Tema memorijalizacije rata u Bosni i Hercegovini (BiH) je i dalje sporna. U svjetlu nepostojanja državnih zakona i propisa o spomen obilježjima, a kamoli nacionalne komemorativne strategije, memorijalni krajolik u zemlji zasićen je nizom napora za memorijalizaciju koji proizlaze iz svih razina bosanskohercegovačkog društva.
Džemil Hodžić bio je dijete kada je njegovog brata Amela ubio snajperista tokom opsade Sarajeva. Iz želje da pronađe fotografije svog brata, osnovao je platformu “Aleja snajpera” 2019. godine, s ciljem da prikupi fotografije, posebno one djece koja su preživjela opsadu Sarajeva. Ali projekat “Aleja snajpera” je više od pukog skupljanja fotografija – to je svjedočanstvo otpornosti preživjelih.
Zamislite da sjedite ispred karte svijeta i možete odabrati bilo koje mjesto na svijetu, mjesto gdje ćete živjeti godinu dana. Harun Čandić je jednog dana sjedio kod kuće i gledao tu kartu. Prikazala mu je svih 60 zemalja u kojima bi mogao volontirati godinu dana. Među tim mjestima bili su New York, Cape Town ili čak Novi Zeland. Ali iako mu je svijet bio na dlanu, odlučio se za Memorijalni centar Srebrenica.
Život čovjeka isprepleten je stresnim događajima čije posljedice mogu biti traumatične u tolikoj mjeri da uveliko prelaze mogućnost čovjeka da se s njima nosi. To je ujedno i osnovni uvjet za nastanak posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).
U vremenima nepredvidljivosti muzeji prkosno čuvaju historiju svoga grada. Izuzetak nije ni Historijski muzej koji tretira kompletnu historiju Bosne i Hercegovine, od njenog prvog spominjanja do danas.
Centar za postkonfliktna istraživanja u suradnji s Memorijalnim centrom Srebrenica organizirao je četvrtu ljetnu Školu za mlade Srebrenica, na kojoj je 40 mladih ljudi iz zemalja Zapadnog Balkana, Bosne i Hercegovine i svijeta, imalo priliku steći znanja iz oblasti tranzicione pravde, memorijalizacije i gradnje historijskih narativa, ali i odati počast ubijenima u genocidu u Srebrenici.