Hladno martovsko jutro 1993. godine zauvijek je obilježilo sudbinu djece iz mahale Srmać u Kladnju, kao i vojnika Ujedinjenih Nacija (UN-a), koji se sreću 30 godina kasnije, prisjećajući se osmijeha na licima zbog slatkiša i igračaka koje su dobili od vojnika UN-a, a ujedno zaključujući da daljina i vrijeme ne mogu razdvojiti prijateljstva sve dok su ona stvorena željom, poštovanjem, pažnjom i ljubavlju.
Jed, Mike, Ian i Charlie su četvorica bivših vojnika UN-a, koji su bili u misiji 1992. i 1993. godine u Bosni i Hercegovini i dostavljali humanitarnu pomoć. Jed i Charlie žive u Sjevernoj Irskoj, dok su Mike i Ian u Škotskoj. Nakon 30 godina, u periodu od 14. do 21. aprila 2023., ponovno dolaze u Bosnu i Hercegovinu. O njihovom povratku, sjećanjima od kojih su neka lijepa a druga jako potresna, ali i sadašnjim pogledima na Bosnu i Hercegovinu razgovarala je nekadašnja djevojčica iz mahale Srmać – Đuldina Kurtović.
„Dobra uspomena je bila kada smo dovezli izbjeglice iz Tuzle, a donijeli odjeću i hranu u bolnici. Također, što smo se sastajali s velikom grupom djece iz Kladnja koja su tražili „bon bons“ i čokoladu i upoznali mamu, Dinu i tebe. Vi kao porodica, znam da niste imali mnogo, ali ste podijelili hranu i kafu sa nama. Sjećam se da sam mljeo kafu nekoliko puta“, kazao je Charlie, prisjećajući se dobrih trenutaka iz misije u BiH.
Njegov kolega Jed ističe da je stekao sjajne prijatelje koje može nazvati svojom porodicom i osjeća se dobrodošao kad dođe u posjetu. „Kladanj je za mene posebno mjesto. To je prvo mjesto na kojem smo se svi osjećali tako dobrodošli. Patrolirali bismo od Tuzle do Kladnja samo da vidimo djecu i pijemo bosansku kafu sa Dinom, Fahirom i porodicom. Gdje god da smo otišli u Kladnju, ljudi bi stajali da popričaju i pozdrave nas“, dodao je Jed.
Dobra uspomena za Iana je bila boravak u Tuzli i upoznavanje Đuldine i djece, gledanje osmijeha i kako se igraju, čak i u nadrealnom okruženju. Uz to, bilo mu je zanimljivo provoditi vrijeme sa Francuskom Legijom i Egipatskom vojskom jer je bio mlad i to je bila njegova prva operativna turneja izvan Sjeverne Irske. I Mike ima dobre uspomene na Kladanj.
Tokom posjeta ovom bosansko-hercegovačkom gradiću, bivši UN-ovi vojnici su razgovarali sa prijateljima Selmom, Fahirom, Đuldinom, Zikretom, Dinom, Šerifom i mnogim drugima. Uživali su u ukusnoj tradicionalnoj bosanskoj hrani i kako ističu „dobrom društvu“. Obišli su i srednju školu u Kladnju za koju je Jed prije nekoliko godina dao donaciju. Bili su fascinirani znanjem engleskog jezika, posebno učenice Lamije, koja im je pomagala u prevodu.
„Skinuo teret sa ramena“
Osim Kladnja, bivši vojnici UN-a obišli su i Vitez, gdje su odali počast žrtvama u selu Ahmići i položili vijenac od maka. „Nekoliko suza je proliveno i osjetio sam da mi se teret koji nosim 30 godina skinuo sa ramena“, kazao je Mike.
Uvijek mi je bila namjera da posjetim Ahmiće na 30-u godišnjicu masakra, kazao je Jed, dodavši da je pozvao i članove svog tima da dođu zajedno s njima, a kojima je trebalo manje od pet minuta da pristanu.
Na upit po čemu pamti Bosnu i Hercegovinu iz ratnog perioda, odgovorio je Ian: „Stigli smo zimi i snijegom prikriveni krivudavi putevi su mi najviše ostali u mislima. Sjećam se tri glavna vremenska perioda podijeljena između Viteza, Tuzle i Sarajeva. Tvoje mame kuća i sva djeca su moje najistaknutije sjećanje na naše vrijeme u Tuzli“.
S druge strane Mike ističe da ima loša sjećanja na period prije 30 godina jer je tada tek rat bio počeo i bilo je mnogo neizvjesnosti kako će rat napredovati. „To je uticalo na moje mentalno zdravlje. Ahmići kao glavni uzrok“, dodao je Mike.
Charlie je pojasnio da je bio na mnogo mjesta u 24 godine koliko je bio u misijama ali da je najgore mjesto koje je vidio selo Ahmići.
Prema sudskim presudama, u selu Ahmići kod Viteza su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO-a) 16. aprila 1993. počinili ratni zločin kada je ubijeno 116 Bošnjaka, a njihovi domovi, kao i džamija su bili razrušeni.
„Bosnu pamtim kao prelijepu zemlju sa veoma prijateljskim ljudima. Imajući na umu da smo mi najvjerovatnije bili prvi zapadnjaci koje su većina vidjeli ili razgovarali. Srce je paralo vidjeti takvo nasilje prema komšijama i prijateljima. Bila je to tragedija što se zemlja raspala na način na koji se to dogodilo. To me podsjetilo na moje vlastito djetinjstvo kada je Sjeverna Irska bila problematično mjesto“, kazao je Jed.
Najljepše u Kladnju
Bivši vojnici UN-a su posjetili i Sarajevo, u kojem su također boravili tokom svoje misije.
„Dobro je vidjeti ulaganje u Sarajevo i koliko se promijenilo. Tužno je vidjeti da se zemlja podijelila na dva entiteta (Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku)“, kazao je Ian, ali i pojasnio da vrhunac posjete bez sumnje ne bi trebali biti gradovi, nego susret Đuldinom i drugim prijateljima i vidjeti ih kao odraslae ljude.
Charlie se sviđa pogled sa vrha brda na Sarajevo. „Na Zmajevcu u kafiću je divna hrana a isto tako i u starom gradu, ne mogu da se sjetim imena restorana gdje sam dobio začinjenu kobasicu koja je baš bila ukusna… Zemlja ima divan pejzaž poput Alpa i rado bih došao u posjetu još jednom“, kazao je Charlie.
Bilo je lijepo vidjeti djecu s kojom smo se sprijateljili,dodao je Mike, opisujući da su ta nekadašnja djeca sad odrasla i imaju svoju djecu. „Najljepše vrijeme bilo mi je u Kladnju sa starim i novim prijateljima. Tako mi je drago što sam ponovo došao posjetiti Bosnu. Osjećam olakšanje u sebi i želio bih da sam se vratio godinama ranije“, pojasnio je Mike, dodavši da će definitivno uskoro u ponovnu posjetu Bosni i Hercegovini.
Bosna i Hercegovina je prelijepa zemlja sa toplim ljudima, smatra Jed. „Za vrijeme našeg boravka u Kladnju obišli smo toliko ljudi i kuća. Ukazano nam gostoprimstvo je bilo prvoklasno. Hrana nevjerovatna. Moj trajni utisak nakon 30 godina je investicija u Sarajevo. Prekrasne moderne visoke zgrade sa uredima je dokaz da je Bosna otvorena za poslovanje. Međutim, to pokazuje i da grad brzo raste sa mogućnostima za mlade ljude“, pojasnio je Jed.
Prema njegovim riječima, napredak ima efekta i na male gradove poput Kladnja. „Vrlo malo posla ili mogućnosti pa se mladi sele u grad. Skoro isto kao i svako moderno društvo“, dodao je Jed.
Nakon razgovora sa bivšim pripadnicima UN-a, autorica ovog članka, Đuldina Kurtović, navela je da joj je u mislima samo jedno, citat Meže Selimovića, poznatog bosanskohercegovačkog pisca i mislioca: „Cijenim nova prijateljstva, to su ljubav koja nam je uvijek potrebna, ali stara prijateljstva su više od ljubavi, jer su dio nas samih“.
