jer to je značilo imati u blizini vodu i pravi toalet. Ponekad sam nad umivaonikom znala na brzinu oprati kosu, suvišno reći kako su me ljudi gledali“, prisjetila se sestra Vesna. 

Isto tako, kako ističe, pamti nikad ljepše mise, uskrsna i božićna slavlja pod vedrim nebom, u dvorištu nekog samostana, među kamp prikolicama oltar od par dasaka, nezaboravne pjesme uz zvuke violina u rukama pravih virtuoza i stolice raštrkane po terenu.

Najteže joj je bilo i povrijedilo ju je kada su se prijatelji Romi morali sa svojim kamp prikolicama zaustaviti na jednom parkiralištu, usred stambenog naselja, blizu bolnice, u kojoj se radi teškog bronhitisa nalazilo njihovo dijete. „Netko od stanara zvao je policiju zato što se nomadi ne smiju zadržavati na redovnim parkiralištima. Policajac koji je došao na uviđaj, čuo je od roditelja da su tu radi bolesnog djeteta i kada je vidio da je to jedna vrlo pristojna i uredna obitelj, rekao im je: „Oprostite, javili su nam da su ovdje parkirani Romi!“ Na to su mu odgovorili da oni jesu Romi, ali policajac im nije vjerovao. To ih je jako povrijedilo“, kazala je sestra Vesna. 

„Jeftine emocije i uskogrudno domoljublje“

Volontirala je i u tranzitnom centru u Opatovcu. Kako je istaknula, 2015. godine, kada je kroz Hrvatsku prolazio migrantski val, bilo je više sućuti, nego sada. 

„Čini mi se da smo onda imali malo više sućuti, iako se ni onda u društvu, ni u Crkvi, nije baš previše o tome pričalo. Možda je ljudima bilo prihvatljivije vidjeti kako dolaze muškarci, žene i djeca, dok danas dolaze uglavnom muškarci. Naravno, i danas ima i žena i djece, ali manje“, kazala je sestra Vesna. 

Podsjetila je da su granice zatvorene i da svaki pokušaj prelaska je izuzetno naporno i traumatično iskustvo za mlade i zdrave muškarce, a kamoli žene. „To su teške, preteške sudbine, koje mi otežavamo. Ne shvaćamo da je prošlo vrijeme gomilanja, vrijeme velikog luksuza. Dolazi vrijeme solidarnosti, dijeljenja. Ili nas neće biti“, istakla je sestra Vesna.

Na pitanje kako danas promatra mlade kroz aspekt kulturološke raznolikosti, odgovorila je: „Imam dojam da je nekada bilo više širine, da se moja generacija u mladosti više zanimala za ono što je ‘s druge strane plota’. Nacionalizma ima posvuda i nažalost, sve više. Ali, prije nego što je taj nacionalizam došao do mladih, dohvatio je prethodne generacije, nas koji te mlade odgajamo na ovaj ili onaj način“. 

„Ono što je vlastito mladom čovjeku je upravo prelazak granica, a sada imam dojam, moguće pogrešan, da se mladi radije zatvaraju u granice svog nacionalnog i vjerskog identiteta“, dodala je sestra Vesna. 

Stekla je dojam da se kod nas, neovisno o dobi, dosta toga svodi na jeftine emocije i uskogrudno domoljublje. „Naravno da trebamo emocije, ali na njima se ne gradi čitav život. Nema jeftine sreće! Što god vrijedi, to i košta, treba uložiti nekakav napor, dignuti svoj glas, ‘biti ona promjena koju želimo vidjeti u svijetu’, kako kaže Gandhi. Žao mi je što mladima ostavljamo ovako kaotično društvo, zatrovano korupcijom zbog čega će mnogi ne samo zaviriti, nego i definitivno otići ‘s druge strane plota'“, smatra sestra Vesna.

Zajednica Isusove male sestre radi jednostavne fizičke poslove iz solidarnosti s onima koji nisu mogli birati svoje zanimanje. 

„Smatram kako vrijednost ljudskog života nije u našim diplomama i znanju. Ja sam jako zahvalna što sam skoro 40 godina uglavnom radila kao spremačica i fizička radnica, tako sam imala priliku upoznati svijet iz jedne druge perspektive. Nema prve i druge klase ljudi, kako nam se to suptilno podmeće sa svih strana. Bratstvo podrazumijeva jednakost i slobodu“, zaključila je sestra Vesna.

Biti čovjek nije lak zadatak danas. Doduše, ne zbog konkurencije, koje skoro ni nema, već zbog sizifovskog nagona, da prema svakome i svemu postupite pravedno, onako kako bi to trebalo – ljudski. Sestra Vesna, jedna je od onih osoba koja nam treba biti inspiracija ili podsjetnik za svako jutro na ljudstvo.