Isključenost iz obrazovnog sistema za najranjivije kategorije društva u BiH (Dio II): Mahmutova priča

Foto: Kyo Azuma

Nije mi trebala pomoć, trebalo mi je razumijevanje.

Riječ urednika: Nedavno su objavljene fotografije koje pokazuju strahovite prizore života u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić, nakon što su vladajuće stranke odbile da se suoče sa ovim problemima. Ova objava je pokrenula niz protesta širom države. Balkan Diskurs je uradio serijal tekstova koji prezentuju izazove sa koja se suočavaju djeca sa posebnim potrebama i njihove porodice. Ovo su njihove priče. Prvi članak možete pročitati ovdje.


Mahmut je devetogodišnji dječak s autizmom. Njegova majka Samija je primjetila da ima problema kad mu je bilo samo godinu i po. Do tada se razvijao kao i svako tipično dijete. Dijagnozu autizma je dobio tek sa četiri godine, i to nakon posjete specijalisti u Beogradu, na inicijativu njegove majke. Dvije godine prije postavljanja dijagnoze, problemi i prekidi u komunikaciji između Samije i medicinskog osoblja doveli su do pogoršanja Mahmutovog stanja.

Nakon Mahmutovog rođenja, Samija nije bila u mogućnosti da se zaposli, što je ovu mladu ženu lišilo finansijske nezavisnosti, društvenog života i osjećaja svrhe van njene uloge kao skrbnika o sinu. Briga o sinu je za Samiju postalo iscrpljujuće zanimanje od dvadeset četiri sata dnevno za koje nije dobijala nikakvu podršku. Na kraju se morala pomiriti sa realnošću „Nikada neću raditi, niti imati penzijuˮ, kaže uz teški uzdah. Od nestručnih njegovatelja i medicinskog osoblja do problema u državnim ustanovama, nedostatak podrške postao je ponavljajuća prepreka u njenom životu i brizi o sinu.

Samija nema drugog izbora nego da nastavi svoju bitku sa neadekvatnim i nefunkcionalnim vladinim, medicinskim i obrazovnim sistemima. Kada bi to mogla priuštiti, kaže da bi rado promjenila mjesto života. Međutim, zarobljena je u društvu u kojem država vrlo malo, ili nimalo, pomaže porodicama sa djecom sa autizmom i gdje mali broj ljudi ima primanja koja mogu pokriti troškove privatne pomoći.

Rane godine Mahmutovog života okupirale su redovne i nagle promjene, prelazeći iz jednog vrtića u drugi u potrazi za adekvatnim obrazovnim okruženjem. Bio je izolovan od druge djece i od svojih nastavnika – a u jednom su ga vrtiću učitelji čak uspjeli izgubiti. Ostala djeca su ga zadirkivala i, bez ikakvog realnog izlaza, svoje frustracije je morao iskaljivati na sebi. Uprkos brojnim izazovima, Mahmut je često postizao najbolje moguće ocjene koju god školu je pohađao. Srećom, nakon dvije godine potrage, sada je u školi koja prepoznaje njegov autizam i koja mu može pružiti podršku potrebnu za zdrav razvoj.

Slično kao i Samijina potraga za Mahmutovom dijagnozom, poboljšanje njegovog stanja nastalo je čisto kao rezultat njezine upornosti i odlučnosti. Otišla je direktno ministru obrazovanja koji je Mahmuta potom uputio u njegovu trenutnu školu. Samija vjeruje da je to najbolja opcija do sada, ne samo zato što su školski objekti znatno bolji od onih koje je ranije pohađao, nego zato što Mahmut sada ima učitelja koji ga razumije i koji radi u skladu sa njegovim potrebama.

Samija objašnjava da je najteži aspekt njenog i Mahmutovog puta bila reakcija društva na njegov autizam: „Glavna stvar koja mi je bila potrebna je bilo razumijevanje ljudiˮ. Ovo zaista ima smisla jer zajedničko razumijevanje i empatija za djecu sa posebnim potrebama su preduslov za stvaranje funkcionalnog sistema podrške. Socijalna stigmatizacija ogleda se u izolaciji koju osobe poput Mahmuta doživljavaju od same države što potkopava bilo kakav stvarni napredak na ovom polju. Samiju redovno osuđuju ljudi koji misle da je Mahmutovo ponašanje posljedica lošeg roditeljstva. Shodno tome, ona se ponosi elementima izgleda svog sina koje može kontrolisati, te čini sve napore da osigura da je on prikladno obučen u najbolju odjeću. Posebnu pohvalu ima za Colibri, udruženje koje su osnovali roditelji djece s posebnim potrebama, jer su oni naizgled jedini ljudi koji pokazuju stvarno razumijevanje uslova u kojima djeca poput njenog sina odrastaju.

Photo izvor: Udruženje Colibri

Međutim, i pored postojanja grupa kao Colibri, Samija zna da će se ipak morati pretežno oslanjati na sebe i podršku svoje porodice kako bi prevazišla izazove koji je još čekaju. Ostavljena da se brine sama za sebe, nekako uvijek uspijeva pronaći način da svom djetetu osigura najbolji mogući odgoj, ali to ima svoju cijenu: mjesecima zna ne izaći na kafu sa poznanicima, a u kinu nije bila tri godine. Iako ponekad smatra da Mahmutu dozvoljava gledanje i više crtanih filmova nego što je to potrebno, barem zna da je on na sigurnom dok to radi.

Nije iznenađujuće što je Samijin najveći strah ono što je tek čeka. Ona je prožeta neizvjesnošću o tome kako će društvo i država reagovati na Mahmuta u odraslom dobu. To se razvilo u paranoju koja djeluje negativno na njen vlastiti život. Šta će mu se dogoditi ako se sistem ne poboljša i ako nje više ne bude da se bori za njega i da ga štiti?

Samijin strah od odvajanja od Mahmuta je, u stvari, logičan odgovor na oštru stvarnost u kojoj se našla – budući da „država ništa ne radiˮ, za sve je odgovorna ona sama. Kako razgovor privodimo kraju, postalo je jasno da se njeni strahovi mogu ublažiti samo ako društveno prepoznavanje i razumijevanje autizma postanu svakodnevnica.

Photo izvor: Udruženje Colibri

**Zabilješka: Imena su promjenjena kako bi se zaštitila privatnost osoba.

Dio I – Isključenost iz obrazovnog sistema za najranjivije kategorije društva u BiH: Uvod


Posjetite sljedeće linkove kako bi naučili više o radu EDUS-a i Colibria:

http://edusbih.org/en/

https://www.facebook.com/CentarColibri/

Christoffer Kjeldsen

Christoffer obtained his undergraduate degree in Balkan Studies, with a focus in International Communication, from Aarhus University, Denmark. His current academic interests include nationalism, migration, and peacebuilding processes.

Patrick McGovern

Patrick holds a degree in Russian and Political Studies and is currently pursuing an MA in Politics and Security with reference to Central and Eastern Europe. His academic interests revolve around democratic transitions in the post-communist world. Patrick has also previously worked in political consultancy in London.

Amer Macedonci

Amer is currently obtaining a Bachelor’s degree in Psychology with a concentration in Criminal Justice from Clark University in Worcester, Massachusetts. His interests lie in the social and clinical psychological phenomena in post-conflict contexts. He especially enjoys studying concepts related to intergenerational trauma, intergroup conflict, and the reconstruction of collective trauma through oral testimony. His desire to come to Bosnia came at a young age when he first visited his parents’ home in Banja Luka. Since then, he was inspired to understand the country’s social and political state. After completing his undergraduate studies, he plans to pursue a Master’s degree in International Development & Social Change.

Vezani članci

Silovanje: Zločin protiv cjelokupne nacije, ne samo protiv jedne žene?
Jedino razumijevanjem rodne perspektive rata u Bosni možemo pristupiti analiziranju konflikta iskreno, te početi odgovarati na zahtjevnija pitanja, koja su, na koncu, krucijalna za proces pomirenja.
Priče i mjesta kojima se vraćam
Čini mi se da neću moći a da se ne vratim ponovo porušenim mjestima mog djetinjstva, jer  ona su tu da razbude, da potresu, dio su mog identiteta; nasuprot svemu ona su tu da ponovo ožive.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu