Jedinstvo različitosti i međusobna tolerancija su prisutne kao stil života u bosanskohercegovačkom društvu čak i u teškim vremenima. Da je tako, dokazuju priče dvojice vjerskih službenika koji su u teškim vremenima pronašli rješenje uprkos različitostima.
Imali su isti problem koji je bio veći od svake druge razlike – ljudski život i smrt. Radi se o zajedničkoj sahrani žrtava masakra na Kapiji u Tuzli, koja je realizovana zajedničkim naporima Muhameda efendije Lugavića i fra Petra Matanovića.
Podsjećamo, Masakr na Kapiji poznat i kao Zločin nad tuzlanskom mladošću je ratni zločin počinjen nad civilima Tuzle 25. maja 1995. godine. Vojska Republike Srpske je tog dana u 20 sati i 55 minuta sa Ozrena ispalila granatu na tuzlanski korzo, sastajalište mladih poznato kao Kapija. Granata je ubila 71 građanina Tuzle, a preko 150 ranila. Prosjek starosti poginulih građana Tuzle je bio oko 24 godine.
Kako kaže fra Petar Matanović: „Rat je posebno psihosocijalno stanje ljudske osobenosti i svijesti, koje kod pojedinih ljudi ili grupa stvara i određeno devijantno ponašanje.“ Da bi se izbjegle nepoželjne reakcije pojedinaca i određenih društvenih grupa, potrebno je da većina društvenih aktera djeluje svjesno, odgovorno i racionalno, navodi on.
Politika i institucije u stanju rata usmjeravaju svoje resurse na planiranje vojnih akcija odbrane i kolektivne zaštite, te nemaju vremena ni resursa baviti se običnim građanima i njihovim ponašanjem. Stoga, pojedinci su u takvim vremenima prepušteni sami sebi, svojoj svijesti.
Ono što održava svijest ,,budnomˮ u takvim trenucima za mnoge ljude je religija, religijska i duhovna načela, a vjerske vođe su prvi ljudi koji podstiču aktiviranje svijest i moralnosti kod ljudi u kriznim situacijama kakva je rat.
Fra Petar u razgovoru za Balkan Diskurs, navodi da su od maja 1992. pa do maja 1996. godine u Tuzli djelovali samo vjerski službenici islamske i katoličke zajednice. „Što se tiče suradnje između vjernika sviju vjerskih zajednica, ona je životna i rijetko se kada moglo čuti da je netko bio provociran ili šikaniran zato što je druge vjere.“, navodi fra Petar.
Usljed takvog vida saradnje vjerskih zajednica, fra Petru Matanoviću i Muhamedu ef. Lugaviću se nije bilo teško dogovoriti, da nakon nastale tragedije na tuzlanskoj Kapiji, obave zajedničku sahranu žrtava masakra.
„Vjerski službenik mora biti ono što od njega traži njegova vjera i ono što traži prostor i vrijeme.“ rekao je efendija Muhamed u razgovoru za magazin BH Dani.
Sam po sebi, masakr na Kapiji je užasavajući, stravičan događaj, a efendija je dalje objasnio: „Tada su poginula djeca, mladost ovog grada, na jednom mjestu. Zaboljelo me je kada sam čuo komentare kako ne bi poginuli da su bili na linijama umjesto u kafiću, gdje su možda konzumirali i alkohol, iako se tada nije imalo praktično ni šta jesti kako treba. Suprotstavio sam se rekavši da smrt nije samo za nekoga ko ovako ili onako misli, već je smrt od Boga i na određenom mjestu. Onda je bilo govora da se ne mogu sahraniti na jednom mjestu.ˮ
,,Nisam imao nijednog valjanog razloga, ni vjerskog, ni moralnog, ni bilo kojeg, da ne klanjam dženazu toj djeci, mladosti nastradaloj na Kapiji, iako je znano kako je rečeno da ne bi trebalo to izvršiti.“, kaže efendija Muhamed.
Pošto je među vjerskim zajednicama koje su djelovale u tim teškim vremenima vladao skladan i tolerantan oblik saradnje, kako kaže fra Petar: „Nije ni čudo da smo se u tim teškim izazovima dogovorili (poslije teške tragedije koja se dogodila na Tuzlanskoj kapiji), da ćemo ispuniti želju većine roditelja i nekih ljudi koji su predlagali da se ta stradala omladina sahrani zajedno na lokaciji nekadašnje Slane banje.“
Put djelovanja i unapređenja Bosne i Hercegovine kao suverene države, zajednice sva tri naroda, moguće je održavati samo posredstvom međusobne – međuetničke i međureligijske tolerancije i propagiranjem iste. Fra Petar Matanović, u tom kontekstu nalaže: „Naše individualne i kolektivne razlike nam trebaju samo zato da bismo se lakše ostvarili u svojim životima i profesijama. Razlike su prirodan fenomen. I samo u jedinstvu i zajedništvu različitih ljudi i skupina možemo zadovoljiti svoje životne potrebe.ˮ
,,Ne možemo jedni bez drugih, kako god se oni zvali ili bilo kojoj skupini ljudi pripadali, ili u bilo kojoj državi živjeli. Bosna i Hercegovina je mala država, i kao i takva, ne može opstati bez unutarnje sloge i suradnje sa drugim državama i narodima.“ poručio je za kraj razgovora Fra Petar Matanović.
