Psihologija rodno-zasnovanog nasilja: Moć, trauma i odgovornost

Rodno – zasnovano nasilje podrazumijeva kršenje prava na osnovu roda i/ili spola, a vuče korijene iz anti-rodnih narativa prisutnih na području Zapadnog Balkana, koji su često oblikovani patrijarhalnim sistemom i tradicionalnim shvatanjem rodnih uloga. Dodatnu složenost daje i nezaliječena transgeneracijska trauma, koja utiče na stavove prema nasilju. Društvena konstrukcija roda i dalje podrazumijeva neuravnotežen odnos moći, gdje se muškarac postavlja kao dominantan, a žena kao podređena.

Rodno – zasnovanom nasilju u Bosni i Hercegovini najčešće su izložene žene i djevojčice. Sve je više slučajeva femicida koji su počinili partneri žrtvi. Mnogi slučajevi nasilja ostaju neprijavljeni ili nedovoljno sankcionisani. I tokom ratnog perioda, najveći broj slučajeva ratnog seksualnog nasilja preživjele su žene i djevojčice. Prema dostupnim podacima, više od 20.000 ženskih osoba je preživjelo ratno seksualno nasilje – ratni zločin. Promatrano općenito, u društvenom kontekstu gdje se ženska patnja devalvira a šutnja valorizira, žene koje su pretrpjele nasilje suočavaju se s nizom psiholoških i društvenih posljedica.

Radmila Žigić je direktorica Fondacije Lara Bijeljina i dugogodišnja braniteljica ženskih prava. Ima izuzetno bogato iskustvo u radu sa ženama žrtvama rodno-zasnovanog nasilja. Iako psihologija pojedinca može samo djelomično objasniti kako neko kreće putem nasilnika, Žigić naglašava da je bitno u obzir uzeti i kontekst određenih normi koje nasilje nad ženama normalizuju kao opravdano ili čak navodi kao bitno obilježje maskuliniteta. U kulturi koja stalno nameće ovakve obrasce ponašanja – u bajkama, filmovima, pjesmama, Radmila i njene saborkinje često u praksi nailaze čak i na profesionalce koji dijele žene na “prave žrtve” i one koje su “žrtve, ali su loše, pa je zasluženo”.

Stručnjaci pokušavaju objasniti zašto nasilje nastaje s ciljem prevencije i rehabilitacije samog nasilnika, ali bilo kakvo opravdanje kojim se nasilje može učiniti prihvatljivim, mora se kategorički odbaciti, stava je Žigić, ističući da je nasilje, jednostavno, neprihvatljivo.

Ona dodaje kako i dio žena u sebi nosi slične vrijednosti, ne u smislu da žele biti žrtve, već da je nasilje djelomično i njihova krivica ili su ga izazvale. Ovakva retorika u nasilničkim odnosima, dodatno produbljuje i komplikuje ovu problematiku.

Nasilje u post-konfliktnom kontekstu

Pored žena koje se svakodnevno nose sa nasilničkim oblicima ponašanja, postoji velika grupa žena koje su 1990-ih godina bile žrtve ratnog seksualnog nasilja. Odjel za ratne zločine pri Krivičnom odjeljenju Suda BiH ustanovljen je u martu 2005. godine, i sve do danas procesuira ovakve slučajeve. Jelena Krezić, koja je po struci psihologinja i psihoterapeutkinja, radi u Odjelu za podršku svjedocima. Iako radi na predmetima različitih krivičnih djela, ratni zločini su im prioritet u radu.

U radu sa preživjelima ratnih zločina, Krezić naglašava da joj je najteže „navigirati kroz različitost ljudi“. Pojasnila je da svaka osoba može imati drugačiju definiciju i predstavu o tome šta je potrebno obući kada dolaze da svjedoče, šta znači psihološka podrška, pa čak i šta se krije iza toga kada vas neko pita kakvo vam je zdravlje.

Od kraja rata prošlo je više od 30 godina. Neki preživjeli su svjedočili 20 ili 30 godina nakon preživljenog ratnog zločina i susret sa starim sjećanjima može biti izuzetno težak i traumatičan proces. Žigić naglašava da su mnoge žene već izgradile novi život i ne žele to ugroziti učešćem u sudskim procesima. Kada  neke žene biraju da ne progovore, to je nešto što se također mora prihvatiti.

Krezić naglašava da joj nije primarni zadatak da motiviše svjedoka da progovori, već da pruži potrebnu podršku. „Jako je neodgovorno kopati po onome o čemu čovjek ne želi da razgovara, pogotovo ako nemamo prostora to obraditi i zaokružiti do kraja.”, naglašava ona.

Iskreni pokajnici ili strah od kazne

U svakodnevnom i ratnom kontekstu, presuda počiniocu djela je izuzetno bitna za preživjele.

Žigić i Krezić naglašavaju da je ono što je učinjeno preživjelim nepovratno, ali kazna počiniocima je vid satisfakcije.

„Kazna donese neki oblik katarze, mogućnosti da zatvore jedno poglavlje života i krenu dalje“, kazala je Žigić.

Da li se počinilac kaje, za preživjele ne igra neku veliku ulogu, već im je najbitnija osuda. To ne čine ni materijalna ili bilo koja vrsta naknade štete, već priznanje da je djelo učinjeno. „To je onaj momenat kada čuju da je osuđenik kriv“, dodaje Krezić.

Također, ona napominje da čak i kada sud nije u mogućnosti donijeti presudu, nije nužno da se osporava da je neko bio preživjeli. Nekada, zbog nedostatka dokaza ili same prirode dokaza, nije moguće donijeti osuđujuću presudu. “Na izricanju presude faktički postoje dvije publike i kakav god da je ishod, gotovo uvijek je jedna strana nezadovoljna.”, navela je Krezić.

Sve do trenutka izricanja presude, preživjeli je u procesu traganja za istinom i potvrdom da im se zaista desilo ono što im se desilo. U izostanku kazne, ostaju vezani za to poglavlje, bez mogućnosti njegovog zatvaranja.

U susretu sa počiniocima, Žigić priznaje kako nije srela nijednog koji se zaista pokajao, štaviše, nerijetki su se hvalili sa onim što su uradili. „Promjena u ponašanju nastupi najčešće kada se susretnu sa mogućnošću kazne i represije, gubitka društvenog statusa ili posla. Tada će tražiti opravdanje, obećavati da se nasilje neće ponoviti, izražavati kajanje i čak privremeno kontrolisati nasilne istupe, sve dok strah od kazne postoji“, pojasnila je.

Veliki dio počinilaca koristi priznanje krivice kao strategiju za smanjenje ishoda na sudu. Čak i u kontekstu ratnih zločinaca, oni koji odbijaju priznati krivicu se obično slave kao heroji, a oni koji priznaju kvalifikuju se kao izdajnici i to je ono što održava kulturu normalizacije i poricanja nasilja.

Krezić objašnjava da je neposredno okruženje kao mač s dvije oštrice. Ono može biti razlog da preživjeli progovori ali i što šuti.

„Prava žrtva“

Kao psihologinja, Krezić opominje da ljudi često imaju predrasude shodno tome kako treba izgledati „osnažena žrtva“. Pojašnjava da to što neko plače u sudnici ne znači da će im biti teže izgovoriti ono što su naumili.

Dodaje da bez obzira na količinu traume koju je žrtva doživjela, način na koji će se nositi sa onim što ih čeka najviše zavisi od njihove ličnosti, kapaciteta da se nose sa traumom, te njihove najbliže socijalne podrške.

„Neki dolaze potpuno osnaženi i spremni da pričaju, ali se tokom samog suđenja slome, a neki dolaze anksiozni i nespremni, ali budu sjajni.“, kazala je ona.

Svaka osoba ima urođeni kapacitet za rezilijenciju i prevazilaženje traume. Stoga, u radu Krezić, praktična podrška može biti ključna u olakšavanje psihološkog tereta koji nosi cijeli proces suđenja. „Kada pripremite žrtvu logora da očekuju policijsku kontrolu pri ulasku u sud, to je za njih jako bitno“, navela je kao jedan od primjera. U sistemu koji je jako često namjerno netransparentan, ljudi su iznenađeni kada neko pokaže iskrenu empatiju.

“Skeptični su, i ne očekuju ljubaznost”, prenosi Krezić kako se osjećaju svjedoci.

Najveći izazov na koji je Žigić naišla u radu sa preživjelima jeste da se žena „oslobodi osjećaja krivice i potrebe da opravdava nasilnika.“ Ona dodaje kako je to nešto što je obično jače od same žrtve, te su to „vrijednosti koje emituje naša civilizacija i nesvjesno nas oblikuje u rodne uloge u kojima preuzimamo krivicu za tuđu nasilnost jer ‘mi nismo dovoljno dobre’.“

Naposljetku, odnos društva i pojedinaca prema preživjelima je od izuzetne važnosti i igra presudnu ulogu u tome da li će oni moći nastaviti živjeti svoj život i ako da, na koji način.

Žigić podsjeća kako je permanentna društvena osuda nasilja krucijalna. Ona dodaje kako mora postajati način da se „kroz kulturu sjećanja, specifične memorijale, kampanje opšteg tipa i sve vrsta akcija teret borbe ne stavlja na one koji su već nasilje doživjeli“. Dužnost je svakog pojedinca da ne promoviše narative koji normalizuju nasilje, ne stigmatizira žrtve i bude pažljiv shodno vlastitih predrasuda i postupaka.