U Bugojnu, gradu u srednjoj Bosni, dvadeset pet godina nakon rata, i dalje su vidljive podjele. Iako nije riječ o administrativno podijeljenom gradu, Bošnjaci i Hrvati žive skoro u potpunosti odvojen život. Podijeljene su škole, ali i ugostiteljski objekti u kojima se tačno zna ko dolazi, a ko ne.
Jedinstvo različitosti i međusobna tolerancija su prisutne kao stil života u bosanskohercegovačkom društvu čak i u teškim vremenima. Da je tako, dokazuju priče dvojice vjerskih službenika koji su u teškim vremenima pronašli rješenje uprkos različitostima.
Predstava „Uspavanka za Mladenku“ na dokumentarno-poetski način, vrlo otvoreno problematizira zločin nad hrvatskim civilima iz sela Grabovica iz septembra 1993. godine. Toga dana pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) ubili su 33 hrvatska civila, od kojih je najstarija osoba imala 87 godina, a najmlađa tek 4 godine. Predstava je autorski projekt Seada Đulića, a izvodi ju Mostarski teatar mladih (eMTeeM).
Jedna „road trip’’ priča ima smisla jedino kada putnici, makar pogrešno, vjeruju u nekakav cilj, završetak putovanja kojim će se riješiti svi problemi i okončati sva muka. U Bosni cilja nema, sve su ceste naizgled jednako učmale i besmislene, vode te ukrug čak i kada ti se čini da napreduješ. Voziti kroz Bosnu zahtijeva drugačiju dimenziju: jednog izvrnutog, kosmičkog crva koji ne vodi ka nekom vanjskom, stvarnom odredištu već u sumorne, jedva prohodne dubine tvog sopstvenog bića. Riječi su književnice Lane Bastašić koja se publici predstavila romanom prvijencem „Uhvati zeca’’, u kojem njene junakinje poput Alise tragaju za odgovorima.
Novi pokušaj dostizanja pravde za zločine počinjene na Kosovu zvanično je odobren 2015. godine kada je Parlamentarna skupština Kosova usvojila odluku o kreiranju Suda, odnosno Specijalizovanih vijeća Kosova.