Tri desetljeća čekanja pravde za preživjele seksualnog nasilja

Foto: Paul Lowe/VII

Iako je prošlo više od 30 godina od početka rata u Bosni i Hercegovini, potraga za pravdom još uvijek zaokuplja većinu preživjelih seksualnog nasilja a prevashodno zbog nepostojanja strategije za tranzicionu pravdu, kao i zbog nedostupnosti počinitelja ratnih zločina. 

Strategija za tranzicionu pravdu, iako postoji nacrt, nije nikad usvojena u Bosni i Hercegovini, tako da je put do pravde pun prepreka. 

Udruženje „Žena žrtva rata“ već 20 godina podržava preživjele seksualnog nasilja uzrokovanog sukobom i pokušavaju „uskočiti“ na ona mjesta nastala neuspjehom države da ispuni svoje odgovornosti. Prevashodan cilj udruženja je podržati preživjele, prekinuti šutnju i zagovarati veću pravdu. 

U središtu njihovih nastojanja nalazi se baza podataka i arhivski sistem, koji je dostupan pravosudnim tijelima, istraživačkim institucijama, naučnicima i akademicima. Na ovaj način osiguravaju očuvanje istine i priča preživjelih, pridonoseći širem razumijevanju višestrukih efekata sukoba, ali i dokumentuju i čuvaju podatke o djeci rođenoj kao rezultat silovanja pokazujući svoju predanost i kada su u pitanju buduće generacije. 

Prema upravnim, sudskim i neformalnim evidencijama nevladinih organizacija, broj preživjelih seksualnog nasilja je između 20.000 i 50.000. Uz to, iz Udruženja napominju da smatraju da je broj neprijavljenih slučajeva veći, napominjući da su žrtve seksualnog nasilja i žene i muškarci.

Mnogi od preživjelih seksualnog nasilja nisu imali priliku da svjedoče na sudu iako za određeni broj počinitelja zna se gdje se nalaze. Amela Međuseljac aktivna je članica Udruženja. Navodi da značajan broj počinilaca nalazi se u susjednim zemljama, a zbog posjedovanja državljanstva tih susjednih država, gotovo je nemoguće njihovo izručenje. Kao najpragmatičniji korak, ona navodi, donošenje presuda u odsutnosti čime bi se barem osigurao značajan broj presuda.

Još jedan izazov za preživjele seksualnog nasilja je neadekvatnost podrške pravosudnih institucija. Kako bi riješili ovaj kritični jaz, Udruženje sarađuje s partnerskim organizacijama na provedbi projekata koji pružaju pomoć svjedocima prije, tokom i nakon pojavljivanja pred sudom. Kroz ovaj projekat, kako su pojasnili u udruženju, nastoje se zadovoljiti različite potrebe preživjelih i popuniti prazninu koju je ostavio nedostatak državnih institucija koje bi preuzele ovaj zadatak. 

Neslužbeni broj preživjelih seksualnog nasilja je između 20.000 i 50.000. (Foto: Paul Lowe/VII)

Iako su terapijske sesije jako bitne i igraju središnju ulogu u procesu reintegracije preživjelih u društvo, ipak mnoge preživjele još nisu spremne otvoreno razgovarati o svojim traumatičnim iskustvima. „Postoje žene koje nikada nisu uspjele pobjeći iz ralja rata. I danas žive s tim“, kazala je Amela. 

Naglasila je važnost postupaka za reparaciju, istaknuvši da je riječ o značajnom koraku naprijed u potrazi za pravdom. Ovakav pristup, prema njenim riječima, osigurava da nakon pravomoćnosti presude finansijski sposobni počinitelji preuzmu odgovornost za obeštećenje preživjelih. 

Preživjeli čiji počinitelji nemaju financijskih sredstava za obeštećenje, Amela je naglasila da ne smiju ostati bez podrške. 

„Neuspjeh je i države i njenih entiteta što ne postoji fond ili mehanizam za pružanje reparacija ovim preživjelima. Traženje oštete je u svakom slučaju problematično. Ishod potraživanja je nepouzdan a u rijetkim slučajevima kada su dosuđeni, teško ga je dobiti“, kazala je Amela, dodavši da preživjeli i kada pokušaju podnijeti u parničnom postupku takvu tužbu često gube spor i moraju platiti izuzetno visoke sudske troškove. 

Kao još jedan sloj složenosti, naglasila je da se preživjelima koji imaju status zaštićenog svjedoka u sudnici ukida ovaj štit kada pokrenu postupak reparacije i ostavljeni su u nesigurnom položaju. 

Gledajući unaprijed, novi zakon, koji stupa na snagu u januaru 2024. uvest će neke nove beneficije za civilne žrtve rata u Federaciji BiH, kao što je pravo na prioritetnu medicinsku skrb, uključujući rehabilitaciju. Štoviše, djeca rođena ratnim silovanjem prepoznata su kao posebna kategorija s jednakim pravima u društvu. 

Kada govorimo o kaznama za počinitelje, Amela se prisjeća vremena kada žrtve nisu bile nimalo zadovoljne. Ipak, kako je vrijeme prolazilo, transformacija u stavovima se oblikovala i Amela naglašava da danas kada prate izricanje kazni, su zadovoljni ako sud izrekne barem osuđujući presudu. „Samo rijetki obraćaju pažnju na visinu kazne“, dodala je Amela. 

Za Udruženje pravda je najvažnija stvar, kazala je Amela, pojasnivši da bez toga nema ozdravljena, ni izgradnje pomirenja. „Dok se svi slučajevi ne okončaju, društvo mora prihvatiti žrtve kao žrtve i zločince kao zločince, bez obzira na njihovu vjeru i nacionalnost“, navela je Amela, ali smatra da sadašnje političko opredjeljenje teško da će dovesti do toga jer ne postoje ni adekvatne mjere za ljude koji negiraju sva ta događanja. 

Čvrsto je uvjerena da javnost i mediji trebaju više govoriti o zločinima počinjenim tokom rata, s ciljem da se oni nigdje i nikada više ne ponove. Preživjeli su svjesni da neće svi ratni zločinci biti kažnjeni, niti će sve žrtve moći dokazati što im je učinjeno, što su preživjele i vidjele.

Ono što je ključno su izazovi s kojima se suočavaju mnoge preživjele, od kojih se značajan broj i dalje bori s posljedicama koje mijenjaju život. Mnoge žene i muškarci, kako je kazala, suočavaju se s ograničenjima u raznim aspektima života. Preživjele su pretežno samohrane majke, uglavnom nezaposlene prije rata, a često onesposobljene za rad u poslijeratnom razdoblju. 

Prepoznavajući ove višestrane izazove, pored napora da pridonesu svjedočenju i davanju iskaza, Udruženje je posvećeno provedbi programa rehabilitacije i ekonomskog osnaživanja članova. Ovaj holistički pristup odražava predanost ne samo pravdi, već i sveobuhvatnoj dobrobiti i osnaživanju ljudi pogođenih ratom.

Nedžada je obučena Balkan Diskurs dopisnica. Magistrirala je političke nauke i studije Bliskog i Srednjeg istoka na Univerzitetu u Baselu. Zainteresovana je za historiju i političku dinamiku u Turskoj, sjeveroistočnoj Siriji i na Balkanu. Kao studentica imala je priliku raditi za nevladinu organizaciju, što ju je dovelo do spoznaje važnosti mladih za održivi razvoj. Nakon diplomiranja, radila je kao akademska pripravnica i odgovorna za državu u Konzularnom direktoratu Saveznog odjela za vanjske poslove u Švicarskoj, gdje je bila uključena u rad na slučajevima stranih terorističkih boraca. Njezin glavni interes su ljudska prava, jednakost, migracije, postkonfliktna okruženja i rad lokalnih mirovnih aktera, što ju je potaklo da dođe u PCRC u Sarajevu.

Vezani članci

Trgovina oružjem
U kontekstu ratova koji su se se vodili u bivšoj Jugoslaviji, činilo bi se logičnim pristupiti trgovini oružjem na Balkanu sa dozom razumijevanja. Postavlja se pitanje: da li ova trgovina čini regiju manje ili više sigurnom?
Višestruke nagrade za promotora Bosne i Hercegovine – Roberta Dacešina
Kratki video film pod nazivom “Zašto BiH može biti turistička destinacija broj jedan u svijetu”, autora Roberta Dacešina, osvojio je nagradu za najbolji turistički film na svijetu, koja će mu biti dodijeljena 24. novembra u Valensiji, od strane CIFFT-a (International Committee of Tourism Film Festivals). To je jedna u nizu nagrada koje dobiva ovaj mladi …

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu