Štefica Galić je urednica, novinarka, aktivistica, ali prije svega borkinja za ljudska prava podrijetlom iz Ljubuškog. Sve je počelo sredinom Domovinskog rata kada je Galić, svjesna ratnih dešavanja, zajedno sa svojim mužem Neđom spašavala bošnjačke civile od Hrvatske vojske krivotvoreći njihove dokumente da ih ne bi odveli u logor Heliodrom, Dretelj ili Gabelu, iako je i sama Hrvatica. Dvadeset godina kasnije, Galić se suočava s brojnim prijetnjama, a za Balkan Diskurs je otvoreno govorila o tome kako se danas bori s prošlošću.
Zbog ratnih događaja i njene uloge, Galić učestalo prima prijetnje, bilo zbog njenog aktivizma ili uređivačke politike. Nakon smrti supruga napravljen je dokumentarni film „Neđo od Ljubuškog“, a samo dva dana nakon projekcije dogodio se fizički napad na Galić što je okončano njezinim preseljenjem u Mostar. No, ni u „gradu na Neretvi“ nisu prestali govori mržnje i napadi.
Kao glavna urednica portala Tačno.net bavi se temama kao što su sloboda govora i prepoznavanje govora mržnje. Njen aktivistički angažman, koji je počeo u vrijeme rata, je često dočekivan na nož. „Izgubila sam sve materijalno, morala sam napustiti grad u kojem sam živjela, prijatelji, pa i dio familije me se odrekao. Tužila sam za klevetu neke kanalizacijske desničarske portale i sve izgubila na sudu. Bh. pravosuđe ne želi razumjeti novinarsku profesiju ili je u službi politike. Već treću godinu su mi zaplijenili pola penzije kako bi naplatili troškove suda i klevetnika i ko zna kad ću je dobiti nazad ponovo i koliko još treba da se svi naplate. Za njih sam bila i ostala izdajica ‘svog naroda’, komunistička kurva… Za druge sam opet heroina, hrabra žena, itd. Ja sam normalna osoba koja radi ono što smatra normalnom ljudskom vrijednošću. Sve je jednostavno“, kazala je Galić.
Ona je 2018. dobila nagradu Johann Philipp Palm za slobodu govora u Njemačkoj što potvrđuje njen dugogodišnji aktivistički angažman. U njenom rodnom gradu mnogi ljudi smatraju da je izdajnica hrvatskog naroda što je samo jedan od brojnih govora mržnje upućenih prema njoj i njenom pokojnom mužu.
Budući da su danas novinari često izloženi napadima, Galić je svjesna opasnosti koju ova profesija nosi. „Kritički pisati često nije nimalo jednostavno jer ste izloženi svakakvim poniženjima, uvredama, prijetnjama ili čak fizičkim napadima. Pogotovo su izloženi oni koji rade istraživačke priče ili otvoreno govore kritički o kriminalcima koji vode ovu zemlju ili njihovim slugama u sistemu, o suočavanju s prošlošću ili korupciji itd.. Vlast ne podnosi kritiku čak ni konstruktivnu, a onda nema ni šanse da se nešto promijeni na bolje“, opisuje Galić.
Već drugu godinu zaredom Škola kritičnog mišljenja u sklopu Centra za kritičko mišljenje, a u vodstvu Štefice Galić okuplja različite ljude s jednim ciljem, da u zajedništvu stvaraju vlastito kritičko mišljenje i objektivnost. Škola traje cijelu akademsku godinu i okuplja ljude iz cijele Bosne i Hercegovine, a ono što je ističe jest da je besplatna.
Predavači su istaknuti lijevi intelektualci koji svojim kredibilitetom i znanjem nastoje prenijeti našim studentima znanje, vrijednosti intelektualnog poštenja i samokritičnosti. „Cilj projekta je promijeniti paradigmu obrazovanja koja obrazuje mlade ljude kao sljedbenike mišljenja i ideologija“, kazala je Galić, istaknuvši da veliki broj mladih ne pronalazi perspektivu zbog zaostalosti sistema nakon ratnih dešavanja i onda odlaze u inozemstvo.
U društvu punom stereotipa teško je boriti se protiv laži, korupcije i otuđenja, ali Galić nastavlja borbu za pravedno društvo. „Vjerujem u ovo što radim, vjerujem da možemo bolje jer nismo onakvi kakve nas žele predstaviti svijetu i sebi. Ne želim vjerovati u ovo što nam nameću najgori među nama, vjerujem svojim očima i svome prosuđivanju, u dobro kao takvo, u dobre ljude i dobru energiju. Ne želim dijeliti ljude po naciji, vjeri ili bilo kako i tačka. Koliko god da me to koštalo, a koštalo me je puno, radit ću ovo što radim dok budem mogla, a naša ekipa radit će i kad mene više ne bude“, zaključuje Galić.
