Paul i Boba: Priča o ljubavi pod opsadom

Paul u Sarajevu (foto: Emmanuel Ortiz)

Ne pucajte. Samo bezveze trošite metke jer ja sam besmrtan.

Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini (BiH), porodice u Francuskoj slušale su izvještaje o stradanjima i uništenju Sarajeva od reportera Radija Francuske. Drugu, ljepšu stranu priče, koja se reporteru Paul Marchandu, dešavala u Sarajevu nisu mogli čuti. Bila je to privatna priča o ljubavi sa novinarkom Slobodankom Bobom Lizdek. Njihova ljubav je procvjetala neočekivano, a Boba kaže da ona nikada nije prestala i da postoji do danas.

Paul Marchand, reporter Radija Francuske iz ratnog Sarajeva, oduzeo je sebi život 2009. godine. Imao je 48 godina i nije dočekao snimanje filma koji govori o njegovom životu u Sarajevu, pod nazivom ,,Simpatija za đavolaˮ.

Slobodanka Boba Lizdek kaže da, kada su se prvi put sreli, nije mogla ni zamisliti da će taj čovjek promjeniti njen život. „On je imao posebne manire, za što sam saznala kasnije, koje je „pokupio“ u Bejrutu. Prvo sam mislila da je Bosanac koji zna pravo dobro pričati francuski i nisam baš pretjerano bila impresionirana time“, sjeća se Boba.

Paul je pokušavao razgovarati sa Bobom u par navrata, ali ga je ona uvijek ignorisala. Nakon nekog vremena, njih dvoje su morali otići na zajednički zadatak. „Prva stvar koju sam mu rekla kada sam shvatila da idem s njim na zadatak je bila: Oj užas. To si ti.“, kaže Boba sa smiješkom na licu dok se prisjeća tih trenutaka.

Ljubav se rodila u hotelu Holiday Inn, mjestu gdje su bili smješteni međunarodni reporteri za vrijeme rata u Sarajevu, a rasla je kroz godine i unatoč tome što nisu živjeli u istoj državi nakon rata, uvijek su bili u kontaktu.

Paul je bio u tridesetim godinama kada je upoznao Bobu u Sarajevu. Opsada Sarajeva je bila njegov najveći novinarski zadatak nakon Lebanona i Bejruta. Mnogi ljudi u glavnom gradu Bosne i Hercegovine sjećaju se Paula po njegovom „vragolanskom“ i hrabrom ponašanju i njegovoj rashabanoj Ford Sierri sa natpisom: „Ne pucajte. Samo bezveze trošite metke jer ja sam besmrtan.“

Ford Sierra je ,,oživjela'' tokom snimanja filma 2018. godine (izvor: lična arhiva)
Ford Sierra je ,,oživjela” tokom snimanja filma 2018. godine (izvor: lična arhiva)

Boba vjeruje da je njegovo ekscentrično ponašanje bio samo njegov način sakrivanja prave, nježne i skromne strane od drugih ljudi.

„Ja mislim da je bilo malo ljudi koji su ustvari znali pravog Paula. On je volio ljude u Sarajevu i pokušavao im je pomoći na razne načine, ali je i dalje htio držati distancu od njih kako im ne bi otkrio svoju pravu stranu. Ljudi koji su ga stvarno poznavali ga nikad nisu nazivali „ovisnikom o adrenalinu“ ili „čudakom“. Oni ga se sjećaju baš kao što ga se ja sjećam: kao umiljatog čovjeka koji je volio i uživao u životu“, kaže Boba.

Priča o Paulu, njegovoj želji da pomogne, i njegovom načinu izvještavanja iz opkoljenog Sarajeva prikazana je u novom filmu „Simpatija za đavola“. Film je sniman na ulicama Sarajeva u zimu 2018. godine.

Režiser je Guillaume de Fontenay, a film je sniman po Paulovoj istoimenoj knjizi koju je objavio 1997. godine. Film prikazuje Paula onako kako ga se sjećaju ljudi u Sarajevu, kao vrijednog ratnog novinara koji je prenosio događaje iz Sarajeva čitavom svijetu i čija se posvećenost prema ljudima koji su bili zarobljeni tokom opsade nikada neće zaboraviti.

Ideja za film je došla kada je Paul napisao knjigu i pokazao je Bobi. „Paul se našao sa Guillaumeom i njegova prvobitna ideja je bila da pretvore knjigu u teatar dramu u kojoj bi Paul pričao o svojim ratnim iskustvima. Kasnije su shvatili da bi se knjiga najbolje vizualizirala u formi filma“, sjeća se Boba. Iako su se sve bili dogovorili, produkcija filma se morala zaustaviti zbog raznih izazova uključujući finansijske probleme i probleme dobijanja dozvola za filmske lokacije. Bilo kako bilo, krajnja filmska produkcija je započela u 2012. godini, ali ovaj put bez Paula.

Paul je u Sarajevu teško ranjen. To mu je onemogućilo nastavak rada kao ratnog novinara. Povrede su bile ozbiljne, te je skoro izgubio osjećaj u ruci i nije je mogao micati. To je bio događaj koji je obilježio ostatak njegovog života. Nakon brojnih operacija, preselio se u Montreal pa kasnije u Pariz, ali nikada više nije bio onaj isti Paul.

„Osjećaj u ruci mu se vratio nakon mnogo godina terapije i ruku je mogao normalno koristiti, ali ponos mu nije dao da nastavi svoju karijeru novinara jer je sebe smatrao „invalidom“, te je stoga završio svoju novinarsku karijeru“, priča Boba.

Paul je 2009. godine odlučio da sam sebi okonča život. „Mi smo bili dvije suprotne strane jednog srca. Ja sam bila svijetlo, a on je bio mrak. Njega je smrt uvijek vukla sebi, i baš zato je došao u Sarajevo. Ja sam bila bačena u rat, ali on je ovdje došao sam na svoju volju. Paul se uvijek nabacivao sa smrću. Dok je bio u Sarajevu, uvijek je govorio da osoba treba okončati sama sebi život ako ne može živjeti život koji zaslužuje“, kaže Boba.

„Simpatija za đavola“ pokazuje obje strane Paula, i emotivnu i agresivnu. „On je stvarno volio ljude Sarajeva i ratni zločini koji su se tu dešavali su ga stvarno pogađali. To je razlog zašto su nekada njegove radio reportaže bile „previše“ čak i za njegovog urednika“ govori Boba.

Sjeća se kako je urednik Radio Francuska par puta govorio Paulu, da je previše puštati tako brutalne snimke na jutarnjim vijestima. Ali Paul nije odustajao, jer je želio šokirati svijet i pokazati pravu sliku patnji koje su se dešavale pod opsadom.

„U filmu ćete moći čuti i vidjeti glumca kako čita ove snimke. Ti snimci će vas čak i danas šokirati“, kaže Boba i dodaje da je „Simpatija za đavola“ priča o ljubavi, posvećenosti, teškoćama i istrajnosti jednog hrabrog mladog čovjeka.

Prema njenim riječima film pokazuje apsurdnost rata i pokazuje jedno hrabro i dobro srce koje odaje počast jednoj ljubavi koja nikad neće umrijeti.

Film je sniman na ulicama Sarajeva i režiserov primarni cilj je bio da opsadu prikaže u jednom autentičnom svijetlu i da se životni uslovi što bliže repliciraju kakvi su bili u ranim 1990-tim.

„Snimanje je bilo veoma intenzivno i trajalo je 34 dana i noći. Snimali smo u Holiday Innu, u hotelskoj sobi u kojoj je Paul boravio i sve izgleda veoma autentično… Vjerujem da je veoma bitno da mlađe generacije vide film i da shvate šta se zapravo ovdje dešavalo i kako je Sarajevo patilo. I nadam se da će film poslati poruku da niko nikad ne pomisli o ratu više“, kaže Boba.

Slobodanka Boba Lizdek živi i radi u svom rodnom Sarajevu. Ona i Paul bili su zajedno u ratnom Sarajevu do 1993. kada je on hitno izmješten zbog ranjavanja. Ostali su prijatelji i u kontaktu sve do njegove smrti. Po njoj je ujedno nastao lik glavne junakinje filma „Simpatija za đavola“.

Film „Simpatija za đavola“ je izašao 2019. godine, 10 godina nakon Paulove smrti i 27 godina nakon što su se Paul i Boba upoznali i zaljubili.

__________________________________________________________________________________

Ovaj članak je ranije objavljen u bosanskom izdanju ASBO Magazina tokom 2019. godine. ASBO je nezavisna publikacija koju je osnovala Fondacija D kao produžetak svoje misije otkrivanja i prikazivanja novih talenata. Magazin ima za cilj da prikaže umjetničke talente i potencijale Bosanaca i Hercegovaca kako bi ih osnažio i pružio međunarodnu platformu da podijele svoj rad, ideje i mišljenja o muzici, modi, umjetnosti i kinematografiji.

Tatjana Milovanović je zamjenik glavnog urednika Balkan Diskursa. Tatjana je magistrirala tranzicijsku pravdu na Ženevskoj akademiji za međunarodno humanitarno pravo i ljudska prava, te demokratiju i ljudska prava na Univerzitetu u Sarajevu i Univerzitetu u Bolonji, a pored toga i diplomirala pravo na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu. Ima bogato iskustvo u području razvoja i upravljanja programima, koordinacije projekata i rada s mladima.

Vezani članci

Nema suživota u jednoumlju
Dušica Lukrecija Štilić (49) i Samir Štilić (50) iz Tuzle u braku su pet godina, ali njihovo poznanstvo seže još od srednje škole kada su se viđali na izlascima. Nakon škole život ih je odveo u suprotnim smjerovima, ali bilo je suđeno da se opet sretnu kao odrasli, zreli ljudi. Tada su oboje već ranije bili razvedeni, imali brakove iza sebe, ali to ih nije spriječilo da zajedno započnu jedno novo poglavlje u svom životu.
Posttraumatski stresni poremećaj i vizualna umjetnost (Dio I)
Kakvu ulogu može vizualna umjetnost igrati u javnom zdravstvu? Kako se jedna nacija može oporaviti od traume za duševno zdravlje kada očito nema dovoljno psihologa i psihijatara da joj pruže podršku? Medicinski tehničar Bruce Clezy vam donosi šest članaka koji istražuju posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) i vizaulnu umjetnost.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu