Nastupio je trenutak rizika koji je dovoljno velik da postane mjera ljudskosti. Trenutak žrtve za mene, za tebe, sina i kćerku što čekaju očev povratak, trenutak za čovjeka kojeg i ne poznaješ obilježio je eru čovječnosti.
Vođen rječima Charlie Chaplin iz filma “Veliki diktator” u kojima je objašnjen paradoks ljudskog napretka, napisao sam esej o ljudskoj dužnosti koja još jedino može povratiti duh zajedništva.
Priča o Smailu Ribiću i Đoki Stevanoviću iz ratnog perioda u Bosni i Hercegovini pokazuje primjer čovječnosti bogatog razlikama, koja funkcionira.
Smailova porodica je otišla u Njemačku prije nego što će srpska vojska zauzeti Brčko. On nije krenuo sa njima, ali se ubrzo uvjerio da je to pogrešna odluka. Uvidjevši da postaje nesigurno i opasno za življenje, počeo je da planira svoj odlazak. Pokušao mu je pomoći Đoko Stevanović.
Smail Ribić je bio Bošnjak, uz to i sekretar Stranke Demokratske Akcije, Općine Brčko. Stevanović je bio Srbin i predstavnik Srpske demokratske stranke u selu nadomak Brčkog.
Ribić je stupio u kontakt sa Stevanovićem kako bi realizirali njegov odlazak jer je pored srpske vojske uspio prevesti pojedine Bošnjake. Plan je bio da se, uz Đokino prisustvo, prevede Smail preko granice i da nastavi sam do Njemačke. Đoko bi se vratio nazad porodici u Brčko.
Međutim, ljudi na granici i iznad su imali svoje planove koji nisu uključivali međunacionalnu saradnju. Znali su to i Đoko i Smail, ali su ipak odlučili pokušati.
Đoko zbog svog imena nije imao na granici problema ali Smail jeste. Imati problema zbog imena na granici za vrijeme rata nije značilo isto što imati problema danas na graničnom prelazu. Koferi nisu bili problem, nego on, njegovo ime, orijentacija, etiketa i život.
Nastupio je trenutak rizika koji je dovoljno velik da postane mjera ljudskosti. Trenutak žrtve za mene, za tebe, sina i kćerku što čekaju očev povratak, trenutak za čovjeka kojeg i ne poznaješ obilježio je eru čovječnosti. Zaglavio je vječnu knedlu u grlu i glavi za neko novo vrijeme i jedinstva, gdje se nećemo odricati sebe i bježati u svoj strah jer ko bi onda bio Đoko i stao u odbranu nevinih?
Đoko i Smail taj isti dan kada su bili na granici, vezani lisicama i pretučeni do iznemoglosti dovedeni su u logor Luka u Brčkom. Pucano im je u glavu. Jednom jer je htio živjeti, a drugom jer je vjerovao da taj prvi jednako zalužuje život kao i svi ostali.
U logoru Luka u Brčkom su bili zatvoreni mnogi muškarci i žene. Mučeni su, premlaćivani, seksualno zlostavljani a neki od njih nisu uspjeli preživjeti.
Gorke su riječi iz ratnog okvira, ali priča o Đoki i njemu sličnima treba naći svoje mjesto u tromoj današnjici.
Ovaj članak je nedavno nagrađen u okviru omladinskog takmičenja ”Srđan Aleksić” organizovanog od strane Centra za postkonfliktna istraživanja (CPI). Takmičenje ima za cilj da pruži mladim ljudima priliku da otkriju, prikupe i dijele priče o izgradnji mira, moralnoj hrabrosti i međuetničkoj saradnji u njihovim lokalnim zajednicama i podržano je od strane Nacionalnog fonda za demokratiju (NED). Kroz ovo takmičenje, CPI želi da inspiriše mlade da preuzmu aktivnu ulogu u promociji pozitivnih primjera ljudi u Bosni i Hercegovini koji svojim postupcima mjenjaju živote drugih.
