Ines i Mario kroz život hrabro koračaju zajedno

Zaljubili se u toku predizborne kampanje

Mariova porodica je iz Doboja udaljenog osamdesetak kilometara od Zenice. Ines porijeklom iz Goražda, odrasla je u Zenici, gdje je, dok nije srela svog budućeg muža, živjela sa mamom. Upoznali su se u septembru 2016. godine, na ne tako uobičajen način, tokom kampanje za lokalne izbore.

,,Imali smo dva zajednička prijatelja koji su bili na listi kao kandidati na lokalnim izborima 2016. godine i ja sam radio kampanju i tako smo se upoznali. Onda smo se počeli zvanično zabavljati pred kraj kampanje. Išli smo na jedan romantični koncert. Išli smo zapravo na jedan predizborni skup”, uz smijeh govori Mario.

Ines podsjeća, kako su se ustvari upoznali godinu ranije, no u to vrijeme nisu bili, kako kaže, zainteresovani jedno za drugo.

Kaže kako ih je privuklo to što su otvoreni prema ljudima i jedno i drugo. ,,Osjetiš da je to to. Osjetiš da je to faza života kad tražiš neki mir, nešto hoćeš konkretnije”, kaže Ines.

Okruženi su ,,mješovitim” brakovima

Etničke i religijske razlike za tridesettrogodišnju Ines i godinu mlađeg Maria nikada nisu bile važne. Kako njima, tako ni njihovim porodicama.

Ines je iz muslimanske porodice, ima dva brata, koja su također u mješovitim brakovima, tako da joj je, kaže, sve što se dešavalo između njih dvoje bilo potpuno normalno.

,,Ostatak familije je isključivo bošnjački. Kako oni na to gledaju, vjerujte da ne znam. Ali meni je od malena želja bila slaviti Božić. Uvijek sam mami govorila ‘A zašto ja ne slavim Božić?’. Onda mi je ona rekla ‘E sad si dočekala da slaviš oboje.’“, objašnjava Ines.

Kaže i kako im je vjerovatno bilo lakše, jer su i prijatelji, naročito Mariovi, u takozvanim mješovitim brakovima.

,,Specifično je to po tome što se družimo s ljudima iz takvih brakova i kad je kompletno društvo takvo, onda nije ništa neobično”, objašnjava Mario.

Uvijek su imali podršku porodice

Svjesni su toga da su statistički manjina u Bosni i Hercegovini. Mješovitih brakova nakon rata je između četiri i pet posto. Imali su, kažu, sreću da porodica i prijatelji na njihovu vezu, a kasnije i brak, gledaju blagonaklono, a sretni su što su okruženi prijateljima iz svih etničkih skupina.

Svjesni su, međutim, da miješane veze pucaju i zbog pritiska okoline, nametnuth društvenih normi ili protivljenja porodice.

,,Jer je pritisak porodice i društva imao veliki utjecaj. To su stvari od kojih je jako teško pobjeći. Ti možeš zanemariti dio rodbine, ali ljudi koji te okružuju, naročito prijatelji s kojima si vezan, ne možeš”, kaže Mario.

O temi mješovitih brakova ne pričaju ozbiljno, uglavnom se šale na taj račun, kaže Ines, sa prijateljima koji imaju slične živote i poglede na svijet.

,,Jednom sam ja, kad smo odlazili za Doboj, potegla pitanje na tu temu jer nisam još uvijek upoznala Mariove roditelje. Pitala sam ‘Kako će tvoji roditelji reagovati na mene?’. Idem u Doboj, u Republiku Srpsku, selo je u pitanju. On se samo nasmijao. Isto to pitanje sam postavila i njegovom tati i on se naljutio, jer nije bilo potrebe da to pitanje postavljam. Nikad nam nije niko ništa rekao, ni naglasio kako smo u miješanom braku“, kaže Ines.

Žive u zdravom partnerskom odnosu

Nije im, kažu, trebalo puno vremena da odluče da žive zajedno.

,,Ja sam bila kod mame i onda jednu noć kod njega, jednu noć kod mame. Onda mi je dosadilo tako hodati i nakon par mjeseci smo počeli živjeti zajedno”, objašnjava Ines.

Kada opisuje svog životnog saputnika, Ines kaže kako je velika pričalica i ,,ponekad naivno dobar”.

,,Jedan od rijetkih muškaraca, osim mog brata koji stvarno poštuje ženu i koji će raditi sve od kućnih poslova i svega, što je rijetkost u ovo današnje vrijeme. Obično muško digne noge da žena usisa. Ja ću prije dići noge, da on usisa. Baš je rijedak, rijedak cvjetić. Ali je velika pričalica, nekad zna umoriti”, kaže Ines.

Mario sve može objasniti u jednoj rečenici: ,,Ona je voljiva osoba”, sa osmjehom objašnjava zbog čega voli svoju ženu.

,,Šta je sad fazon? Ja nisam u životu upoznao osobu koja na tako jednostavan i bezbolan način upozna ljude, ali ne da upozna ljude, nego joj se ljudi obrate iz čista mira i počnu s nekom konverzacijom s njom i ta priča ide kao da se znaju sto godina. Ja njoj često kažem da u životu u mnogim stvarima prođe bolje jer je voljiva”, dodaje Mario.

Njihovi zajednički dani sada su podređeni Nori, a imali su, kažu, sreću i da je Mario zbog pandemije korona virusa radio od kuće i mogao da pomaže oko kućnih poslova i brige o djetetu.

,,Preuzeo sam taj dio oko kućanskih poslova, generalno kuham i spremam, ali u tom periodu sam značajno više tome bio posvećen, da bi se ona posvetila više djetetu”, kaže on.

Kućne poslove su dijelili i prije dolaska Nore na svijet, priča Ines i dodaje kako su njih dvoje potpuno rasterećeni i oko svega se lako dogovore.

Vladajućim strukturama ne odgovara razvoj suživota

Smatraju kako u bosanskohercegovačkom društvu ne postoji sistem koji promoviše pozitivne primjere zajedničke ljubavi i tolerancije. Ni religijske zajednice ne rade puno na razumijevanju ovakvih veza.

,,Ti u Zenici imaš formirano međureligijsko vijeće koje funkcioniše. Čine ga mlađi ljudi i nije to loše, ali to je i dalje zapravo vijeće grupice ljudi koja ima normalno razmišljanje, ali iz toga ne proizilazi ništa posebno. Njih pet sjedne i kaže da je sve ok. Zapravo društvo kao društvo i ne radi previše na tome”, kaže Mario.

Dodaje kako društvo u cjelini ne radi dovoljno na tome, ,,potaknuto vladajućim strukturama kojima apsolutno ne odgovara bilo kakav suživot i bilo kakav razvoj”.

Prazničnu sreću uvijek dijele sa porodicom i prijateljima

Obilježavaju sve vjerske praznike, dodaje ona. Na Bajram se tradicionalno ide kod mame od Ines, a na Božić, ako mogu od posla, u Doboj kod Mariovih roditelja. To su sada, kaže Ines, zajednički praznici.

,,Kada je katolički Božić, jer mu je otac katolik. A sestra mu je u Zenici, pa rodbina dođe nama. Okupimo još par ljudi oko sebe da slavimo. Mi stvarno volimo i uživamo u tome. Držimo do toga jer uživamo stvarno u tome”, dodaje Ines.

U decembru se tradicionalno kiti cijeli stan, uživaju u tome oboje, fotografišu i postavljaju na društvenim mrežama. Prijatelji su shvatili da ukrasne kugle kupuju gdje god stignu, pa im sada i oni poneku donesu na poklon.

,,Počeli smo s Parizom, jer smo išli na bračno putovanje u Pariz. Onda smo tamo kupili prvu kuglu i rekli smo da ćemo svugdje kugle uzimati. Super je prilika i uspomena gdje si bio. Mi imamo i adventski kalendar, pa ubacujemo tu čokoladice, pa onda čarapa, Sveti Nikola. Sad beba će imati sve te poklone”, kaže Ines.

Mario se prisjeća praznika tokom rata i tada su djeca, kaže, čekala da sa ravnog krova u zgradi u kojoj je stanovao u stanove, tada bez struje,  uđe Sveti Nikola i u čizmice ostavi poklone za djecu.

,,Bila je 1993. ratna godina. I kao treba doći Nikola, donijeti nešto u čizmi, mi smo očistili čizme. Moj prijatelj Kenan i od očevih kumova djeca, svi smo tu iz zgrade i svi smo isto godište. Čekamo, nema ni struje, ni ništa i odjednom poče nešto lupati po krovu, ne znamo šta je. Kad smo ujutro ustali, pune čizme, neke gluposti su tu bile, npr. narandža, konzerva, jabuka. Posebna priča je da su se očevi kumovi, moj otac i Kenin otac, popeli na krov da bi hodali i da mi mislimo da pravi Nikola dolazi”, sjeća se Mario.

Promjenom demografske strukture i odlaskom mladih ljudi iz BiH smanjuju se šanse za veći broj “mješovitih” brakova

Tajna njihovog braka je, kažu, dogovor i mnogo sati provedenih u razgovoru.

,,Ako se dvoje ljudi slaže, to ide. Prva greška kod partnera je što potajno traži samog sebe. To je nemoguće, a i kad bi našli samog sebe, ta veza ne bi trajala duže od dan, jer bi se tu karakteri sudarili. To je prva greška, to nikako ne može. Ne možeš ni naći totalni opozit od sebe, jer je to onda problem jer se sudaraš na svakom polju po pitanju svake teme” objašnjava Mario.

On ima i matematičko objašnjenje na pitanje zbog čega je sve manji broj miješovitih interetničkih veza i brakova u poređenju s onim s početka devedesetih.

,,Mislim da je najveća razlika u tome što trebaš pogledati etničku strukturu i mogućnost nastanka mješovitih brakova. Uzmi Zenicu koja ima 100.000 stanovnika u kojoj je prije rata živjelo preko 20% Hrvata, a sad živi neka 2%. Tome dodaš još i dozu nacionalizma i straha od osobe, društva i taj procenat pada još više da uopće dođeš i u vezu takvu. Samim tim dobiješ procentualno očajan broj mješovitih brakova”, kaže on.

U manjim sredinama je, dodaje, situacija znatno lošija. Činjenica je, kaže, da mladi ljudi i dalje odlaze iz Bosne i Hercegovine.

,,To je takva demografska slika koja utiče na odgoj i etiku. Naši roditelji i ta generacija, jeste odgovorna da nas odgoji na način da ne pravimo razliku, ali su obično odgajali da se drugi i drugačiji ne prihvataju”, dodaje Ines.

Društvo se mora izdići iz okova nejednakosti

Svjesni su da je, pored teškog ratnog bremena, na situaciju kakva jeste uticao i postratni period koji, kako kažu, traje već jako dugo.

,,Strašna je činjenica da je prošlo četvrt stoljeća. To je 25 godina. Ljudi se nisu nigdje makli. Imamo tiho protjerivanje ljudi u smislu da ti kao član jedne zajednice nemaš jednaka prava, imaš na papiru, ali inače nemaš, nemaš jednake mogućnosti. Jedini način da se ljudi izdignu iznad toga je taj da ljudi shvate da postoje bitnije stvari u životu i to je da je bitniji kvalitet života i ono što ti društvo nudi, nego kako se ti zoveš, gdje se ideš Bogu moliti”, kaže Mario, za kojeg je ljubav smisao života.

Biti pošten, voljeti, voljeti životinje, voljeti okolinu, ali da prvo voliš sebe, vrijednosti su za koje Ines kaže da su važne, a Mario vjeruje da se vrijedi boriti za svoje ideale.

,,Ja sam čovjek koji se drži ideje, jer ja previše slobodno razmišljam i za to se vrijedi boriti. Bez obzira šta zapravo čovjek želi i koliko ga društvo osuđivalo, on mora ići prema tome. Smatram da se društvo i ljudi moraju izdići iznad ovog trenutnog nivoa”, kaže on.

Ne biraj šta će selo, komšija ili društvo reći već svoju sreću, gdje god ona bila

Mladima koji su u mješovitim vezama poručuju da se za ljubav vrijedi boriti.

,,Sve po strani ostaviti, ako treba i roditelje. To je tvoj život i ti njega živiš. Neće ni roditelj, ni komšija, ni niko biti s tom osobom, nego samo ti. Treba sistemski davati podršku i mladim parovima i bračnim partnerima”, dodaje Ines.

Život je toliko prebrz, kaže Mario i u njemu nema vremena da se misli o trivijalnostima, poput one šta će selo, komšija ili društvo reći.

,,Iskoristi maksimalno život ako ga vidiš s partnerom, bez obzira ko je on i šta je on, kakvog je opredjeljenja vjerskog, religijskog, seksualnog, bilo čega, ako je to osoba koja tebi paše, ako se vidiš s njom, ako je to ono što ti želiš, ostali ljudi su nebitni. Ne sviđa ti se društvo, ne sviđaš se ti društvu, pokupiš se i odeš tamo gdje ti je bolje. Onda budeš sretan, ispunjen i zadovoljan u svom životu i napraviš svoju porodicu i zajednicu i nije ti stalo do tuđih mišljenja”, zaključuje on.

Urednik teksta: tim Balkan Diskursa; fotografija: Mitar Simikić; urednik fotografije: Dr. Paul Lowe. 

Ova priča je nastala u okviru projekta ,,Priče o ljubavi” kojeg realizuje Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI) sa grupom mladih dopisnika Balkan Diskursa. Projekt se realizuje uz finansijsku podršku VII Akademije, BOLD programa Američke Ambasade BiH i razvojnih grantova CPI, sa ciljem dokumentovanja priča o uspješnim romantičnim vezama osoba različite etničke pripadnosti u BiH i razbijanja narativa da su ovakvi odnosi nepostojeći i neodrživi u trenutnom društvenom poretku.