Muzika nije magični alat koji se može koristiti izolovano da se osigura izgradnja trajnog mira i pomirenje. Međutim, ako se pravilno koristi kao medij, može pružiti izvrsno sredstvo za olakšavanje dijaloga koji omogućava da se o sukobu raspravlja u umjetničkom okruženju.
Kroz istraživanje historije muzike u Bosni i Hercegovini i njenog odnosa prema sukobima i izgradnji mira, bolje se može razumjeti potencijal muzičkih aktivnosti za poticanje kulturnih reformi prema miru. Pojedinci i organizacije imaju kapacitet koristiti muziku na ovaj način kako bi unaprijedili cilj njegovanja kulturne saradnje širom Bosne i Hercegovine.
Historija muzike u BiH
Muzika je bila dio historije i kulture Bosne i Hercegovine stoljećima. Veliki dio bh. muzike usmjeren je na folk, s žanrom sevdalinke (odnosno sevdaha) u prvom planu. Sevdalinka se odnosi na stil narodne muzike koju obično izvodi vokalista uz pratnju, a koja je obično melankolična i fokusirana na emocije kao što su ljubav, čežnja i nostalgija (DiscoverBiH).
Muzika je imala posebno veliku ulogu u Jugoslaviji. Bendovi poput Plavog Orkestra, Azre i Zabranjenog Pušenja ostaju primjer grupa koje su koristile poruke mira u svojoj muzici i koji se nisu plašili suočiti s tadašnjim društveno-političkim klimama.
Nakon sukoba i podjela, poput onih nakon rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, upotreba muzike kao alata za izgradnju mira bila je ograničena (Zelizer, 2003). U tako osjetljivoj postkonfliktnoj društveno-političkoj strukturi, tradicionalni načini dijaloga također su bili suočeni s poteškoćama. Stoga je važno naglasiti neiskorišteni potencijal alternativnih, kreativnijih metoda izgradnje mira, koje uključuju umjetničke forme poput muzike.
Muzika tokom rata
Tokom rata, snaga muzičke kulturne scene u BiH bila je na iskušenju. Jedna priča koja svjedoči o odlučnosti muzike je ona o Muhamedu Fazlagiću, pjevaču rođenom u Sarajevu. Fazlagić je predvodio grupu muzičara na prvom ikad pojavljivanju BiH kao nezavisne države na Euroviziji 1993. godine u Dublinu.
Fazlagić je opisao svoje putovanje na Euroviziju tokom opsade Sarajeva za Escape News 2015. godine (Ahmet, 2015). Opisao je uvjete “strašne hladnoće” u sarajevskom studiju gdje su radili na pjesmi, hladnoće uzrokovane nedostatkom grijanja i lošim životnim uvjetima u gradu bez električne energije. Grupa je također bila prisiljena krenuti na opasno putovanje kako bi stigla do polufinala u Ljubljani. ,,Bilo je to krajem februara, početkom marta, i bilo je izuzetno hladno. Doslovno smo morali trčati ili hodati usred noći kroz neprijateljske linije da bismo stigli do slobodne teritorije.“
Ipak, to nije obeshrabrilo ni njega ni njegovu grupu, a na to iskustvo gleda s osjećajem “ogromnog ponosa” i “još veće pobjede za bh. narod.” Prilika da BiH predstavi svoju muziku na najvećoj pozornici u Evropi tokom rata bila je dokaz upornosti bh. umjetnika i sposobnosti muzike da djeluje kao kulturni svjetionik nade usred tolikog bola.
Koncert “Rock pod opsadom” 14. januara 1995. godine, održan je u Slozi u Sarajevu. Uprkos temperaturama ispod nule i užasnim životnim uvjetima koje je donijela opsada, približno 2.000 mladih prisustvovalo je koncertu (Kalender, 2015). Ovaj događaj pokazao je odlučnost mlade generacije BiH koja je bila iscrpljena teškim načinom života nametnutim tokom rata. Koncert im je pružio priliku da se suprotstave srpskoj ofanzivi na njihov grad u obliku kulturnog protesta.
Ovaj stav protesta dodatno su zagovarale javne ličnosti poput Borisa Šibera, radijskog voditelja tokom opsade. Šiber je puštao punk muziku na raznim radijskim frekvencijama u pokušaju da blokira srpske vojne radio komunikacije. On je muziku opisao kao oružje, jedan od načina na koji je mogao doprinijeti korištenju muzike kao anti-ratnog alata tokom opsade (Connolly, 2023).
Savremena upotreba muzike za izgradnju mira
Čak i u vremenima relativnog mira, potencijal muzike i umjetnosti u postkonfliktnoj izgradnji mira ne može se zanemariti. Razgovarao sam s jednom mladom aktivistkinjom iz Sarajeva koja je zamolila da ostane anonimna. Veći dio svog života provela je kao zagovornica prava mladih širom Bosne i Hercegovine, uglavnom kroz svoje učešće u raznim lokalnim i međunarodnim organizacijama i konferencijama. Kroz svoje dugogodišnje angažiranje u kolaborativnim umjetnostima, uključujući međureligijske horove i pisanje pjesama, podijelila je svoje mišljenje o ulozi muzike u izgradnji kulture mira.
Kada je u pitanju korištenje muzike u savremenom dijalogu, zagovara neformalne okvire kao učinkovit način za istraživanje teških razgovora kroz muziku. Objašnjava da ,,muzika nije jedini način, ali je dobar alat, i tada smo u mogućnosti stvoriti neku vrstu magije i održivu društvenu koheziju, a da to i ne znamo. Kada idemo na konferencije i govorimo o miru i borbi protiv govora mržnje, to je način da svjesno razgovaramo o tim temama. Međutim, kada to radimo ležerno kroz umjetnost, ljudi nisu svjesni uticaja koji stvaraju, i često je to još učinkovitije u pokazivanju sposobnosti saradnje bez poznavanja nečijeg porijekla.“
Ona dalje zagovara važnost zajedničkog rada ljudi ka kolektivnom cilju koji ne zahtijeva da poznaju etničku pripadnost jedni drugih, poput njenog hora. ,,Možemo raditi zajedno i pjevati prema istom cilju, i onda nemate osjećaj da radite s ljudima određenih identiteta, već jednostavno radite s ljudima.“
U mom razgovoru s Kućom dobrih tonova, organizacijom sa sjedištem u Srebrenici koja se prvenstveno fokusira na okupljanje lokalne omladine kroz umjetnost, njihov predsjednik, Ismar Porić, govorio je o važnosti muzike u povezivanju pojedinaca u složenim okolnostima.
Kuća dobrih tonova nudi šest programa, ali tokom razgovora sa Ismarom fokusirali smo se na njihov muzički program. Njegov primarni cilj je okupljanje djece iz svih sredina. Tokom ovih časova, djeca iz Srebrenice imaju priliku naučiti svirati određeni instrument, uz širenje njihovog općeg muzičkog obrazovanja.
Pravo su oličenje onog svi smo isti. U tom smislu, naglašavanje individualnih identiteta učenika nije dio programa. Umjesto toga, organizacija se fokusira na razvijanje odnosa i saradnje među djecom kroz zajedničke muzičke interese i obrazovanje, bez obzira na njihovu etničku ili vjersku pripadnost.
Na pitanje o izboru muzike kao najboljeg umjetničkog medija za postizanje ovih ciljeva, Ismar je odgovorio: „Kada je riječ o našem radu, muzika za nas je alat za stvaranje pomirenja i suživota među ljudima. Brzo djeluje, ima malo nuspojava i ima ogroman uticaj na povezivanje ljudi.“
Ismar je također govorio o filozofiji kojoj se priklanja, a koja je temelj uspjeha organizacije: odnosno o Teoriji realnog sukoba. Ova teorija tvrdi da je kroz uspostavljanje zajedničkih ciljeva, u ovom slučaju kreativnosti i saradnje kroz muziku, lakše razbiti barijere koje dovode do toga da djeca percipiraju jedni druge kao različite.
Međutim, ovaj pristup se također odnosi na roditelje te djece. Šablon zajedničkog rada u muzičkom programu može se replicirati i izvan učionice. Ismar ističe da „kada im objasnite da će svi [njihova djeca] imati koristi [od sveobuhvatnog obrazovanja], oni pronalaze kompromise da rade zajedno. Možda neće biti mira i možda se neće slagati u vezi određenih stvari, ali će raditi zajedno.“ Ismarovi komentari ukazuju na načine na koje muzika može olakšati druge oblike suradnje.
Ismar također govori o izazovima s kojima se Kuća dobrih tonova suočila tokom svog rada u Srebrenici. On je zagovornik povjerenja u zajednicu kao ključnog pristupa u izgradnji mira. Ističe da je sticanje povjerenja ljudi u Srebrenici kao vanjske organizacije zahtijevalo vrijeme. „Nakon što su mnogi programi dolazili u Srebrenicu s budžetom, završavali svoj projekt i odlazili, ljudi su počeli gubiti povjerenje. Kada smo mi prvi put došli, bili smo samo jedni od mnogih koji su viđeni kao oni koji žele iskoristiti situaciju. Trebalo nam je nekoliko godina konstantnih projekata i aktivnosti kako bismo stvorili povjerenje u zajednici i kako bi nas ljudi vidjeli kao one koji stvarno žele napraviti promjenu.“
Naglašava da je, kako bi se inspirirala dugoročna promjena, neophodno razumjeti kontekst tako složenog grada kao što je Srebrenica. „Pokušaj stvaranja promjene u Srebrenici bez razumijevanja društvenih, historijskih i političkih odnosa može nanijeti više štete nego koristi. Zato članovi zajednice moraju biti dio stvaranja promjene. Ako radite posao za zajednicu, to nije održivo. Šta će se desiti kada odete? Ako ne naučim zajednicu kako mogu biti dio promjene, sav moj rad će biti uzaludan, tako da oni moraju biti sposobni djelovati sami.“
S obzirom na to, Ismar ukazuje na važnost razvijanja dodatnih vještina izvan standardnog školskog sistema, koje smatra ključnim za narednu generaciju. „Ako ne radite s njima [djecom] na medijskoj pismenosti i kritičkom razmišljanju, stvorit ćete masu koja je lojalna ideologiji, čime se stvara vrlo dobar prostor za to da masa postane nacionalistička, fašistička i vođena mržnjom.“
Bez ovakvog sveobuhvatnog obrazovanja, djeca su sklona upadanju u ideološke obrasce isključenja i podjele, put koji često predlažu političke elite u Bosni i Hercegovini.
Promicanje dijaloga
Od tradicionalne narodne muzike iz 15. stoljeća, preko politički nastrojenih muzičkih grupa iz Jugoslavije, muzička kultura u BiH se mijenjala i razvijala tokom vremena. Ono što se, međutim, nije promijenilo jeste njena učinkovitost u promicanju dijaloga i emocionalnog izraza.
Ova stavka je i dalje prisutna među mnogima koji žive u BiH, od aktivistice u Sarajevu, do Kuće dobrih tonova u Srebrenici, ali postoji još prostora za rast korištenja muzike u naporima za izgradnju mira. Od ključne je važnosti za one koji teže uspostavi i jačanju održivog mira da budu svjesni karakteristika izgradnje mira koje muzika može aktivirati, te njene sposobnosti da okupi ljude ka zajedničkom cilju, koji inače ne bi bili skloni tome.
Dokle god zajednice u BiH nailaze na prepreke za otvoren i iskren angažman s prošlošću i budućnošću, postoji prostor za alternativne metode poput muzike u otvaranju dijaloga i komunikacije. Kada članovi zajednice mogu raditi zajedno i angažirati se jedni s drugima bez razmatranja etničkih pripadnosti i identiteta drugih, može se postići održiv napredak ka miru. Ako dvoje ljudi različitih pozadina mogu pjevati u istom horu, nema razloga zašto ne bi mogli sarađivati i u drugim kontekstima. Iako muzika ne može biti samo privremeno rješenje za stare rane, jasno je da može biti učinkovita kao sredstvo koje će omogućiti dijalog i pomirenje između grupa.
