Oslobođenje Sarajeva 6. aprila 1945. ostavilo je iza sebe brojne fotografije partizanskih jedinica na ulicama grada, okupljene građane, proslave, ali i mnogo mirnije prizore ljudi, zgrada i institucija.
Neke od njih na prvi pogled izgledaju kao tek fragmenti jednog već dobro poznatog događaja. Međutim, iza svakog takvog kadra krije se mnogo toga što fotografija sama ne može pokazati.
Ko su ljudi koje vidimo? Šta su radili prije trenutka u kojem ih je fotograf zabilježio? Šta se događalo izvan kadra i šta se promijenilo nakon što je snimak nastao? Nekoliko fotografija iz Kolekcije fotografija Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine vodi prema različitim dijelovima iste priče o Sarajevu u proljeće 1945: posljednjim borbama i ulasku partizanskih jedinica, svakodnevnom životu grada pred kraj okupacije, ilegalnom pokretu i ljudima čiji su se ratni putevi ponovo susreli na sarajevskim ulicama nakon oslobođenja.
U aprilu 1945. Salomon Moni Finci, poznati kulturni radnik i publicista, ponovo je slobodno hodao sarajevskim ulicama. Fotografija iz Kolekcije fotografija Historijskog muzeja BiH prikazuje ga na džipu u tek oslobođenom gradu. Bio je to povratak u Sarajevo iz kojeg je u novembru 1941, nakon djelovanja u ilegalnom pokretu, otišao u partizane. Tokom naredne četiri godine prošao je različita ratišta i dužnosti, a od 1944. djelovao je u 18. hrvatskoj istočnobosanskoj brigadi, jednoj od jedinica koje su učestvovale u Sarajevskoj operaciji. U grad se vratio s partizanskim jedinicama u aprilu 1945.
Fincijeva fotografija tako vodi neposredno prema posljednjim satima okupacije. Sarajevska operacija kulminirala je početkom aprila, kada su jedinice 2, 3. i 5. korpusa Jugoslavenske armije zatvarale obruč oko grada. Poslijepodne 5. aprila dijelovi 16. muslimanske brigade preko Vratnika su se spustili prema Baščaršiji, dok su se borbe nastavile prema Vijećnici i drugim uporištima u gradu. Ubrzo su pristizale i druge jedinice, dok su se njemačke i ustaško-domobranske snage povlačile prema sjeveru. Borbe, povlačenje i izlazak stanovništva na ulice odvijali su se gotovo istovremeno, a do jutra 6. aprila Sarajevo je bilo oslobođeno.
Fotografija Fincija pripada upravo tom kratkom vremenu u kojem su ulice do jučer pod okupacijskom kontrolom postale prostor prolaska partizanskih jedinica i prvih javnih okupljanja. Već 8. aprila održan je veliki zbor povodom oslobođenja, a nepuni mjesec kasnije Finci je bio jedan od organizatora prvomajskih proslava u gradu. Njegov povratak zato nije zanimljiv samo kao završetak ličnog ratnog puta: preko njega se može pratiti i koliko su se brzo gradske ulice iz prostora borbe pretvarale u prostor javnog slavlja i političkog života novog poretka.
Ali isti trenutak promjene može se vidjeti i na sasvim drugačijoj fotografiji. Dok su se ulicama kretale partizanske jedinice i okupljali građani, na jednoj sarajevskoj fasadi još je stajala tabla „Gradski obskrbni ured“. Iza zatvorenih vrata ostao je naziv institucije koja je tokom okupacije trebala rješavati jedno od najosnovnijih pitanja svakodnevnog života – kako prehraniti grad.
Gradski opskrbni ured organizirao je racioniranu prehranu stanovništva i raspoređivao namirnice preko mreže od približno 250 manjih trgovaca. Kako se Drugi svjetski rat produžavao, stanje je bilo sve teže. Već krajem 1943. stanje prehrane u Sarajevu opisivano je kao katastrofalno; od približno 100.000 stanovnika ured je trebao opskrbljivati oko 70.000, dok potrebne količine hrane nisu stizale. U novembru iste godine gradonačelnik Mustafa Softić zaključio je da je Gradski opskrbni ured postao „ironija svoga vlastitog imena“. Tokom 1944. i početkom 1945. sistem se gotovo raspao, a stanovništvo je sve više zavisilo od privatnih trgovaca, preprodavača i crnog tržišta.
U tom kontekstu fotografija ureda snimljena nakon oslobođenja dobija drugačije značenje. Nasuprot Fincijevom prizoru, ispunjenom kretanjem i povratkom ljudi na gradske ulice, ovdje ostaju zatvorena vrata i tabla institucije poretka koji više ne postoji. Fotografija nam ne govori šta se tačno dogodilo s uredom, njegovim zaposlenicima ili dokumentacijom, ali bilježi fizički trag stare administracije u gradu u kojem je vlast već promijenjena.
Ipak, promjena vlasti nije preko noći uklonila problem zbog kojeg je ured postojao. Već 19. aprila formiran je Gradski narodnooslobodilački odbor Sarajeva, a među poslovima nove gradske uprave ponovo su se našli trgovina i snabdijevanje. Vlast se promijenila u nekoliko dana; potreba grada da se prehrani nije.
Iz tog grada koji se tek počeo vraćati javnom životu potiče i fotografija tri žene koje prolaze današnjom Titovom ulicom. Prema bilješci na muzejskom kartonu, u sredini je Zora Nikolić. Oko njih su okupljeni građani, balkon i veliki prikaz Josipa Broza Tita – prizor javne proslave oslobođenja. Međutim, Zorino prisustvo u tom kadru otvara priču koja počinje mnogo prije aprila 1945. godine.
Pripadala je predratnoj generaciji komunista i bila je članica Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) još od 1923. godine. U prvim mjesecima okupacije djelovala je kao ilegalka u Sarajevu; pomagala je u falsifikovanju isprava, rasturanju letaka, sakrivanju partizana i članova partije koji su ilegalno boravili u gradu. Ubrzo je uhapšena te internirana u Jasenovac, kasnije Loborgrad. Nakon puštanja na slobodu priključuje se partizanskom pokretu, gdje vrlo brzo biva angažirana u radu Antifašističke fronte žena (AFŽ) i izabrana za članicu ZAVNOBiH-a.
Fotografija iz aprila 1945. tako bilježi i njen povratak u Sarajevo. Nekoliko godina ranije u istom je gradu djelovala tajno, koristeći ilegalne veze i dokumente i pomažući ljudima koji su se morali skrivati od okupacijskih vlasti. Nakon hapšenja, logora i ratnog puta ponovo se nalazi na sarajevskoj ulici, sada među učesnicima javne proslave oslobođenja.
Njena priča se, međutim, nije završila pobjedom 1945. U prvim poslijeratnim godinama nastavila je politički i društveni angažman, a 1948. bila je sekretarka Glavnog odbora Sindikata Bosne i Hercegovine. Nakon Rezolucije Informbiroa našla se među njenim pristalicama. Uhapšena je u aprilu 1949., i potom upućena na Sveti Grgur, odakle je puštena u augustu 1951. godine.
Zato fotografija Zore Nikolić u oslobođenom Sarajevu bilježi samo jedan trenutak znatno dužeg životnog puta: povratak u grad u kojem je prethodno djelovala ilegalno, između iskustva okupacije i novih političkih sukoba koji će uslijediti svega nekoliko godina kasnije.
Dok Zorina fotografija bilježi povratak jedne ilegalke u oslobođeni grad, druga fotografija iz istih dana vodi prema čovjeku koji taj trenutak nije doživio. Tek nekoliko dana nakon oslobođenja Sarajeva gradskim ulicama prošla je velika sprovodna povorka Vladimira Perića Valtera. Dok je grad još živio prve dane nakon završetka okupacije, hiljade ljudi okupile su se da isprate jednog od najpoznatijih organizatora sarajevskog ilegalnog pokreta. Prema sačuvanim podacima, sahrani je prisustvovalo oko 15 hiljada ljudi. Valter je poginuo u noći s 5. na 6. april, u samoj završnici borbi za Sarajevo.
Fotografija njegove sahrane zato vodi dalje od samog prizora oproštaja. Ona vraća priču prema borbi koja se tokom okupacije odvijala unutar grada – prema mreži ljudi čiji se rad rijetko može vidjeti na fotografijama ulaska partizanskih jedinica u Sarajevo.
Još početkom rata Valter je učestvovao u organiziranju otpora u Sarajevu, koristeći različite pseudonime kako bi prikrio svoj identitet. U proljeće 1942. prešao je na slobodnu teritoriju i preuzeo dužnost zamjenika političkog komesara Trećeg udarnog bataljona. Djelovao je na području Majevice u Šestoj proleterskoj brigadi, nakon čega je u oktobru 1942. upućen kao partijski instruktor u okupiranu Tuzlu. Tamo je, pod ilegalnim imenom Braco, radio na obnovi oslabljenog pokreta otpora, organiziranju obavještajnog rada i čak uspostavljanju radionice za popravku oružja. U Tuzli je ostao do ljeta 1943. godine. To iskustvo rada u partizanskim jedinicama i u okupiranom gradu dovelo je do povratka u Sarajevo u septembru 1943., sa zadatkom da obnovi gradsku organizaciju teško pogođenu ranijim hapšenjima.
O stanju koje je zatekao svjedoče i njegova pisma sačuvana u Kolekciji arhivalija Historijskog muzeja BiH. U novembru 1943. pisao je o nepovjerenju među ilegalcima i ljudima za koje je smatrao da će „pri prvim šamarima prolajati sve što znaju“. Ipak, nakon nekoliko mjeseci rada izvještava da je organizacija postavljena na „solidnije i trajnije temelje“. Do maja 1944. riješen je i problem radio-veze, pa je stanica „Meho“ mogla „obavljati sav posao“, dok su istovremeno širene propagandne aktivnosti i veze preko kojih se dolazilo do povjerljivih informacija. Takve kratke bilješke pokazuju šta je obnova pokreta značila u praksi: ponovo uspostaviti prekinute veze, pronaći pouzdane ljude, povezati različite grupe unutar grada i omogućiti sigurniju komunikaciju sa slobodnom teritorijom.
Obnova organizacije podrazumijevala je mnogo više od održavanja partijskih sastanaka. Ilegalna mreža povezivala je ljude u gradu s partizanskim jedinicama izvan njega, prebacivala ljude na slobodnu teritoriju, širila propagandni materijal, koristila falsificirane isprave i prikupljala obavještajne podatke. Kontakti su uspostavljani i s pojedincima unutar gradskih i policijskih struktura, preko kojih se dolazilo do informacija o rasporedu, kretanju i aktivnostima neprijateljskih snaga. Kako se približavalo proljeće 1945., takav rad sve se neposrednije povezivao s pripremama za oslobođenje. Prema kasnijoj rekonstrukciji, ilegalna mreža uspjela je doći i do njemačkih planova odbrane Sarajeva, čuvanih u trezoru Hipotekarne banke.
Koliko je takva mreža mogla biti razgranata pokazuje i slučaj Zvonka Grbca Putnika, jednog od Valterovih bliskih saradnika koji je uhapšen 1944. godine. Zahvaljujući vezama ilegalnog pokreta u bolnici, doktor Artur Horvat organizirao je lažiranje Grbčeve smrti, nakon čega su obojica preko Ilidže prebačeni na slobodnu teritoriju. Takav primjer pokazuje da se otpor u gradu nije odvijao samo kroz spektakularne akcije nego i kroz niz manjih, međusobno povezanih poslova koji su omogućavali da organizacija opstane pod stalnim pritiskom policije i Gestapoa.
U završnim satima borbi ilegalni rad prerastao je u neposredno djelovanje na gradskim ulicama. U noći 5/6. aprila Valter je tražio pomoć partizanskih jedinica za naoružane radnike Električne centrale, jednog od važnih gradskih objekata koje je trebalo sačuvati. Na putu prema njima poginuo je od minobacačke granate u Brankovoj ulici.
Sprovod koji je nekoliko dana kasnije prošao oslobođenim Sarajevom tako je okupljao ljude oko čovjeka čiji je posljednji ratni zadatak bio vezan upravo za grad u kojem je godinama djelovao ilegalno. Njegova smrt gotovo se poklopila s trenutkom u kojem je prestala potreba da sarajevski pokret otpora djeluje u tajnosti. Fotografija sahrane zato ne govori samo o Valteru; ona otvara dio priče o oslobođenju koji se ne vidi na snimcima vojnih kolona i javnih proslava.
Fotografije oslobođenog Sarajeva ne daju jednu, zaokruženu sliku 6. aprila. Na jednoj se ljudi i jedinice vraćaju na gradske ulice, na drugoj iza zatvorenih vrata ostaje trag administracije koja nestaje, a na trećoj se iza prizora proslave ili sprovoda otvaraju čitave ratne biografije. Čitane zajedno s dokumentima i drugim izvorima, one pokazuju da oslobođenje nije bilo samo vojni završetak okupacije. Bio je to i trenutak povrataka, prekida i nastavaka – trenutak u kojem se grad mijenjao brže nego što je fotografija mogla zabilježiti.
Izradu ovog članka finansirala je Evropska unija. Ipak, izneseni stavovi i mišljenja isključivo su stavovi i mišljenja autora i ne odražavaju nužno stavove Evropske unije ili agencije EACEA. Ni Evropska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
