LGBTQI+ aktivisti su 2019. godine u Bosni i Hercegovini (BiH) u Sarajevu organizovali prvu Povorku ponosa. Događaj je popraćen međunarodnim medijima i dobio je niz pozitivnih reakcija zbog svog značaja. Akademsko istraživanje čak je pokazalo da je događaj pomogao promjeni javnog mišljenja prema ovoj zajednici među stanovnicima Sarajeva.
Ipak, borba za jednakost nije samo organizacija godišnjih Povorki. Stanje prema ovoj zajednici se drastično promijenilo od 2019. godine, najviše kao polemical posljedica COVID-19 pandemije. Kako su LGBTQI+ zajednica (lezbejke, gejevi, biseksualne, transrodne, queer i interseks osobe) i aktivisti u BiH organizovali Povorku ponosa 2019.godine, u jeku novih izazova uzrokovanih pandemijom?
Napredak nakon Povorke
Poslije Povorke ponosa u 2019. godini LGBTQI+ aktivisti pažljivije posmatraju promjenjivo političko, pravno i društveno okruženje te bilježe neke ključne uspjehe. U jednom intervjuu, Dajana Bakić, izvršna direktorica Tuzlanskog otvorenog centra (TOC), LGBTQI+ aktivističke organizacije u BiH, naglasila je da Povorka predstavlja “najvidljivije sredstvo koje se koristi za naglašavanja bitnih pitanja s kojima se LGBTQI+ zajednica svakodnevno susreće. To, s druge strane, pomaže u promjeni percepcije javnosti o ovoj zajednici i o tome šta Povorka ponosa zapravo jeste – parada za jednakost, prava i slobodu.
Aktivisti tvrde da je Povorka učinila borbu za LGBTIQ+ prava vidljivijim. U jednom intervjuu, Branko Ćulibrk, član Organizacijskog odbora Povorke ponosa BiH, rekao je: „Pitanja nasilja i diskriminacije usmjerena prema LGBTQI+ zajednici i pojedincima sve su češća tema rasprave i vidjeli smo porast izvještavanja o govoru mržnje prema ovoj zajednici. Štaviše, sa normativnog stajališta, Nacrt zakona o istospolnim brakovima u FBiH na kojem se radi postao je veoma aktuelan, ali je u toku i izrada Akcijskog plana za ravnopravnost LGBTQI+ osoba na državnoj razini. Sve su to mali koraci koji vode ka svjetlijoj budućnosti ove zemlje, svih nas.” Bakić dodaje da su aktivisti “bili uključeni u različite vrste rasprava o zakonima slobode okupljanja”, omogućavajući im značajan doprinos procesima formiranja ovih novih zakona, posebno u vladama Kantona Sarajevo i Tuzlanskog kantona.
Povorka sama po sebi ne može izazvati institucionalne promjene, ali aktivisti mogu iskoristiti ovu vrstu vidljivosti i svijest javnosti koju Povorka donosi kako bi istakli najvažnija pitanja ove zajednice, a koje bi politički akteri trebali ozbiljno shvatiti i uključiti u nove reforme. Kako Bakić naglašava: „Život ne mijenja jedna Povorka. I dalje imamo iste zakone. I dalje se suočavamo s nasiljem i diskriminacijom. No, mart je bio veliki korak u promjeni percepcije o Povorci. I u pravnom okviru stvari su se počele pomalo kretati ka promjenama.”
Male pobjede su važne, ali su i ugrožene novom pandemijom. Spomenuti Nacrt zakona o istospolnim brakovima je na čekanju, a preuzela ga je međuresorna radna grupa u Federaciji BiH, koja je formirana u februaru 2020. godine. To je svakako bio pozitivan pomak. Darko Pandurević iz SOC-a ističe da „radnu grupu uglavnom čine ljudi koji su voljni i otvoreni za obavljanje svog posla, koji profesionalno pristupaju zadatku i nemaju unaprijed stvorene predrasude ili stavove o toj temi. Također su Sarajevski otvoreni centar vidjeli kao partnera u cijelom procesu, što je otklonilo neke početne zabrinutosti da će sam rad i naše uključivanje u radnu grupu biti bitka s vjetrenjačama.”
Ali napredak radne grupe, koji je ionako relativno spor, je bio u zaostatku ostatak godine. U konačnici, samo je jedan sastanak održan tokom 2020. godine. Ovaj spor napredak nije obeshrabio aktiviste da slijede pravni put i borbu prema jednakosti. Na primjer, Pandurević je također istaknuo kontinuiranu upotrebu strateških parnica od strane SOC-a za unaprjeđenje LGBTQI+ prava kroz pravosudni sistem.
Prilagođavanje pandemiji
Reagovanje na spori institucionalni napredak kroz strateške sporove samo je jedan primjer kako su LGBTQI+ aktivisti upravljaju izazovima napretka u BiH: i to kroz kreativnost i spremnost na prilagodbu. Ovaj način razmišljanja je ključ u odgovoru na pandemiju virusa COVID-19. Ćulibrk kaže: “Naša borba mora imati kontinuitet, uprkos trenutnim okolnostima, gdje smo prisiljeni osvajati javni prostor na nove i kreativne načine.” Drugim riječima, pandemija nije obeshrabila ove aktiviste, već ih je ohrabrila da osmisle jedinstvena sredstva za postizanje svojih ciljeva.
Ćulibrk je dao nekoliko konkretnih primjera kako su LGBTQI+ aktivisti kreativno radili na buđenju javne svijesti. “Iako smo prošle godine bili prisiljeni otkazati Povorku koji nije održan u obliku prosvjedne šetnje, ali smo bili prisutni u javnim prostorima. Sve ovo vrijeme radimo na vidljivosti LGBTQI+ zajednice i na drugim pitanjima. Ove godine imali smo nekoliko aktivnosti, a jedna od njih je bila proslava 9. maja, Dana pobjede, gdje smo u saradnji s drugim organizacijama iz BiH održali ulične akcije u pet gradova širom Bosne i Hercegovine. Nadalje, radili smo na kampanji ‘Iza margine, koja je nastala iz potrebe da se osigura otvoren prostor za razmjenu LGBTQI+ iskustava u njihovom svakodnevnom životu. Naš cilj je poboljšati vidljivost širokog spektra iskustava kroz koja zajednica prolazi, boriti se protiv zanemarivanja i neznanja. Ukratko, dati glas onima koji u široj javnosti ostanu nezapaženi”, rekao je.
Aktivisti su također razvili nove načine povezivanja i pružanja direktne podrške ovoj zajednici u BiH. Bakić je objasnio pristup TOC -a: „Zamolili smo ljude da nam pišu priče, šalju fotografije i podijele svoju zabrinutost i priče kroz šta su prolazili u pandemiji. Izdali smo i publikaciju sa LGBTQI+ sadržajem za vrijeme pandemije te smo objavili i knjigu s istom tematikom. S LGBTQI+ zajednicom napravili smo i malu anketu. Je li im trebao novac ili im je trebala pomoć? Većina odgovora koje smo dobili bili su povezani s nedostatkom okupljanja, jer su obično naše radionice i naše zabave jedini siguran prostor za njih.”
Izdržavanje zajednice i izgradnja solidarnosti
Sposobnost aktivističkih organizacija da služe kao siguran prostor za ovu zajednicu u BiH temeljni je dio rješavanja novootkrivenih izazova koje je pandemija stvorila ljudima iz ove zajednice u cijelom svijetu. Konkretno, mjere socijalne distance i lockdown-i doveli su do toga da mnoge LGBTQI+ osobe provode više vremena u potencijalno neželjenim ili neprihvatljivim kućnim okruženjima. Naravno, to može imati ozbiljan negativan uticaj na mentalno zdravlje ovih osoba. Time je rad LGBTQI+ organizacija u BiH postao još važniji, jer se njihova uloga proteže izvan onoga što većina ljudi povezuje s aktivističkim organizacijama, poput političkog zagovaranja i kampanja za podizanje svijesti javnosti. Njihova funkcija ključne mreže podrške očituje se i u njihovoj sposobnosti da ponude važne usluge, poput savjetovanja i seksualnog odgoja, ali i da osiguraju mjesto za okupljanje LGBTQI+ osoba i pronalaženja utočišta unutar zajednice.
Na primjer, ovog su ljeta SOC i TOC organizovali „Kvirhanu“, festival LGBTQI+ umjetnosti koji je prikazivao filmove, izložbe i dramske izvedbe. Festival je također omogućio LGBTQI+ osobama druženje i međusobno upoznavanje. U intervjuu za Radio Slobodna Europa, izvršna direktorica SOC -a, Emina Bošnjak, naglasila je kako je Kvirhana namjeravala stvoriti prostor u kojem bi „ove osobe… [mogle] ne samo biti ono što zaista jesu, već i slaviti svoj identitet.”
Bakić ovogodišnju Kvirhanu stavlja u kontekst, rekavši da je „ono što se razlikovalo od prethodnih godina organiziranja filmskog festivala Merlinka – ovo je bio naš sedmi festival – je to što je većina ljudi bila iz LGBTQI+ zajednice. Obično su prisustvovale pristaše jer se ljudi boje odlaziti na javne događaje zbog mogućih targetiranja i sigurnosnih razloga. Ljudi su plakali nakon završetka festivala jer su se osjećali tako sretni, slobodni i prihvaćeni, pa je pružiti im takav prostor, podršku i promjenu u njihovim životima naša misija.”
LGBTQI+ djevojka koja je dio projekta Centra za postkonfliktna istraživanja ,,Priče o ljubavi” objasnila je uticaj ovih prostora na vlastiti život. “U Sarajevu postoji Udruga SOC i Udruženje CURE. Bez ovih udruženja ne bismo bili nigdje. Ostali bismo nevidljivi. To je mala grupa ljudi. Sve ih znam. Družim se s njima. Zaista sam zahvalna što postoji neko ko čini nešto za nas – rekla je.
Izazovi su i dalje tu
LGBTQI+ aktivisti su opstali tokom pandemije, održavajući i proširujući svoje napore za postizanje veće vidljivosti, motivisanje političkih i pravnih reformi i poboljšanje blagostanja osoba iz LGBTQI+ zajednice. Ipak, važno je ne minimizirati prepreke koje i dalje utiču na njihov rad.
S jedne strane, pandemija se također pokazala kao prikladno oružje za vlasti koje traže razlog za ograničavanje LGBTQI+ aktivizma. U prošlosti su vlasti koristile niz strogih birokratskih mjera, uključujući zahtijevanje od ovakvih organizacija da preuzmu na sebe troškove grupnih sigurnosnih prepreka, kao metod odvraćanja od planiranja događaja. Čini se da se ovaj trend nastavio s pandemijom. BIRN citira Mirzu Halilčevića, LGBTQI+ organizatora, koji je na webinaru o Povorci rekao: “Simptomatično je da su okupljanja koja imaju LGBTQI+ prefiks zabranjena pod izgovorom sigurnosnih ili pandemijskih pitanja. To je podsjetnik na sve one druge izgovore kada smo bili odbijeni iz ovog ili onog razloga. Kad se nađete u sličnoj situaciji, u kojoj ste već bili odbijeni, potrebno je dublje istraživanje i propitivanje razloga – jesmo li odgodili Povorku jer je to postalo sigurnosno pitanje, ili je li ovo bio samo još jedan od onih homofobnih izazova koje moramo prevladati? Vjerujem da je oboje.”
Zatim, povećana vidljivost može biti mač s dvije oštrice. Iako je potrebna kako bi se LGBTQI+ prava stavila na dnevni red, ova vidljivost može izazvati reakciju, osobito u obliku govora mržnje i zločina iz mržnje. SOC je utvrdio da je “od kada je održan Prva Povorka ponosa u BiH 2019. godine porast prijetnji i nasilja na javnim mjestima i/ili online sferi/društvenim mrežama utrostručen”.
Konačno, snaga etnonacionalizma i politička disfunkcija ugrađena u institucije BiH stvara možda najveću prepreku napretku. Rasprostranjeni etno-nacionalni narativi oslikali su borbu za LGBTQI+ prava se razlikuju od identiteta kojeg političke elite u BiH ističu kao potreban za izborni uspjeh. Međutim, neka istraživanja ukazuju na to da bi napori aktivista mogli ukloniti ove narative, barem u određenoj mjeri. Prvenstveno pravne institucije često ne shvaćaju ozbiljno kršenja LGBTQI+ ljudskih prava. Ćulibrk tvrdi da je “velika odgovornost institucija koje nisu spremne zauzeti stav javnosti i reći da će učiniti sve što je u njihovoj moći da zaštite LGBTQI+ osobe od nasilja, pozivaju na saradnju i prijavljuju slučajeve zločina iz mržnje”.
Korak naprijed
Na pitanje što bi ljudi trebali znati o statusu LGBTIQ+ pokreta danas u BiH, Ćulibrk je naglasio, „činjenica da borba za LGBTI prava nije isključiva, već inkluzivna govori da smo više nego otvoreni i spremni pružiti podršku u svim slučajevima nepravde prema različitim grupama. “On nastavlja: „U tom smislu, Parada ponosa u BiH je jedan od načina za stvaranje slobodnog i poštenog društva u kojem su svi građani jednaki. Razumijevanje i suosjećanje ključne su komponente za stvaranje takvog društva, čak i kad nam se mišljenja razlikuju. Trebali bismo prihvatiti da razlike postoje i da su LGBTI osobe jednako važne kao i bilo ko drugi u ovom društvu.”
Bh. aktivisti postigli su nešto izvanredno kada su organizirali prvu Povorku ponosa 2019.godine. Nedavno je najavljeno da će se druga Povorka održati ove godine.
Ono što je jednako važno priznati je predanost i odlučnost koju LGBTQI+ aktivisti iskazuju svaki dan. Iako se ono što oni rade ne može staviti u jedan naslov, njihova borba je neophodna za izgradnju pravednog društva u kojem LGBTQI+ ljudi ne samo da mogu javno postojati, živjeti, već i napredovati. Svaki novi izazov potaknuo je ljude i aktiviste iz ove zajednice u BiH da iskoriste svoju kreativnost i domišljatost kako bi, učinili više za svoju budućnost.
Iskustvo pandemije posebno pokazuje da, uprkos svim izgledima, LGBTQI+ ljudi i aktivisti pokazuju nevjerojatnu otpornost u BiH. Kako je rekao Bakić, „Mi smo LGBTQI+. Ponosni smo. Naši su životi teški i prilično izazovni, ali smo dovoljno hrabri i spremni izazvati sistem i boriti se za svoje slobode i prava.”
