Kako bismo shvatili masovne zločine u globalnom historijskom kontekstu ključno je povezivanje, kojim se doprinosi kritičkom promišljanju, pronalaženju pozitivnih saznanja, shvatanju općenito kako stvari funkcionišu i šta možemo iz njih naučiti. Ovo je jedna od metoda rada Centra za Holokaust i genocid u Johannnesburgu (JHGC) u Južnoafričkoj Republici, koji primjenjuje osnivačica i direktorica Tali Nates.
Historičarka Nates, kćerka preživjelih Holokausta, radi na prevenciji genocida, pomirenju i ljudskim pravima, predaje o Holokaustu i genocidu, te zajedno s Memorijalnim centrom za genocid u Kigaliju i drugim kolegama već osam godina radi na globalnoj obrazovnoj inicijativi za osnaživanje mladih ljudi kako bi postali lideri koji aktivno promiču društvene promjene učenjem iz historijskih tema.
Nates je dva puta bila na obilježavanju godišnjica genocida u Srebrenici, te učestvovala u obrazovnim programima i konferencijama govoreći o važnosti komemoracija i edukacija, dijeleći svoje naučene lekcije.
Tokom obilježavanja 29. godišnjice od genocida u Srebrenici, Nates je istaknula da boravak u ovom mjestu ima i lični i profesionalni značaj, budući da ona nastoji odati počast žrtvama genocida ali i predstaviti svoj centar.
„Vidim to kao pravni akt solidarnosti jer mislim da je važno da aktivisti sa memorijalnih mjesta širom svijeta budu tu, za naše kolege i preživjele“, pojasnila je Nates, dodajući da je ključno u radu posjećivanje mjesta poput Srebrenice, Kigalija, Armenije ili Kambodže, odnosno učenje iz priča preživjelih, kao i iz znanja lokalnih i međunarodnih istraživača.
Nates je održala predavanje učesnicima pete Škole za mlade Srebrenica koju organiziraju Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI) i Memorijalni centar Srebrenica. Govorila je o nasljeđu apartheida, Holokaustu, važnosti promišljanja i edukaciji o drugim masovnim zločinima.
Ljudskost žrtava i predstavljanje počinilaca
U Centru za Holokaust i genocid kazala je da rade istraživanje o 90-im godinama sa fokusom na Bosnu i Hercegovinu, Ruandu i Južnu Afriku, proučavajući historijske kontekste, bilo da je riječ o kolonijalizmu, nezavisnosti, komunizmu ili nečemu drugom. Postavljaju pitanja o tome šta se desilo 90-ih u ovim društvima te šta možemo naučiti iz disintegracije društva kada se ljudi okreću jedni protiv drugih, a kada masovno ubijanje i egzekucije postanu ne samo mogući izbor, nego u nekim slučajevima i jedini izbor, kao što se desilo tokom Holokausta, u Ruandi i Srebrenici.
Rezultati istraživanja će biti sastavni dio sljedeće izložbe Centra, koja će obuhvatiti još jedan princip – ljudskost žrtava na način da se sjećaju njihovih života.
„Vrlo je primamljivo kada govorimo o genocidu govoriti o ubijanju, a da ne pominjemo da su to ljudska bića koja su imala svoj život. Moramo se koncentrisati na njihov život, a ne samo na način na koji su ih počinitelji vidjeli kao ‘drugu stranu’ koja treba da umre“, navela je Nates.
Prema njenim riječima, ovo se primjenjuje i na predstavljanje počinitelja. Pojasnila je da se genocid ne događa u vakuumu, već od ljudi.
„Prepoznavanje da je odluka o ubijanju izbor koji se odnosi na ljudsku volju, ključni je korak ka razumijevanju uslova pod kojim se ova odluka donosi. Važno je razumjeti kako počinitelj razmišlja, kako dolazi do toga da misli da će svijet biti bolji bez ‘druge strane’. To razmišljanje pomaže počinitelju da izvrši čin koji nikada prije nije učinio i koji nikada neće učiniti, ali će ga učiniti tokom mjeseci ili godina genocida“, pojasnila je Nates.
Rad Centra za Holokaust i genocid također teži naglašavanju složenih dinamika i odluka koje donose ljudi tokom masovnih zločina, te pomicanju izvan pojednostavljenog, binarnog prikaza ‘spasitelja’ i ‘kolaboratora’.
,,Genocid je uvijek stvar izbora. Ponekad ljudi prelaze sa jednog izbora na drugi. Ponekad ubica spasi, ili spasitelj ubija. Ponekad postoje siva područja. Bilo je važno za nas da proučimo ljudsko ponašanje u našoj izložbi. To je ono na čemu se fokusiramo kroz naše obrazovne programe, projekte, konferencije, filmove, diskusije i drugo,“ dodala je Nates.
Istaknula je da su preživjeli, učitelji, kustosi i akademici na terenu važni za prenošenje informacija, priča i perspektiva. S njima razgovara postavljajući im pitanja: ‘Šta biste željeli vidjeti’, Šta želite naučiti’, ‘Koji simbol želite vidjeti’.
Prije tri godine, ona je znanje koje je stekla tokom posjete Srebrenici donijela u Južnu Afriku pomažući da se kreira privremena izložba o Bosni i Hercegovini koja je otvorena u Centru za Holokaust i genocid u augustu 2024. godine, a koja djeluje kao “prostorno sjećanje u vlastitom domu”. Na ovaj način, naglašavanje veza između zločina može pomoći u stvaranju mreže globalnog razumijevanja, empatije i solidarnosti između i izvan društava koja su pogođena. Pokojni fotograf Paul Lowe, prijatelj i kolega, doprinio je izložbi svojim sjajnim fotografijama.
Kritičko proučavanje masovnih zločina i genocida
Nates smatra da ukoliko ne priznamo masovne zločine koji nisu prepoznati kao genocid, uz one koji jesu, rizikujemo da propustimo važne lekcije o tome kako i kada takvi zločini nastaju. Na pitanje zašto je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) odlučio da je Srebrenica genocid, a drugi nisu, odgovara da je to političko pitanje koje se može gledati i van prostora bivše Jugoslavije, pitajući zašto rat koji ubija milione ljudi u Demokratskoj Republici Kongo (DRC), bivšem Zairu, nije nazvan genocidom. Odgovara da je to zbog toga što nema volje kod vladajućih stranaka, dodajući da se radi o moći, pohlepi i drugim pitanjima.
Značajnu vrijednost Nates vidi u proučavanju svih masovnih zločina. „Ako pogledate DRC i njegovu historiju i uporedite s historijama Srebrenice ili Ruande, možete naučiti koji je preokret koji čini nešto genocidom, a šta ne“, navela je Nates.
Dodala je da ono što se desilo u Sijera Leone i ono što se dešava u DRC, je zaista strašno. „To je užasno. Silovanje. Mučenje. Ubijanje. Raseljavanje. To se opisati ne može i mora se zaustaviti“, ustvrdila je Nates.
Ona vjeruje da je ključno raspravljati o ovim zločinima zajedno sa onima koji su priznati kao genocid od strane Ujedinjenih naroda (UN), iako ih je mali broj. “Ukoliko ne proučimo ove slučajeve uporedo, promašićemo važne lekcije”, kazala je Nates.
Govoreći općenito o genocidu, smatra da počinje kada mogućnost ubijanja se normalizuje, odnosno da se dešava u društvima u kojima namjera za uništenje postane moguća, i obično u nedemokratskim društvima.
„Dešava se kada društvo ne uspije, kada društva ne cijene ljudskost ili ljudske živote. Oni daju prioritet ideologiji, kao što je nacionalni socijalizam u Njemačkoj, Hutu na vlasti u Ruandi, aparthejd u Južnoj Africi ili nacionalizam u bivšoj Jugoslaviji“, pojasnila je.
Navela je i različite ishode u društvima koja izlaze iz konflikta upoređujući primjere iz Južne Afrike s praksama međunarodnih krivičnih tribunala za bivšu Jugoslaviju, Ruandu i ruandskih gacaca sudova. Prema njenim riječima, Južna Afrika je slijedila drugačiji put iako su stotine hiljada ljudi ubijeni, odnosno vodstvo je bilo dovoljno odgovorno da donese mirno rješenje, a demokratski proces je doveo do tranzicijske pravde kroz Komisiju za istinu i pomirenje.
Adresiranje složenog naslijeđa Južne Afrike
Svako društvo prolazi kroz svoj jedinstven proces pomirenja sa prošlošću, stava je Nates. Pojašnjava primjerom iz Južne Afrike, gdje se teško nose s prošlošću, navodeći da s jedne strane često se govori o prošlosti jer je dio kurikuluma i postoje muzeji posvećeni apartheidu, dok s druge strane mladi često pitaju zašto o tome govoriti jer je to prošlost, bilo je prije nego što smo rođeni i često ne žele o tome da pričaju.
Navela je da određeni aspekti historije u Južnoj Africi, posebno su izazovni za suočavanje.
„Od 1916. do 1990. može se reći da je Južna Afrika bila kolonijalna sila u južno zapadnoj Africi, današnjoj Namibiji. Preuzeli su vlast od Njemačke i govorimo o ulozi Njemačke u genocidu nad narodima Nerero i Nama, a ne govorimo o Južnoj Africi i njenoj ulozi u implementaciji Apartheida u Namibiji i njenoj vlasti nad njom više od 70 godina”, kazala je Nates, dodajući da je ovo selektivno pamćenje i razlog diskusije o drugim zločinima.
Iako je Južna Afrika ove godine ušla u 31. godinu svoje demokratije, ona i dalje ostaje nesavršena, jer su imigranti, tražioci azila i izbjeglice često meta i ubijani. Također, Nates ističe da Južna Afrika i dalje pati od duboko ukorijenjene diskriminacije prema Khoisan narodima, originalnim stanovnicima zemlje prije dolaska drugih grupa i kolonijalnih sila.
Prema njenim riječima, amnezija o prošlosti Južne Afrike je duboko povezana s trajnim naslijeđem kolonijalizma i apartheida, koji je i dalje vrlo prisutan, zajedno s boli i traumama koje je izazvao. Južna Afrika, kako dodaje, još uvijek nije potpuno pomirena s istinama, primijećena je da se ljudi još uvijek bore sa mnogim nepravdama.
„Želimo rješenja, ‘naciju duge’ kao što je to rekao Desmond Tutu, ali ne želimo da radimo posao. A posao je težak. Moramo raditi i živjeti s traumama. Ne možemo požuriti i jednostavno reći: ‘Sada je sve u redu'“, kazala je Nates, naglašavajući da iscjeljenje i pomirenje zahtijevaju suočavanje s tim bolnim stvarima, a ne njihovo izbjegavanje.
Navela je da moramo biti spremni reći: „U moje ime kao Južnoafrikanca, ljudi su stavljeni u koncentracione logore 1899. U moje ime kao Južnoafrikanca, postojao je aparthejd u Windhoeku, Nambija. U moje ime kao Južnoafrikanca, ljudi su umirali od aparthejdskih zlostavljača koji su ubijali djecu, bebe, žene i stavljali ljude u zatvore. U moje ime kao Južnoafrikanca, ljudi još uvijek umiru sada zbog ksenofobičnog nasilja prema onima iz Nigerije i Zimbabve“.
Lokalni napori i angažman mladih u pomirenju
Uspješni postkonfliktni prijelazi moraju biti vođenje od vrha prema dolje, ali i od temelja prema gore, smatra Nates. Navodi da iako vlada igra ključnu ulogu kroz kurikulume i politiku, lokalni napori su jednako važni, uključujući memorijale, muzeje, obrazovanje, civilno društvo, iskustveno učenje, diskusije, pisanja, medije, intervjue i umjetnost.
„Važno je ne utišavati glasove, nego omogućiti dijalog, kako bismo mogli slušati jedni druge, čak i kada je razgovor težak“, kazala je Nates, izražavajući zabrinutost što se prostori za dijalog sve više zatvaraju ne samo u Južnoj Africi, već globalno.
Nadu joj predstavlja kritičko razmišljanje i kada ljudi interesiraju se za učenje iz prošlosti, ali i kreativnost i angažman mlađih generacija. Priznala je izazov današnjice da nismo stigli gdje smo trebali, ali zajedno s mladima i radom odozdo prema gore optimistična je za stvaranje bolje budućnosti.
Nates i njene kolege u Ruandi i Južnoj Africi rade na edukaciji djece i mladih širom Afrike kroz program „Tvorci promjena“, koji se implementira i na dva univerziteta u Pretoriji (JA) i Leedsu (UK), i podstiče generacije da se odupru ekstremizmu i postanu aktivni lideri promjena.
Uz rad u Centru za Holokaust i genocid u Johannesburgu, koji djeluje u 13 afričkih država, aktivizam i istraživanje svih masovnih zločina i genocida, predavanja o pomirenju, ljudskim pravima, genocidu i Holokaustu, Nates je autorica nekoliko radova i to The presence of the past (2018), New developments in Holocaust and genocide education in South Africa (2021) i Activist Voices: Museum Entrepreneurs (2023).
