Međunoarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je bio zadužen za gonjenje ogromnog broja kršenja ljudskih prava koja su počinjena u Bosni i Hercegovini tokom rata. Iako je imao nekoliko uspjeha i općenito je bio dobro prihvaćen od strane javnosti, Tribunal se suočio s poteškoćama i mnogi slučajevi ratnog seksualnog nasilja vjerojatno su ostali nekažnjeni. Budući da je Tribunal praktički imao datum isteka od samog početka, lokalne nadležnosti – poput Suda BiH – odigrale su ključnu ulogu u dovršavanju njegovog rada i izgradnji na presedanima koje je postavio.
Uspostava MKSJ-a
Seksualno nasilje povezano s sukobom (CRSV), koje je bilo posebno prisutno tokom rata na području bivše Jugoslavije, razlikuje se od seksualnih zločina izvan ratnih zona po tome što se često koristi sistematski kao oružje rata od strane sukobljenih strana kako bi se osigurali vojni ciljevi. Stoga nije rijetkost da se ratno seksualno nasilje počini kao dio “etničkog čišćenja” ili genocidne kampanje. Na primjer, CRSV može biti počinjeno s ciljem teroriziranja populacije do te mjere da nikada ne žele vratiti se na zemlju s koje su protjerani.
Kako kaže Bridget Quitter (2013), kao odgovor na velike povrede humanitarnog prava koje su počinjene u Bosni i Hercegovini (BiH) i okolnoj regiji, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda (UNSC) je donijelo Rezoluciju 827 (1993.) kojom je osnovan Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Ovaj Tribunal, zajedno sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za Ruandu (MKSR), bio je prvi međunarodni krivični sud od procesa u Nirnbergu i na Dalekom Istoku, i osvijetlio je zločine koji su se dogodili u bivšoj Jugoslaviji – gdje su desetine hiljada žena, muškaraca i djece bili žrtve seksualnog nasilja. MKSJ je otvorio prostor za preživjele da svjedoče i pomognu u dovođenju počinitelja pred lice pravde.
Član 4 Statuta MKSJ-a omogućio je sudu da procesuira genocid, i – prema njegovoj definiciji ovog zločina – utvrdio je da genocid može biti počinjen “nanošenjem teških tjelesnih ili duševnih povreda pripadnicima grupe” (Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju). Iako eksplicitno nije navedeno, silovanje i druge forme seksualnog nasilja mogu spadati u ovu kategoriju, što je omogućilo da se seksualno nasilje ne procesuira samo kao oružje rata, već i kao jedan od oblika genocida. Slično tome, Član 5 Statuta dao je Tribunalu moć da procesuira one koji čine zločin ropstva, mučenja i silovanja u oružanom sukobu, pod okriljem “zločina protiv čovječnosti”. Ovo je olakšalo kako eksplicitno (navođenjem silovanja kao zločina), tako i implicitno (obzirom da se seksualno ropstvo i seksualno mučenje mogu svrstati u kategorije “ropstva” i “mučenja”) procesuiranje seksualnog nasilja u sukobu. Međutim, budući da MKSJ nije utvrdio “seksualno ropstvo” kao zločin protiv čovječnosti, i stoga nije imao mogućnost direktnog suđenja za to (za razliku od procesuiranja ovog oblika seksualnog nasilja pod “širim zločinom ropstva kao zločinom protiv čovječnosti”), tek je uspostavljanjem Specijalnog suda za Sijera Leone (SCSL) seksualno ropstvo priznato kao zločin protiv čovječnosti u Statutu (Odsjek za mirovne operacije UN-a, 2010).
Do augusta 2016. godine, 78 osoba, ili 46 posto od ukupno 161 optuženika za ratne zločine pred MKSJ-om, bilo je optuženo za seksualno nasilje, uključujući silovanje, dok je 32 optuženih sa takvim optužbama osuđeno (MKSJ, “U brojakama”). MICT je osnovan kako bi obavljao funkcije koje su prethodno obavljali MKSJ nakon što je zatvoren 2017. godine (IRMCT, “O nama”). U periodu koji je prethodio njegovom zatvaranju, MKSJ je također prenosio slučajeve nacionalnim sudovima, poput Suda Bosne i Hercegovine (Sud BiH).
Efikasnost MKSJ-a u suđenju za seksualno nasilje u oružanom sukobu
MKSJ je bio uspješan na mnogo načina. On je otvorio put pomirenju kroz uspostavu tijela koje bi barem pokušalo osigurati da ratni zločini ne ostanu nekažnjeni. Jedan od načina na koji se uspjeh Tribunala manifestuje je kroz pozitivno mišljenje javnosti i povjerenje u sud. Prema članku iz 2021. godine objavljenom u časopisu International Criminal Justice Review, koji je istražio žrtve kršenja ljudskih prava u BiH koje su svjedočile pred MKSJ-om ili Sudom BiH, ispitanici su češće smatrali MKSJ kao pravedan u poređenju sa Sudom BiH (Ivković et al., 2021). Međutim, to ne znači da javnost nije imala povjerenja u Sud BiH. Iako je studija zabilježila veće povjerenje u MKSJ nego u Sud BiH, istraživanje iz 2007. godine pokazalo je da bh. žrtve i dalje smatraju Sud BiH jedinim “pravednim” domaćim sudom (Ivković i Hagan, 2016).
Međutim, MKSJ se suočavao s problemima koji su uticali na njegovu sposobnost borbe protiv nekažnjivosti i osiguranje da počinioci seksualnog nasilja u oružanom sukobu budu privedeni pravdi. Izvještaj Odsjeka za mirovne operacije navodi da MKSJ i drugi tribunali uspostavljeni u post-ratnim okruženjima – koji su namijenjeni da budu privremeni i stoga imaju rok trajanja – nisu u mogućnosti da se nose sa svim slučajevima zločina koji teorijski spadaju pod njihovu nadležnost – zbog velikog broja zločina koji su se dogodili (Odsjek za mirovne operacije UN-a, 2010). Nadalje, kako je teško prikupiti dokaze koji bi dokazali krivicu nekoga izvan razumne sumnje, tužioci obično neće podići optužbe za slučajeve za koje nisu potpuno sigurni da će izdržati u sudu, čak i ako postoje neki dokazi da je optuženi kriv za te zločine. Na primjer, 2009. godine, Amnesty International je kritikovao osudu Milana i Sredoja Lukića pred MKSJ-om zbog neuključivanja u optužnicu ratnog zločina seksualnog nasilja da su braća odgovorna za silovanje žrtava u blizini Višegrada (Amnesty International, 2010).
Još jedna prepreka s kojom se suočavaju takvi tribunali je ta što tužioci često pronalaze teškoću u uvjeravanju žrtava i svjedoka da pomognu u istrazi, jer oni koji su pretrpjeli ili bili prisutni tokom slučajeva seksualnog nasilja često ne žele govoriti zbog traume, stida ili straha od osvete. Ipak, MKSJ je postavio monumentalne presedane za standarde zaštite svjedoka i žrtava. Pravilo 96 Pravila postupka i dokaza MKSJ-a adresiralo je traumu koju mogu doživjeti preživjeli seksualnog nasilja u sudnici i utvrdilo da nije potrebno da žrtva seksualnog nasilja potkrepi svoje svjedočenje te da njena seksualna prošlost ne može biti priznata kao dokaz od strane odbrane (MKSJ, “Inovativne procedure”). Također je omogućio svjedocima, posebno preživjelim seksualnog nasilja, da budu zaštićeni omogućavajući im da sjede iza ekrana ili čak u potpuno drugoj sobi dok svjedoče kako bi se sačuvala njihova anonimnost i osiguralo da ne moraju vidjeti svog napadača (MKSJ, “Inovativne procedure”). Ipak, mnogi slučajevi seksualnog nasilja u BiH vjerovatno su ostali nekažnjeni, jer “seksualno nasilje u oružanim sukobima, uključujući ozbiljne seksualne zločine koji čine zločine protiv čovječnosti, mnogo je rašireniji ratni zločin nego što je prikazano u ovim presudama” (Odsjek za mirovne operacije UN-a, 2010).
Neophodna uloga lokalnih sudova
Kao dio svoje strategije završetka, Tribunal je prenio mnoge slučajeve lokalnim sudovima, kao što su Sud BiH, i većina prenesenih slučajeva obuhvatala je optužbe za seksualno nasilje (MKSJ, “Predmeti pred MKSJ koji su predstavljali prekretnice”). Između 2005. i 2013. godine, Sud BiH, Federaciju BiH i Republiku Srpsku, donijele su presude za 76 slučajeva ratnih zločina koji su uključivali seksualno nasilje, što je bilo više od 68 optužbi za seksualno nasilje koje je do tada izdao MKSJ (OSCE, 2014). Povećana prioritizacija slučajeva seksualnog nasilja u sudovima Bosne i Hercegovine je očigledna kada se uzme u obzir da je između 2011. i 2013. godine oko jedan od četiri slučaja ratnih zločina u ovim sudovima obuhvatao optužbe za seksualno nasilje, što se povećalo na jedan od tri u periodu od 2014. do 2016. godine (OSCE, 2017).
Nije nužno da su MKSJ ili Sud BiH bili efikasniji ili esencijalniji u rješavanju slučajeva od drugog. Umjesto toga, ove dvije institucije su se nadopunjavale, nudeći različite statute i nadležnosti. MKSJ nije osnovan da se bavi građanskim parnicama ili “običnim” zločinima prema međunarodnom ili nacionalnom pravu (naprotiv, bio je uspostavljen da procesuira “ozbiljne međunarodne zločine” i “stoga njihove presude koje se bave seksualnim nasiljem obično se odnose samo na ozbiljne slučajeve seksualnog nasilja” (Odsjek za mirovne operacije UN-a, 2010). Stoga, dodjela određenih slučajeva Sudu BiH mogla je, na mnoge načine, prevazići ovu prepreku, budući da ovaj organ djeluje u skladu sa domaćim zakonima zemlje i sposoban je da sudi slučajeve seksualnog nasilja koji ne čine “ozbiljne međunarodne zločine”. S obzirom na to da su osoblje Sud BiH činili državljani Bosne i Hercegovine, imao je i prednost što je mogao pružiti ono što je Tribunalu nedostajalo: okruženje u kojem osoblje razumije kulturu, društvene norme, mentalitet i jezik preživjelih.
U međuvremenu, administrativna i pravna podrška međunarodne zajednice bila je neophodna mjera tokom i nakon rata. Vjerovatno je da bez međunarodno uspostavljenih presedana i nadzora UN-a, lokalni sudovi poput Suda BiH nikada ne bi bili povjereni od strane lokalnog stanovništva. Također je moguće da, bez tribunala koji je osnovan i podržan od strane UN-a, postojao bi veći stepen nekažnjivosti za ratne zločine uopće, imajući u vidu da su mnogi ljudi koji su bili uključeni u sukob kasnije preuzeli visoke društvene i političke pozicije u regionu.
Međutim, i MKSJ i Sud BiH suočeni s zajedničkim izazovom u nastojanju da osiguraju pravdu: prolaz vremena. Žrtve seksualnog nasilja u ratu, potencijalni svjedoci i počinioci umiru, što postavlja scenu za određene slučajeve ratnog seksualnog nasilja koji nikada neće doći na vidjelo ili biti procesuirani. Kako bi se suprotstavili ovom problemu, uvođena je praksa od strane Suda BiH u kojoj se dokazi predstavljeni pred MKSJ-om prihvataju kao utvrđene činjenice, tako da određene činjenice ne moraju ponovo biti dokazane na suđenjima pred Sudom BiH, čime se smanjuje dužina postupka (Diane F. Orentlicher, 2017).
Uprkos postignućima, lokalno pravosuđe nije uspjelo priznati slučajeve CRSV kao ono što jesu, već ih označavaju kao “obična krivična djela”. Ovaj neuspjeh da se prepozna da su određeni seksualni zločini počinjeni u širem kontekstu oružanog sukoba problematičan je iz tri razloga, prema Organizaciji za sigurnost i saradnju (OSCE). Prvo, ovo uskraćuje “preživjelima priznanje specifične traume povezane s takvim zločinima” (OSCE, 2017). Također, znači da žrtve seksualnog nasilja u oružanom sukobu ne mogu koristiti sljedeći presedan uspostavljen od strane MKSJ-a: da tvrdnje o “saglasnosti” ne mogu biti korištene kao strategija odbrane u slučajevima CRSV. Naposljetku, kategorizirajući slučajeve CRSV kao “obična krivična djela”. Nametnuti su rokovi za ta djela dok se takvi rokovi ne mogu primijeniti na ratne zločine jer zločini ne zastarjevaju.
