Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) je 17. maja 1990. godine prekrižila homoseksualnost u Međunarodnoj klasifikaciji oboljenja. Iako je većina zemalja, koje pripadaju Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, posvećena borbi protiv diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i roda, neke od zemalja pripadnica ostaju neodlučne u potpunom implementiranju neophodnih mjera koje garantuju efikasnu zaštitu, ostavljajući time prostor nasilju i diskriminaciji protiv lezbijske, gej, bi i trans (LGBT) zajednice.
Bosna i Hercegovina je jedna od onih zemalja koje pripadaju SZO, a u kojoj su pripadnici/e LGBT zajednice dikskriminirani i stigmatizirani. Ova mala zemlja od 3,871,643 stanovnika je sastavljena od tri etničke skupine: 48% bošnjaci, 37.1% srbi i 14.3% hrvati. Nakon rata 1995. godine i potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora, Bosna i Hercegovina je podijeljena na Distrikt Brčko i dva entiteta, Federaciju BiH kao bošnjačko-hrvatski entitet i Republiku Srpsku kao većinsko srpski entitet. Oba entiteta su legalizirala homoseksualne odnose između 1998. i 2000. godine, što je LGBT zajednici u BiH dalo nadu da bi stvari mogle ići u pravcu poboljšanja. Tako je 2003. godine na državnom nivou usvojen Zakon o rodnoj ravnopravnosti koji, između ostalog, zabranjuje diskriminaciju na temelju roda i seksualne orijentacije, ali bez jasnog pominjanja homoseksualnosti i roda.
Usvajanje Zakona o rodnoj ravnopravnosti je označilo iskru nade za LGBT zajednicu i početak formiranja udruženja i grupa podrške aktivista i aktivistkinja u BiH, u borbi za zaštitu i ravnopravnost, koja će uskoro biti suočena sa brutalnim nasiljem.
Jedan od prvih događaja u BiH, koji je trebao da poboljša vidljivost LGBT zajednice u BiH, bio je Queer Sarajevo festival (QSF), organiziran 2008. godine. Odabir datuma održavanja bio je žestoko kritiziran, jer se podudarao sa mjesecom Ramazanom. Nekoliko događaja je trebalo biti održano u okviru petodnevnog festivala, međutim, organizatorke su bile primorane otkazati festival nakon samog otvaranja, zbog nasilnih napada vjerskih fundamentalista i huligana koji su ozlijedili osmoro ljudi, uključujući i pripadnike MUP-a.
Od tada je LGBT zajednica ostala poprilično nevidljiva, a svaki događaj koji je imao za cilj poboljšanje vidljivosti postao je metom prijetnji koje su rezultirale nasiljem. Nakon izvjesnog vremena, bez obzira na napredak u susjednim zemljama kao što je Hrvatska npr., koja je nedavno legalizirala istospolna partnerstva, u Bosni i Hercegovini se situacija nije značajno promijenila. U februaru 2014. godine je grupa maskiranih lica na otvaranju Merlinka festivala, u Art kinu Kriterion, napala goste/šće i posjetitelje/ke, što ukazuje na to da se malo šta promijenilo u odnosu na 2008. godinu. Još je alarmantnije što ankete iz 2013. godine pokazuju da 59,5% građana i građanki BiH smatra da je promjena spola “odvratna“ i da 56,5% ispitanika smatra da homoseksualnost treba biti liječena. S obzirom na pokazatelje anketa i opštu klimu nerazumijevanja i nasilja u BiH, postavlja se pitanje: Da li pripadnici LGBT zajednice mogu živjeti otvoreno i slobodno u Bosni i Hercegovini?
Kako izgleda roditi se u svijetu u kojem društvo od tebe očekuje da budeš heteroseksualan/a, a ispadanje izvan “norme“ implicira da moraš “izaći iz ormara“. Kako je definirano u “Pink report-u“ (2014.), “koncept izlaska (coming-out-a), deriviran iz izraza “izlaska iz ormara (eng. Coming out of the closet), je izraz koji opisuje javno ili otvoreno deklarisanje i afirmaciju vlastite (homo)seksualne orijentacije.“
Niki, Selma i Aleks su tri mlada/e bosanskohercegovačka/e aktivista/kinje koji/e su se složili/e podijeliti svoje coming out priče.
Niki je bosanskohercegovačka aktivistkinja koja se identificira kao queer. Ona je još u ranom djetinstvu shvatila da ne može da se pronađe u konceptu identiteta u okviru binarnosti “muško – žensko“. Odrastajući shvatila je da su rodni normativi društveni konstrukti i da je sasvim okej biti “izvan kutije“.
“Imala sam četrnaest godina kada sam se “outala“ svojim roditeljima i najteže mi je zapravo palo “outanje“ samoj sebi. Na kraju je sve ispalo dobro, jer su me roditelji u potpunosti podržali. Ne mogu reći da je uvijek bilo tako lako i postojali su momenti kada sam birala da se ne “outujem“, dok sam radila u obrazovanju i za određene privatne firme, na primjer. Tada sam jednostavno prešućivala ovu temu, kako bih izbjegla moguće posljedice poput otkaza i slično.“
Selma je, također, LGBT aktivistkinja, koja se outala kao lezbijka, prije nego što je shvatila da je privlače i osobe čiji rod nije ni muški ni ženski, stoga se ona identificira kao panseksualna osoba. Kako je Selma članica vrlo konzervativne i religiozne obitelji, coming out smatra iznimno velikim osobnim izazovom.
“Moji roditelji ništa ne znaju. Poprilično sam out na fakultetu i među prijateljima, međutim, kada je riječ o obitelji, samo sam sestri i rodici out. Moji roditelji su duboko religiozni ljudi i od oboje sam iskusila nasilje. Sigurno im se neću “outati“ u neko skorije vrijeme, iz razloga što se ne osjećam sigurnom. Umorna sam od vođenja duplog života, želim jednostavno biti ono što jesam.“
Osjećaj nesigurnosti je dominantan unutar LGBT zajednice, naročito kada je riječ o ženama. Štaviše, nasilje nad lezbijkama je vrlo učestalo u BiH i “lezbijke u dobi od 20 do 30 godina su najizloženije diskriminaciji gdje je 74% lezbijki ove starosne skupine iskusilo neki vid diskriminacije“.
Transfobija je također vrlo izražena u BiH, kako objašnjava Aleks, jedan od istaknutijih aktivista trans zajednice na Balkanu.
“Iskusio sam oboje, transfobiju i homofobiju. Bio sam premlaćivan više puta i iskusio sam dosta verbalnog i fizičkog nasilja vezanog za moj rodni identitet. Teško je istaći jedan primjer jer ih, nažalost, ima jako mnogo. Coming out trans osoba se razlikuje od ostalih izlazaka iz ormara. Trans osoba koja započinje hormonalnu terapiju i koja se podvrgne hirurškim zahvatima nema izbora već se mora “outovati“, zbog vidljivih fizičkih promjena koje se dešavaju.
Aleks se “outao“ kao trans osoba, kada je imao 22 godine, zahtijevajući od ljudi da koriste zamjenicu “on“, kada mu se obraćaju. On naglašava da je sam čin izlaska iz ormara ili “outanja“ značajan, upravo zato što to u BiH još uvijek predstavlja politički čin.
“Ja osobno ne volim etikete, ali vidljivost trans zajednice je bitna zbog političkih razloga. Nije jednostavno biti out prijateljima i obitelji, kada živiš u vrlo konzervativnom, patrijarhalnom i heteronormativnom društvu. Postoji jako mnogo nasilja i mržnje prema LGBT zajednici, tako da se ljudi ne osjećaju sigurnim ili ih je strah da ne budu odbačeni ili izbačeni iz dvojih domova. Unatoč svemu, to je vrlo bitan korak koji, naposlijetku, ljudima omogućava da budu ono što doista jesu i da se bore za svoja prava.“
U kontekstu duboko patrijarhalnog društva i nedostatku njegove političke zrelosti kada je u pitanju inkluzija etničkih i drugih manjina kao što su Romi, Jevreji i osobe sa poteškoćama, LGBT pitanja se čine pitanjima same margine društveno-političke vidljivosti i prihvatanja. Zbog represivnih mehanizama društva i institucionalizirane diskriminacije otjelovljene u zakonu, zdravstvu i sistemu obrazovanja, biti “out“, u Bosni i Hercegovini, podrazumijeva niz rizika, kako na društvenoj, tako i osobnoj razini.
Ipak, LGBT aktivisti i aktivistkinje u BiH, ukazujući na značaj političke perspektive coming out-a u njihovoj zemlji, ističu činjenicu da sam čin izlaska iz ormara treba više shvatiti kao politički čin, a ne osobni izazov. Afirmirajući svoj identitet, hrabri i samouvjereni članovi i članice LGBT zajednice u BiH, kao i aktivisti i aktivistkinje, izlažući sebe raznim rizicima i prijetnjama, zapravo pomažu zajednici da postane vidljivija, ohrabrujući druge da izađu iz ormara i pridruže se borbi protiv diskriminacije. Nažalost, put se čini jako dugim, obzirom da BiH još uvijek vodi bitku sa osnovnim postkonfliktnim problemima kao što su siromaštvo, etnonacionalizam i korupcija.
