U parku Kemal Monteno u sarajevskoj općini Centar nalaze se biste zvaničnika, državnika i diplomata iz pet različitih zemalja: Velike Britanije, Austrije, Poljske, Malezije i Sjedinjenih Američkih Država.
Paddy Ashdown, Alois Mock, Tadeusz Mazowiecki, Madeleine Albright i Mahathir Bin Mohamad su osobe koje su, u najtežim trenucima po Bosnu i Hercegovinu, govorile jasno, tražile akciju, pružale ruku i borile se za mir. Danas, njihova imena i citati na bistama svjedoče jednoj sasvim drugačijoj diplomatskoj historiji – onoj u kojoj međunarodna zajednica nije ostala nijema.
Paddy Ashdown: „Bosna je pod mojom kožom. Ne mogu ni zamisliti kakav bi mi život bio bez toga.“
Paddy Ashdown, barun Ashdown od Nortona pod Hamdonom, bio je britanski političar, bivši lider Liberalnih demokrata i jedan od najutjecajnijih međunarodnih aktera u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Njegova uloga u regionu bila je višeslojna: od svjedočenja o ratnim zločinima i odlučne implementacije reformi do kritike međunarodne zajednice zbog pasivnosti.
Tokom rata u Bosni i Hercegovini, Ashdown je bio jedan od najglasnijih zagovornika međunarodne intervencije. Svjedočio je nekoliko puta pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY), gdje je opisivao užase kojima je svjedočio. Posebno je istakao logor Trnopolje, koji je opisao kao jedno od najstrašnijih mjesta koje je vidio tokom sukoba na Balkanu:
„Trnopolje je jedna od najužasnijih stvari koje sam vidio (u sukobima) na Balkanu”, svjedočio je Ashdown, dodajući da u Trnopolju nisu držani samo muškarci već i „starci, žene, djeca, i ranjeni. Nije bilo vode. Ljudi su bili beznadežni i očajni“.
Njegovo svjedočenje bilo je ključno u procesuiranju odgovornih za ratne zločine.
Ashdown je imenovan za Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini 2002. godine, naslijedivši Wolfganga Petritscha. Tokom svog mandata, koji je trajao do 2006. godine, proveo je značajne reforme s ciljem jačanja državnih institucija. Kao Visoki predstavnik, Ashdown je koristio tzv. bonske ovlasti, koje su mu omogućavale da smjeni zvaničnike koji su opstruirali mirovni proces i da nameće zakone. Tokom svog mandata, smjenio je najveći broj političkih funkcionera u postdejtonskoj BiH, većinom iz Republike Srpske, i uveo ključne reforme, uključujući one u sektoru pravosuđa i sigurnosti.
Ashdown je bio kritičan prema Dejtonskom mirovnom sporazumu, smatrajući da je, iako je zaustavio rat, stvorio disfunkcionalan politički sistem. U intervjuu za Balkan Insight 2015. godine, izjavio je:
,,Sporazum je okončao strašnu noć, ali Bosna i Hercegovina još nije dočekala zoru.“
Ashdown je često isticao svoju privrženost Bosni i Hercegovini i njenim građanima i građankama. U intervjuima je naglašavao da je volio bosanski narod i da su mu upravo građani BiH pomogli da razumije kompleksnost zemlje. Njegova posvećenost bila je prepoznata i od strane lokalnih lidera, koji su isticali njegov doprinos u izgradnji mira i stabilnosti.
Ashdown je preminuo 22. decembra 2018. godine u 77. godini života. Njegova smrt izazvala je brojne reakcije širom svijeta, a mnogi su ga opisivali kao čovjeka koji je ostavio neizbrisiv trag u Bosni i Hercegovini.
Zalaganje austrijskog ministra Mock-a
Alois Mock, austrijski političar i diplomata, ostao je upamćen kao jedan od najdosljednijih evropskih zagovornika opstanka Bosne i Hercegovine tokom ratnih dešavanja 1990-ih. Kao ministar vanjskih poslova Austrije od 1987. do 1995. godine, Mock je snažno podržavao međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, osuđivao sukob i etničko čišćenje, te se zalagao za aktivniju ulogu međunarodne zajednice u sukobu.
U jeku rata, Mock je upozoravao na pasivnost međunarodne zajednice i potencijalne posljedice. Na konferenciji “Međunarodni parlamentarci protiv genocida u Bosni i Hercegovini” održanoj u Evropskom parlamentu 1994. godine, istakao je:
,,Prvi put se jedna zemlja članica UN-a agresijom briše sa zemljopisne karte. Mora se učiniti sve kako bi se osigurao opstanak BiH.“ Mock je kritikovao tadašnji embargo na oružje, tvrdeći da onemogućava Bosni i Hercegovini pravo na samoodbranu, te je pozvao na njegovo ukidanje kako bi se omogućila zaštita civila.
Iako neutralna zemlja, Austrija je pod Mockovim vodstvom zauzela jasan stav protiv sukoba u Bosni i Hercegovini. U više navrata je naglašavao da neutralnost ne smije značiti ravnodušnost prema zločinima:
,,Kamo vodi agresija i etničko čišćenje, kamo vodi činjenica da se ne sudi ratnim zločincima? Kamo vodi evropske zemlje nepoštivanje vlastitih ustava? Kamo vodi silom ostvarivanje ciljeva? UN nisu zaštitile ovaj narod i zemlju.“ Austrija je, zahvaljujući Mockovom angažmanu, među prvim zemljama priznala nezavisnost Bosne i Hercegovine 7. aprila 1992. godine, a već narednog dana uspostavljeni su diplomatski odnosi između dvije zemlje.
Mockova podrška BiH nije bila samo deklarativna. Aktivno je učestvovao u diplomatskim naporima za okončanje rata i pružao humanitarnu pomoć. Otvorio je austrijsku biblioteku u Tuzli, a pridružio se i fondu koji je formirao Simon Wiesenthal, s ciljem pružanja pomoći djeci bez roditelja u Kantonu Sarajevo.
Za svoj doprinos miru i podršku BiH, Mock je dobio brojna priznanja: Počasni doktorat Univerziteta u Sarajevu (1993.), Orden Zmaja od Bosne (2005.), Nagrada Mostar Peace Connection Nelson Mandela (2006.), koju dodjeljuje Centar za mir i multietničku saradnju u Mostaru, kao i Bista u parku Kemal Monteno u Sarajevu.
Nažalost, bista je 2025. godine vandalizirana, što je izazvalo osudu austrijske ambasade u Sarajevu, koja je istakla da je Mock bio ,,državnik koji je, poput rijetkih, doprinio miru i slobodi u Evropi – posebno u Bosni i Hercegovini.“
Pored angažmana u Bosni i Hercegovini, Mock je ostao upamćen kao ključna figura u procesu pristupanja Austrije Evropskoj Uniji. Kao ministar vanjskih poslova, 1989. godine je podnio zahtjev za članstvo u Evropskoj zajednici, a pregovore je zaključio 1. marta 1994. godine. Također, bio je predsjednik Svjetske konferencije o ljudskim pravima 1993. godine, što dodatno potvrđuje njegovu posvećenost univerzalnim vrijednostima.
Alois Mock preminuo je 1. juna 2017. godine u 82. godini života. Njegovo naslijeđe ostaje duboko urezano u kolektivno pamćenje Bosne i Hercegovine, kao simbol međunarodne solidarnosti, principijelne politike i borbe za pravdu.
Znak protesta protiv velikih sila
Tadeusz Mazowiecki, prvi nekomunistički premijer Poljske nakon pada komunizma i jedan od ključnih arhitekata demokratske tranzicije u istočnoj Evropi, imenovan je 1992. godine za specijalnog izvjestitelja Ujedinjenih nacija za ljudska prava na području bivše Jugoslavije. Njegova misija bila je da dokumentuje i izvještava o kršenjima ljudskih prava tokom rata u Bosni i Hercegovini, a njegova posvećenost pravdi i istini brzo ga je izdvojila kao moralni autoritet u međunarodnoj zajednici.
Mazowiecki nije oklijevao da kritikuje čak ni same Ujedinjene nacije kada su njihovi postupci ili nedjelovanje doprinijeli patnjama civila. Nakon pada zaštićenih zona Srebrenice i Žepe u julu 1995. godine, gdje su počinjeni genocid i masovni zločini nad bošnjačkim stanovništvom, Mazowiecki je podnio ostavku na svoju funkciju. U pismu ostavke upućenom generalnom sekretaru UN-a Boutrosu Boutros-Ghaliju, napisao je:
,,Ne može se govoriti o zaštiti ljudskih prava s vjerodostojnošću kada se suočavamo s nedostatkom dosljednosti i hrabrosti koju pokazuje međunarodna zajednica i njeni lideri… Sama stabilnost međunarodnog poretka i principa civilizacije je na kocki zbog problema Bosne.“
Njegova ostavka bila je snažan protest protiv pasivnosti velikih sila i međunarodnih institucija koje nisu uspjele spriječiti genocid u Srebrenici. Mazowiecki je time poslao jasnu poruku da moralna odgovornost ne može biti zanemarena u ime političkog pragmatizma.
Tadeusz Mazowiecki preminuo je 2013. godine u 86. godini života, ostavivši iza sebe naslijeđe borbe za ljudska prava i dostojanstvo.
„Ja sam Sarajka!“
Madeleine Albright, rođena u Pragu, bila je prva žena na funkciji državne sekretarke Sjedinjenih Američkih Država. Tokom svoje bogate diplomatske karijere, posebno se istakla tokom rata u Bosni i Hercegovini, gdje je bila snažan zagovornik intervencije međunarodne zajednice kako bi se zaustavio sukob i zaštitilo civilno stanovništvo.
Tokom posjete opkoljenom Sarajevu 4. jula 1994. godine, Albright je izjavila: ,,Ja sam Sarajka!“
Ova izjava, izrečena ispred tadašnje Američke ambasade, postala je simbol solidarnosti i podrške građanima Sarajeva koji su prolazili kroz najdužu opsadu u modernoj historiji. Albright je time poslala snažnu poruku da Sjedinjene Američke Države stoje uz Bosnu i Hercegovinu u njenoj borbi za opstanak i suverenitet.
Kao ambasadorica Sjedinjenih Američkih Država pri Ujedinjenim Nacijama, Albright je zagovarala politiku “lift and strike”, koja je podrazumijevala ukidanje embarga na oružje za Armiju Republike Bosne i Hercegovine i pokretanje vojnih udara. Njena odlučnost i principijelnost bili su ključni u mobilizaciji međunarodne zajednice da preduzme konkretne korake u zaustavljanju rata.
Za svoj doprinos miru i podršku Bosni i Hercegovini, Albright je 2008. godine proglašena počasnom građankom Sarajeva. U parku Kemal Monteno u Sarajevu podignuta joj je bista, na kojoj su uklesane riječi ,,Ja sam Sarajka“, kao trajni podsjetnik na njenu solidarnost i prijateljstvo.
Madeleine Albright preminula je 2022. godine u 84. godini života.
Doprinos miru i multietničnosti
Tokom rata u Bosni i Hercegovini, Mahathir Bin Mohamad je bio jedan od najglasnijih svjetskih lidera koji su osudili etničko čišćenje i pasivnost međunarodne zajednice. Njegove riječi iz 1994. godine ostaju upamćene:
„Etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini mora biti zaustavljeno ili se oni što izgovaraju isprazne riječi demokratiji i ljudskim pravima moraju zauvijek odreći svakog pologa na pravdu i pravičnost.“
Malezija, pod njegovim vodstvom, bila je među rijetkim zemljama koje su otvoreno kritikovale Ujedinjene Nacije zbog neefikasnosti u zaštiti civila u Bosni i Hercegovini. Mahathir je često isticao licemjerne standarde Zapada, naglašavajući da je međunarodna zajednica zakazala u suočavanju s ratom i genocidom.
U junu 1995. godine, Mahathir je naredio malezijskim vojnicima u sastavu UNPROFOR-a da se ne predaju, kritikujući Ujedinjene Nacije zbog neodlučnosti i nedostatka akcije u zaštiti civila. Također je pozvao na ukidanje embarga na oružje.
Mahathirova podrška nije bila samo retorička. Malezija je poslala više od 1500 vojnika u sastav mirovnih snaga Ujedinjenih Nacija u Bosni i Hercegovini, što je predstavljalo jednu od najvećih kontingenata izvan Evrope. Osim vojne pomoći, Malezija je otvorila vrata za izbjeglice, omogućivši im boravak bez viza i pružajući im utočište tokom najtežih dana rata. Mahathir je također bio ključan u organizaciji samita Organizacije islamske konferencije (OIC) u Karačiju 1993. godine, gdje se raspravljalo o potrebi pružanja pomoći Bosni i Hercegovini, uključujući i vojnu podršku.
U znak zahvalnosti za njegovu nesebičnu podršku, 2020. godine u Sarajevu je otkrivena bista Mahathiru bin Mohamadu u Parku Kemal Monteno. Na bisti su uklesane njegove riječi iz 1994. godine, koje i danas imaju snažan odjek. Otkrivanju biste prisustvovali su ratni članovi Predsjedništva RBiH Ejup Ganić, Stjepan Kljujić i Mirko Pejanović, koji su istakli Mahathirovu ključnu ulogu u međunarodnim naporima da se Bosna i Hercegovina prepozna kao multietnička i suverena država.
Mahathir bin Mohamad ostaje upamćen kao lider koji nije okretao glavu pred nepravdom, već je djelovao odlučno i principijelno. Njegova podrška Bosni i Hercegovini tokom najtežih trenutaka njene historije svjedoči o snazi međunarodne solidarnosti i važnosti moralnog liderstva u globalnoj politici.
Biste Ashdown, Mock, Albright, Mahathir i Mazowiecki otkrivene su 2020. godine, a djelo su akademskog kipara Enesa Sivca, a realizaciju projekta i finansiranje je osigurala općina Centar Sarajevo.
_______________
Tekst je objavljen uz finansijsku podršku Ambasade Austrije u BiH. Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove Ambasade Austrije u BiH, Centra za postkonfliktna istraživanja i Balkan Diskursa.
