Suživot poslije sukoba u BiH, Libanu i Sjevernoj Irskoj: Istraživanje profesorice Cammett

Iako postoje znatne razlike između ovih područja izabrala ih je za istraživanje jer je nasilje završeno prije nekoliko decenija, nakon čega je uslijedilo uspostavljanje sistema konsocijacijske podjele moći. Ovakvi sistemi dozvoljavaju da se sagleda kako ljudi žive godinama nakon ovakvih intervencija.

Cammett je profesorica međunarodnih poslova na Odsjeku za vlade i direktorica Weatherhead centra za međunarodne poslove na Harvard univerzitetu.  U svom radu se bavi politikom identiteta poslije sukoba, razvojem, migracijom i autoritarizmom na Bliskom istoku i drugim područjima.

Prošle godine je prisustvovala na obilježavanju 29. godišnjice genocida u Srebrenici. Uz odavanje počasti ubijenima, prisustva komemoraciji, govorila je na međunarodnoj konferenciji „Osnaživanje kroz sjećanje: Održavanje međugeneracijske odgovornosti“ koju je organizirao Memorijalni centar Srebrenica, te održala predavanje učesnicima Pete škole za mlade Srebrenica u organizaciji Centra za postkonfliktna istraživanja i Memorijalnog centra Srebrenica.

„Ne postoji zamjena za razgovor s nekim uživo, licem u lice, o njihovim iskustvima i slušanje o tome kako su ih stvari pogodile. Smatram da bi svi trebali doći ovdje“, kazala je Cammett prilikom boravka u Srebrenici.

Učesnicima Pete škole za mlade Srebrenica, Cammett je predstavila istraživački projekat koji se bavi pitanjem kako zajednice žive zajedno nakon sukoba. Iako se mnoge studije bave ovim pitanjem, profesorica smatra da ne daju odgovor kako zaista ljudi (organski) žive zajedno, jedni pored drugih nakon nasilja. Ovo istraživanje će biti sastavni dio knjige vezane za život poslije nasilja u Bosni i Hercegovini, Libanu i Sjevernoj Irskoj.

Profesorica je dugo radila u Libanu o čemu je objavila mnogo radova. Zatim je počela raditi paralelna istraživanja o Bosni i Hercegovi i Sjevernoj Irskoj. Budući da se radi o tri različita nacionalna konteksta, kazala je da radi usporedbe na subnacionalnom nivou. Smatra da je takva usporedba održivija, iako njen rad također ima za cilj izvući neke veće lekcije o ovim različitim okruženjima.

„Lijepa stvar kod međunarodnih uporedbi je što možete vidjeti hoće li se neki od uvida koje pronađete na jednom mjestu generalizirati i na drugi kontekst. I jako me fasciniraju načini na koje različiti makropolitički, makroekonomski i regionalni konteksti oblikuju način na koji se odvijaju međugrupni odnosi, jer se međunarodna zajednica odnosi drugačije prema Libanu nego prema BiH, ili Sjevernoj Irskoj“, navela je profesorica Cammett.

Povezanost ekonomskih izazova i politike

Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina i pristupanje Evropskoj uniji, profesorica misli da bi međunarodni faktori mogli oblikovati način na koji će se stvari odvijati. „Način na koji međunarodna zajednica ulaže novac u inicijative za izgradnju mira definitivno odlikuje način na koji se stvari odvijaju na terenu“, dodala je profesorica.

Jedan od ključnih faktora istraživanja profesorice Cammett je uticaj sistema podjele vlasti na suživot nakon sukoba. Prethodna istraživanja koja je radila bavila su se uslovima pod kojima se takvi sistemi podjele vlasti pojavljuju i opstaju u postkonfliktnim društvima.

„Podjela vlasti je nekako recept za institucionalni dizajn u postkonfliktnim mjestima gdje niste imali odlučujuće pobjednike. U tim kontekstima, podjela vlasti je recept koji dolazi jer je to jedini način da se svi dovedu za pregovarački sto. A problem je što, kada uspostavite te institucije, veoma je teško raskinuti ih“, navela je profesorica.

Prema njenim riječima, svaki sporazum o podjeli vlasti ima klauzulu ‘ovo je privremeno i tranziciono’, ali to nikada nije tako jer zainteresirane strane ne žele odustati od te moći. To im, kako pojašnjava, pruža puno uticaja i kontrole nad populacijom i ne žele da se to završi.

Libanski ali i bosanski građani o onima koji čine vlast govore, a kako prenosi profesorica: „Oh, pretvaraju se da se mrze, ali zapravo se stvarno vole i okupljaju se, sklapaju dogovore, dijele ‘plijen’ i tako dalje“.

Profesorica navodi da sistemi podjele vlasti igraju ulogu u ograničavanju prostora za pomirenje, posebno u društvima koja se suočavaju s velikim ekonomskim izazovima.

„Definitivno postoji socijalno-ekonomska dimenzija načina na koji ovi sistemi funkcionišu. Čini se da su nešto disfunkcionalniji u područjima s malo resursa gdje strane mogu stvarno kontrolirati ekonomske resurse. U ekonomski razvijenijim kontekstima, gdje populacija ili siromašni nisu zavisni od političkih stranaka za osnovne stvari lakše je vidjeti prelazak sistema podjele vlasti ili barem prelazak iz situacije gdje su etničke stranke dominantne“, utvrdila je profesorica Cammett.

Pojasnila je da u područjima s nižim prihodima, „klijentizam se zaista povezuje s podjelom vlasti, a ključni način na koji dominantne etničke stranke perpetuiraju svoju vlast su pokroviteljstvo i klijentelizam.“ Također, smatra da se koriste i druge nematerijalne metode za učvršćivanje kontrole, a strah je jedan od njih, poput: „Ko će vas predstavljati? Ko su vaši najveći zaštitnici?“.

Uporedive unutrašnje politike Libana i BiH

Razumijevanje paralelnih putanja sistema podjele vlasti u Bosni i Hercegovini i Libanu, profesorica navodi da može pomoći da shvatimo uporedive unutrašnje političke dinamike ovih dvaju društava, uključujući masivnu pojavu pokroviteljstva i klijentelizma.

Prije dvije godine, pojasnila je da je održala predavanje o Libanu na Univerzitetu u Sarajevu i činilo joj se da ponekad može zamijeniti riječ Bosna i Hercegovina za ono što je opisivala u političkim dinamikama Libana.

„Ono što sam dokumentovala u prethodnim istraživanjima u Libanu je zapravo da radite kroz političke posrednike da biste dobili osnovne usluge ako nemate novca. Tako da političke veze zaista igraju važnu ulogu u pristupu čak i stvarima koje su zakonska prava građanstva u Libanu. I očigledno se slične stvari dešavaju u BiH. Znam, na primjer da političari i političke stranke posreduju za pristup radnim mjestima. Tako imaju puno utjecaja na građane na načine koji se ne dešavaju u Sjevernoj Irskoj (gdje stanovnici mogu pristupiti besplatnom Nacionalnom zdravstvu UK-a)“, kazala je Cammett.

Međutim, tokom jednog predavanja u Belfastu primijetila je više nivoe političkog uticaja u radničkim područjima Sjeverne Irske.

„Nije to da bivši paramilitarci posreduju za pristup svemu, ali pomažu ljudima s pozajmicama i sličnim stvarima“, kazala je profesorica Cammett.

U sva tri konteksta, nedavno su zabilježeni znakovi antisektaških trendova. Profesorica Cammett posebno spominje proteste učenika iz 2016. i 2017. godine u Jajcu (gradu u centralnoj Bosni) protiv etničke segregacije njihove škole, povećanu podršku za ‘promjene poslanika’ u Libanu, i rastuću važnost onih koji se izjašnjavaju kao ni Unionisti ni Republikanci (tzv. ničijaši) u Sjevernoj Irskoj.

Važnost ovih trendova u vezi s pitanjem pomirenja, profesorica je kazala da se mogu primijetiti zanimljive antisektaške i anti-etničke  mobilizacije.

„Za sada se čini da [ovi pokreti] nisu previše jaki, ali tako započinje mobilizacija. Nikada ne funkcioniše trenutno. Dakle, ovih 13 poslanika je izabrano u libanski parlament i nazivaju se ‘poslanici promjena’. Da li imaju mnogo moći? Da li utiču na značajne promjene? Ne. Ali su uspjeli biti izabrani, i to je početak. Problem je u tome što je anti-sektaška opozicija zaista fragmentirana i podijeljena, a to se često dešava, i vjerovatno nije slučajno jer je u interesu onih na vlasti da osiguraju da ostanu fragmentirani. Ali postoje, i mobiliziraju se. U Sjevernoj Irskoj, ‘ničijaši’ postaju ogroman birački blok. Zaista su važni. Kada imate ankete i popularne istraživanja, mislim da se veliki broj ljudi izjašnjava kao ni Unionisti ni Republikanci”, pojasnila je profesorica.

Profesorica Cammett podsjeća da se, u ovim kontekstima, izazovi s kojima se suočavaju takvi anti-sektaški pokreti su široko rasprostranjuju i ukorijenjeni. Pitanja koja smatra važnim su da li je moguće i kako se može preći iz više ograničenog konsocijativnog sistema podjele vlasti u onaj liberalniji. Podsjećajući da oni koji imaju koristi od političkog sistema svim silama se bore da ga zadrže.

„Dolazak do liberalno konsocijativnog sistema predstavlja politički proces i to nije lako. I biti će dugoročno, a rasplet podjele vlasti mora doći iz mobilizacije odozdo, a postojeće vlasti će učiniti sve što mogu da uguše tu mobilizaciju“, smatra Cammett.

Profesorica misli da je to dugoročna politička borba i dok su mnogi ljudi u stvarno lošem ekonomskom stanju, ovo neće biti njihov prioritet u životu.

„Libanci trenutno pate uveliko zbog onoga što Svjetska banka naziva najvećim ekonomskim kolapsom u posljednjih 150 godina. Tako da kako možete, kao osoba koja pokušava prehraniti svoju porodicu i obezbijediti svojoj djeci pristojan život, posvetiti se političkom aktivizmu? Ne možete. Nema se vremena za to, i nema se prostora za to. A ako vam je potrebna pomoć, okrenut ćete se onome gdje je možete dobiti. Tako da mislim da to stvara dodatnu prepreku u vezi s ekonomskom situacijom”, pojasnila je Cammett.

„Svi se osjećaju kao žrtve“

Šire istraživanje profesorice Cammett također proučava stepen zajedničkog razumijevanja događaja sukoba kao mjeru postkonfliktnog pomirenja. Ovogodišnji komemorativni događaji održali su se u kontekstu pojačanog negiranja genocida od strane vlasti Republike Srpske, što je pozicionirano kao odgovor na usvajanje rezolucije UN-a u maju, kojom je 11. juli proglašen Međunarodnim danom komemoracije genocida u Srebrenici.

Ove događaje u vezi s trenutnim stanjem pomirenja u Bosni i Hercegovini, profesorica smatra da na makro nivou situacija ne izgleda dobro, pogotovo kada istaknete činjenicu da jedan dio ove zemlje na najvišem nivou ne priznaje genocid i promoviše kontranarativ.  Međutim, subnacionalno i na individualnom nivou, navodi profesorica da postoji mnogo varijacija o tome kako se to odvija.

„Nema načina da se krene naprijed ako ne postoji priznanje patnje s druge strane. A to postaje zaista komplikovano u asimetričnim sukobima. Teško je tražiti od ljudi da priznaju tuđu patnju kada se osjećaju kao žrtve. I to je problem, svi se osjećaju kao žrtve, i možda su s pravom žrtve. Znate, mislim da je neosporno da su ljudi ovdje u ovoj zajednici [Srebrenica] preživjeli sva ta zvjerstva. I besmisleno je ako to negirate. Dakle, problem je u tome što strana koja to negira smatra, opravdano ili ne, da je ugrožena i da je žrtva. Tako da na neki način morate to razbiti prije nego što možete uopće razgovarati o dubljoj koegzistenciji ili pomirenju“, stava je Cammett.

Vrijedne lekcije bivših suprotstavljenih strana

U sva tri postkonfliktna društva postoje značajni akteri koji se bave mirovnim aktivnostima i rade na teškom poslu uspostavljanja dijaloga s ljudima s „druge“ strane.  Profesorica je navela primjer panel diskusije koju je moderirala prošle godine, a na kojoj su učestovali bivši vojnici i sadašnji mirovni aktivisti iz Bosne i Hercegovine i Libana.

Panelisti su bili bivši pripadnik Vojske Republike Srpske (Spasoje Kulaga, osnivač i predsjednik udruženja „Pravi požar), zatim bivši pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (Mirko Zečević-Tadić, predsjednik Udruženja ratnih vojnih invalida 108. brigade), i bivši pripadnik Armije Bosne i Hercegovine (Asim Parlić, mirovni aktivista iz Zavidovića), zajedno sa panelistom iz Libana (Assaad Chaftari, aktivista i potpredsjednik Borci za mir, bivši viši obavještajni oficir kršćanske milicije).

Profesorica pojašnjava da su panelisti bili fascinirani što se mogu upoznati jer je teško raditi ovaj (mirovni) posao zbog toga što vas odbacuje vaša zajednica, nazivaju vas izdajnikom,  izoliraju i marginaliziraju.

„Mislim da je postojala određena solidarnost u tome što su mogli razgovarati jedni s drugima i dijeliti iskustva i komentare“, kazala je profesorica, navodeći da su komentari srpskih i hrvatskih veterana ticali se njihovih odluka da uzmu oružje u ruke, i da su „osjećali prijetnje i mislili su da su pod napadom“, ali ako ovo kažete Bošnjaku u Srebrenici, možda će zvučati uvredljivo.

„Svi su mislili da su pod napadom,“ nadalje navodi profesorica iskustva učesnika panela.

Panelisti su razgovarali i govorili do koje su tačke došli sada i šta im je omogućilo ove spoznaje. Potom su otišli u organizacije i škole, gdje god mogu, i govorili o tome zašto mladi ljudi ne bi trebali uzimati oružje i besmislenosti rata.

„Mislim da su to veoma moćni glasovi. Ne slažu se oni oko svega ali mislim da je veoma vrijedna lekcija“, dodala je Cammett.

Kako je istraživanje profesorice Cammett oblikovalo razumijevanje načina na koji društva napreduju prema pomirenju nakon sukoba, odgovorila je da nema potpuni odgovor, ali ono što je primijetila jeste da je realističnije razmišljati o terminima suživota.

„Mislim da je pomirenje plemenit cilj za kojim bismo svi trebali težiti, ali to nije nešto čemu bismo se trebali nadati u bliskoj budućnosti ili možda čak ni u našim životima“, zaključuje Cammett.

Učešće profesorice Cammett na ovogodišnjim konferencijama pruža vrijedne uvide u društvene, političke i ekonomske prepreke koje ometaju suživot ili pomirenje u postkonfliktnim društvima. U svim trima kontekstima (BiH, Liban, Sjeverna Irska), pojava lokalnih anti-sektarskih trendova pruža neku nadu da je moguće oslabiti podjele ukorijenjene tokom sukoba. Ipak, istraživanje profesorice Cammett pruža otrežnjujuće podsjećanje na razmjere povezanih izazova s kojima se suočavaju ti anti-sektarski akteri. Ove prepreke čine takve pokrete još vitalnijim, jer bi mogli predstavljati najbolju nadu za nastanak društava koja nadilaze ‘post-konflikt’.