Seksizam polazi od bezazlenih i često nesvjesnih komentara pa do svih oblika diskriminacije prema ženama, ostavljajući štetne i dugotrajne posljedice.
Stručnjaci i predstavnici nevladinih organizacija, navode da je u bosanskohercegovačkom društvu seksizam duboko ukorijenjen, često prikazan kroz humor ili tradiciju, i izložene su mu žene kako u privatnim tako i profesionalnim odnosima, a što onemogućuje istinsku ravnopravnost i jednake mogućnosti.
„Ženama u svim životnim oblastima stoje na putu prepreke koje ih ograničavaju, uslovljavaju i označavaju u negativnom kontekstu“, kazala je Aleksandra Petrić iz Fondacije Udružene žene.
Ukoliko te prepreke ne doživimo na ličnom nivou, Petrić smatra da uglavnom nećemo reagovati na seksizme i njegove manifestacije u vlastitom okruženju i društvu. Razlozi su odrastanje u patrijarhalnom društvo u kojem su žene naučene da prihvataju ponašanja kojima se umanjuje ili potpuno isključuje njihovo prisustvo, doprinos i prava. Tako se djevojčice od malih nogu uče da budu smjerne, poslušne i ne iznose svoje mišljenje, sklanjaju se i budu nevidljive. Takvo stanje, prema Petrić, započinje s korištenjem seksističkog jezika i šala koje se postepeno normalizuju i postaju dio svakodnevnog života i vode ozbiljnim kršenjima prava žena, nasilja u privatnom i javnom životu i u konačnici ugrožavaju živote jer ih objektiviziraju i dehumaniziraju.
Stroga društvena podjela i uloge žena i muškaraca koje se zasnivaju na patrijarhatu, prema riječima Petrić, prihvataju se kao dio tradicije i snažnije su od zakona koji štite ravnopravnost. Time se oblikuju društvene norme o ženama i, kako dodaje Petrić, osnažuju seksizmi.
„Naglašena seksualizacija žena kroz medije, široko rasprostranjeni govor mržnje prema ženama na društvenim mrežama takođe ukazuju da su seksizmi prisutni i da oblikuju našu društvenu realnost“, ističe Petrić.
Komentare koje često čujemo o izgledu žena su toliko normalizovani da ih često i ne primjećujemo ili ako ih i primijetimo, onda ne reagiramo u većini slučajeva. Na viceve o „glupim plavušama“, ženama u saobraćaju, omalovažavanju kolegica i prijateljica koje imaju višak ili manjak kilograma, ženama koje su se razvele pa su dostupne na „tržištu“, da one koje sjede po kafanama i restoranima traže „nevolje“ ili način kako se oblače ukazuje da traže da ih se seksualno uznemirava, gotovo i ne reagiramo.
Svakodnevni seksizmi, ističe Petrić da vode do normalizovanja nasilja nad ženama i djevojčicama i društvu u kojem se žene diskriminišu na svakom koraku. „Kao društvo moramo raditi na tome da promijenimo ovu matricu, kako bi vrijednost poštovanja, uvažavanja i nulta tolerancija na seksizme postala svakodnevnica“, poručila je Petrić.
Društvene predrasude
Seksizam, prema Selmi Hadžihalilović iz Fondacije CURE, dominira kod nerazumijevanja rodne ravnopravnosti u procesima donošenja odluka. Nevela je primjere neučestvovanja žena u mirovnim pregovorima, raspodjeli moći ili novca, ili pak usvajanja zakona bez uključivanja svih na koje se odnose.
Rodna ravnopravnost, kako pojašnjava, nije broj žena uposlenih u određenim ustanovama, već inkorporirana praksa u djelovanju i promišljanju koja vodi ka inkluziji i jednakim mogućnostima svih.
Prema riječima Hadžihalilović, seksizam je prisutan na svakom koraku. Kao primjer navodi oslovljavanje žena u zvaničnim razgovorima sa “gospođa ili gospođica”, implicirajući da je vaš bračni status uslov za određeno ponašanje ili određeni društveni status. Takva vrsta pitanja se ne postavljaju muškarcima, jer se unaprijed pretpostavlja da je on “gospodin” bez obzira na bračni status.
„Pretpostavka da za ženu njen bračni status uslov društvenog položaja je vrlo neprihvatljiva“, dodala je Hadžihalilović, istaknuvši da predrasude u odnosu kvalifikacija i vještina u rješavanju problema su također neprihvatljive.
Prema njenim riječima, brojne predrasude duboko su ukorijenjene i oblikuju način na koji se vrednuje rad i doprinos žena u društvu. One se često ogledaju u podcjenjivanju ženskih sposobnosti, zanemarivanju njihovih uspjeha ili očekivanjima da se prvenstveno posvete porodičnim ulogama.
Takva uvjerenja stvaraju barijere za žene u obrazovanju, politici, nauci i poslovnom svijetu, smanjujući njihov uticaj i vidljivost u ključnim društvenim procesima.
Govoreći o seksizmu i medijima, Hadžihalilović je navela da ako su portali puni fotografija oskudno obučenih žena, u kojima se one portretiraju kao role model za žene, a u drugim izvještajima o ozbiljnim društvenim pitanjima citiraju se isključivo muškarce, što je vrlo jasno kakva se poruka šalje.
„Pristup i portreti žena koje obnašaju vrlo visoke javne funkcije i koje rade sjajan posao se vrlo često svodi na odgovore na pitanja – da li je udata ili ne, i da li je njena haljina moderna ili ne. Njene kompetencije kao nekoga ko proaktivno promišlja i profesionalno odgovara svim poslovnim izazovima se stavlja u drugi plan“, pojašnjava Hadžihalilović.
Podsjetila je da postoje smjernice u izvještavaju, a koje jasno govore na koji način pozitivno izvještavati o ženama i izbjeći sve oblike seksizma.
„Nema eliminacije seksizma i nasilja nad drugim i drugačijim, uključujući i eliminacije nasilja nad ženama bez da svi nivoi društva ne preuzmu svoj dio odgovornosti“, kazala je Hadžihalilović, istaknuvši da je ravnopravnost polova i eliminacija svih oblika rodno zasnovanog nasilja naša zajednička kolektivna odgovornost.
Seksizam u kulturi i psihologiji
Psihološkinja Vanja Sovilj pojašnjava kako seksizam i seksističko ponašanje prema ženama potiče iz ličnih problema iz prošlosti i kompleksa niže vrijednosti.
„Ono što je kod nas teško i komplikovano jeste razlikovati seksizam od nekih kulturoloških, tradicionalnih načela i postavljenih principa funkcionisanja, jer su kod nas te rodne uloge stereotipne, podijeljene i ostavljaju mnogo prostora za „nevidljivi“ seksizam koji se zapravo opravdava nekom tradicijom i kulturom“, kazala je Sovilj.
Pojasnila je da kultura kao takva jako važna za individuu i za osjećaj pripadnosti, ali i da je važno shvatiti da kultura mora da ide u tok s razvojem vremena, te da opravdanje seksizma s kulturom nema značajno uporište.
Osoba koja trpi seksističko ponašanje, prema riječima Sovilj, može da ima dvostruki efekat, koji će probuditi unutrašnji inat i potaknuti osobu da se bori protiv sistema u kojem doživljava seksizam kako bi izišla i opravdala sopstvenu vrijednost. S druge strane, kako dodaje, postoje osobe koje s tim ne mogu da se izbore i onda dolazi do dodatnog uništavanja njihovog samopoštovanja i samopouzdanja i imaju klasične simptome dugoročnog maltretiranja.
„U privatnoj psihoterapijskoj praksi često se susrećem sa ženskim osobama koje dođu na rub depresije i anksioznosti zbog toga što imaju poteškoće sa svojim standardnim rodnim ulogama što negdje ja posmatram kao vrstu seksizma njihove porodice“, navodi Sovilj.
Refleksija iskustava diskriminacije
Uzroci seksističkog ponašanja, prema Sovilj, proizlaze iz potrebe da se bude vredniji od nekoga i često osobe koje teže za nekim osjećajem moći tome pribjegavaju. Takođe, seksizam može biti refleksija vlastitih iskustava diskriminacije.
„Ako je neko trpio neku vrstu diskriminacije postoji velika vjerovatnoća da će onda on kada dođe u situaciju da ispolji isto ponašanje“, ističe Sovilj.
Seksizam nije samo društveni problem, već i psihološki izazov koji ima ozbiljan uticaj na mentalno zdravlje, posebno kod žena koje su suočene s diskriminacijom i stereotipima. Da bismo stvorili ravnopravno društvo, neophodno je da se svi akteri, od pojedinaca do medija i institucija, aktivno suprotstavljaju seksizmu, razbijaju predrasude i promovišu kulturu poštovanja, jednakosti i uzajamnog uvažavanja.
