Sve dok svojim zajedničkim radom budu stvarali pjesme, djela i pozorišne komade, vratit će Mostaru onaj pravi „mostarski identitet“, koji je svačiji i svako ko ga voli mora ga poštovati.
Rat iz devedesetih je postao značajna vremenska odrednica današnjeg društva. Prelazak iz jednog sistema u drugi, transformacija tolerancije u neprijateljstvo i tranzicija ka nacionalnom grupisanju.
Tako se mostarski nacionalizam ekspresno afirmirao u postkonfliktnom društvu, dok je grad dobio dvije jezgre, striktno nacionalno podijeljene nevidljivim granicama.
Poslijeratna stagnacija ekonomskog, kulturološkog i društvenog razvoja je bila prouzrokovana sistemskim gušenjem gradskih institucija. Korupcija i krađa su galerije, pozorišta, muzeje, arhive i obrazovno-kulturne centre doveli do samrti. U takvoj društvenoj atmosferi umjetnici i radnici u kulturi su gubili značaj, a njihovo djelovanje i svrha bivaju potisnuti.
Krajem devedesetih godina ideja o jedinstvenoj i novoj mostarskoj muzičkoj sceni se činila nemogućom.
“Već 1998. godine okupio se manji broj ljudi koji je pokušao pokrenuti muzičku školu. Sjećam se da je tada Muzički centar Pavarotti imao auto koje je moglo bez problema prelaziti kontrolne punktove, a išao sam po ljude koji su živjeli na tzv. zapadnoj strani grada,“ prisjeća se Orhan Maslo, osnivač škole.
Nakon dva pokušaja pokretanja muzičke škole, treći put je ta ideja pretvorena u stvarnost. “Mostar Rock School“ 2012. godine počinje sa okupljanjem ljubitelja muzike, već vještih muzičara i onih koji po prvi put žele naučiti svirati. Aplikacije za učešće su stizale iz cijele Hercegovine.
Imajući u vidu da ova škola, kao neformalni način obrazovanja, iza sebe ima uspješne projekte i kroz taj rad prenosi univerzalnu pouku i poruku zajedništva i multietničnosti, sredstva koja vlast odvaja su minimalna. Donacije su jedini izvor prihoda.
“Ako se pitamo da li muzika direktno može mijenjati svijet i uticati na neke procese, odgovor je ‘ne’, ali na pitanje o njenom indirektnom uticaju odgovor je apsolutno ‘da’. U muzici se ne radi samo o tome da neko na bini svira instrument. Bavljanje muzikom je životni stil, ona okuplja i zabavlja ljude. Po meni, svako dijete i čovjek bi trebao biti dijelom kulture. To je neformalno obrazovanje koje promovira zajedništvo i gdje svaki pojedinac može predstaviti svoje vještine. To je zapravo mostarska Rock škola,“ pojašnjava Maslo.
Prema njegovim rječima, muzika i kultura mogu uticati na nacionalizam i njegovo neutralisanje kroz gradnju povjerenja. Takvo povjerenje u velikoj mjeri postoji među polaznicima ove škole koji zajedničkim naporima stvaraju izvrsne rezultate na muzičkom planu. Odnos među njima je apsolutno tolerantan.
“Putujući svijetom vidio sam kako funkcionišu razvijena društva. Bogatstvo je kada se različitosti spoje i riješavaju zajedničke probleme koji su u skoro svih naroda veoma slični. Prema tome, vjerujem da nacionalizam nema nikakvo uporište da bi opstao“, optimističan je Maslo.
U borbi protiv nacionalizma, on pojašnjava da se muzika može koristiti u svrhu manipulacije i pridobijanja mase. Što znači, kako kaže, da se može koristiti i za promociju nacionalizma samo je pitanje da li će je masa prepoznati i prihvatiti kao ideološki pravac.
“Odgojili smo veliki broj generacija u kojima su isplivale potpuno pogrešne vrijednosti. Mnogi vole državu u kojoj žive, ali ne vole one koji se nalaze u njoj. Sav taj nacionalizam koji postoji za mene je cirkus jer nisam odgojen na takav način,“ dodaje Maslo.
Omladinski kulturni centar Abrašević, koji je je ponovo otvorio svoja vrata 2003. godine nakon inicijative neformalnih grupa građana i nekolicine organizacija, je postao utočište za realizaciju ideja mladih u Mostaru. Diskriminacija, dominacija, degradacija i nacionalizam je zapravo sve ono protiv čega se ovaj kulturni centar borio prethodnih godina kroz organiziranje radionica, predstava, koncerata, debata i predavanja.
Kristina Ćorić koja već duži period radi na aktivnostima omladinskog centra govori: “Centar se nalazi na nekadašnjoj ratnoj liniji razdvajanja tako da postoji ta simboličnost da spajamo ljude. Oživjeli smo onaj prijeratni Abrašević koji je okupljao omladinu. Sami smo krenuli u renoviranje i obnovu prostora nakon što smo postali vlasnici, kao organizacija, ovog centra. Otvorili smo prostor za mlade koji su imali ideje za društveni razvoj bez obzira na njihov nacionalni identitet“.
Kristina, kao dio tima koji je radio na oživljavanju kulturnog života u gradu Mostaru, također naglašava: “Nacionalizam ne treba biti primarni prirodni identitet čovjeka. Svako individualno može biti svjestan svoje pripadnosti, tradicije ili porijekla, ali to ne treba biti zajednički identitet, trebamo graditi odnose na nekim drugim identitetima“.
Omladinski kulturni centar Abrašević je indikator da se društveno korisne kulturne aktivnosti mogu efektivno suprotstaviti nacionalizmu. Iz ovog centra naglašavaju da se bave sa prošlošću kako bi gradili mir i mladima ponudili “zdraviji“ razvoj i neformalno obrazovanje.
Još jedan nezaobilazan faktor u razvoju i gradnji kulturno-umjetničkog identiteta grada Mostara je Hrvatsko narodno kazalište. Nakon što su riješeni problemi oko osnivačkih prava, Narodno pozorište u Mostaru i Hrvatsko narodno kazalište su dobili jednak status na nivou grada i kantona. Ove ustanove se ne nalaze na budžetskoj listi njenih osnivača već dobijaju povremene grantove. I pored tehničkih i finansijskih poteškoća u radu, obe ustanove su pokrenule zajedničke aktivnosti kako bi gradu ponudili kvalitetan program, ali i otvorili određena društvena pitanja.
Razgovarajući o postojanosti nacionalizma u Mostaru, Ivan Vukoja, direktor kazališta, govori: “Neriješeno nacionalno pitanje je glavni generator nacionalizma. Mislim da velika većina problema nastaje jer nije na pravedan i politološki legitiman način, kroz institucije, riješeno to nacionalno pitanje. To je onda pogodno da se ti nacionalni interesi artikuliraju na vulgaran i ružan način.“
Problematika identiteta postoji. Danas se ti različiti identiteti ne koriste kao vrijednost kojom se bogati kulturna i istorijska baština, a upravo je kroz umjetnost i kulturu to moguće oživjeti.
“Ustanova koju predvodim je i hrvatska i narodna i mostarska i bosanskohercegovačka, a da bi bila sve ovo navedeno mora biti prije svega kazalište. Bez obzira koji prefiks neka institucija imala ona mora raditi na suradnji. Moramo se prepoznati i prihvatiti u vlastitim različitostima,“ ističe direktor kazališta.
U Ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta Hercegovačko-Neretvanskog kantona navode kako podrška ustanovama kulture postoji kroz sufinansiranje putem javnog poziva. Također, ističu da se generalno može reći da u kulturnim ustanovama ima vrlo malo nacionalizma, što ne znači da su bilo kakve nacionalne podjele eliminisane.
Iz razgovora se može zaključiti da nacionalizam postoji, prikriven ili ne, i u velikoj mjeri dijeli grad i stvara nepovjerenje u međuljudskim odnosima.
