Seksualno nasilje tokom rata u Bosni imalo je konkretan i trajan uticaj na preživjele, kako žene tako i muškarce.
“Pitanje [nadoknade preživjelih] je novijeg datuma i ima mnogo stvari o kojima se mora raspravljati, poboljšati i prenijeti na papir. Dobra stvar je što se sada nešto događa i što neće na tome ostati.”
– Alma Taso Deljkovic, Voditeljica Ureda za podršku svjedocima Suda BiH
Seksualno nasilje tokom rata u Bosni imalo je konkretan i trajan uticaj na preživjele, kako žene tako i muškarce. Jedan od načina na koji se te posljedice očituju su ekonomske prirode. Bilo zbog fizičkog invaliditeta, psihološke traume ili stigmatizacije zajednice, mnogi se preživjeli suočavaju s preprekama za zaradu za život, što, nažalost, može dovesti do trajnog smanjenja njihove kvalitete života. Odobravanje reparacija preživjelima za ono što su pretrpjeli pomaže im da preuzmu prošlost u svoje ruke i izgrade bolju budućnost, što je neophodan korak u prevladavanju naslijeđa seksualnog nasilja povezanog sa sukobom (CRSV). No, ekonomsko osnaživanje preživjelih nije jedina ključna funkcija reparacija. Kako je istaknuo Međunarodni centar za tranzicijsku pravdu, odobravanje nadoknade preživjelima pokazuje „žrtvama i društvu općenito da je država predana rješavanju temeljnih uzroka prošlih kršenja ljudskih prava i osiguravanju da se oni više ne ponove“.
Međutim, uprkos jasnoj potrebi za reparacijom, komplicirana praksa sudova u Bosni i Hercegovini (BiH) često sprječava preživjele da dobiju odštetu.
Naime, postoje zakoni koji žrtvama seksualnog nasilja daju pravo na novčanu naknadu u cijeloj BiH, posebno Zakon na državnoj razini o zaštiti civilnih žrtava rata, koji je bio važan prvi korak koji se ne smije zanemariti. S tim u vezi, ovaj zakon se primjenjuje neujednačeno u različitim entitetima BiH. Na primjer, za razliku od Federacije BiH, Republika Srpska ne prepoznaje žrtve seksualnog nasilja kao zasebnu kategoriju unutar krovnog statusa civilnih žrtava rata, a rok za podnošenje zahtjeva onima koji traže reparaciju bio je 2007. godine. Ove prepreke i brojne druge, entiteti, uključujući nedosljedne zahtjeve za liječnička uvjerenja i dokaz o fizičkom nasilju, naveli su Odbor UN-a protiv mučenja da naredi BiH da “uspostavi učinkovitu shemu reparacije na nacionalnoj razini”. Nažalost, danas još uvijek ne postoji takav zakon.
Posljednji korak za preživjele koji traže odštetu uključuje sudski postupak. Međutim, provođenje ovog koraka u BiH bilo je izuzetno teško i obeshrabrujuće za preživjele, a mnogi su odustali i uopće nisu tražili odštetu. Glavni problem leži u načinu na koji sudovi rješavaju odštetne zahtjeve. Prema analizi OESS-a, mnogi sudovi oklijevali su odobriti takve zahtjeve, a umjesto toga su nakon okončanja kaznenog postupka uputili preživjele seksualnog nasilja tokom rata u građanski postupak. Ova je praksa imala pogubne posljedice za preživjele; većina odustaje od traženja odštete kako bi izbjegla traumu ponovnog svjedočenja i gubitka privatnosti koja je osigurana zaštitnim mjerama u kaznenom postupku. U osnovi, preživjeli su prisiljeni birati između svoje privatnosti i prava na traženje nematerijalne štete.
Bez obzira na ove prepreke, posljednjih godina postignut je napredak. Alma Taso Deljković, voditeljica Ureda za podršku svjedocima Suda BiH, objasnila je tokom intervjua (6. juli) da je ključna prekretnica u Bosni i Hercegovini došla odlukom Suda BiH iz 2015. godine kojom je žrtvama seksualnog nasilja tokom rata odobrena odšteta tokom prvog kaznenog postupka. Od tada su sudovi sve više raspravljali o odštetnim zahtjevima u kaznenim postupcima, upućujući samo preživjele na suđenja samo kada su dokazi nedostatni. Prema Deljkoviću, međutim, ima prostora za poboljšanja. Budući da je ovo pitanje konačno u centru pažnje, vjerojatno će se poboljšanja moći nastaviti u buduće, zahvaljujući zajedničkim naporima nadležnih tijela i organizacija civilnog društva (OCD). Na primjer, OCD poput Trial International-a rade u zemlji kako bi obavijestili preživjele o tome koja su njihova prava i što mogu učiniti kako bi dobili odštetu. Lejla Heremić, direktorica socijalne pedagogije u organizaciji za podršku preživjelima Medica Zenica, spomenula je u intervjuu da je Federalno ministarstvo rada i socijalne politike odobrilo Medici Zenica mogućnost izdavanja potvrda kojima se zadržava status civilne žrtve rata preživjelima ove vrste nasilja. To je, rekla je, navelo mnoge preživjele da se jave u Medicu Zenica, dobiju certifikat i nakon toga traže novčanu reparaciju.
Promjene su vidljive i na međunarodnom nivou. Global Survivors Fund (GSF) nova je, ali odlična organizacija sa sjedištem u Ženevi, koja je, kako je objasnila njihova savjetnica za komunikacije Maud Scelo, nastala 2018. godine iz rada dr. Mukwege i Nadie Murad. Obje su dobile Nobelovu nagradu za mir 2018. godine za svoju napore ka okončanju seksualnog nasilja tokom rata. Globalna studija o reparacijima, projekt koji GSF trenutno provodi, fokusira se na status reparacija za preživjele u više od dvadeset zemalja, uključujući BiH. Kako objašnjava Scelo, osiguranje odštete veliko je iskušenje za preživjele, jer se često moraju nositi s nespremnošću država da odobre sudsku odštetu i strahovito dugim čekanjem. Štaviše, ne postoji univerzalno rješenje; reparacije imaju različite oblike, ovisno o specifičnom kontekstu, zemlji, kulturi i spolu preživjele osobe. Osim priznavanja nematerijalne štete pred sudovima, ekonomske reparacije mogu također doći u obliku mjesečne plaće, fizičke i psihološke rehabilitacije, finansiranja školovanja djece preživjelih, pokrića troškova zdravstvene zaštite i drugo. Svrha GSF-a je uskočiti kada države nisu u mogućnosti ili ne žele pružiti preživjelima učinkovitu reparaciju. Bitno je da njihove inicijative koriste pristupe usmjerene na preživjele, uključujući razumijevanje i mapiranje potreba preživjelih u stvarnom životu, pružanje privremenih reparacijskih mjera kada nedostaju pravne reparacije, usmjeravanje OCD-a i nacionalnih tijela te kampanje zagovaranja usmjerene na nacionalna i međunarodna tijela koja osiguravaju da reparacije ostanu na vrhu političke agende.
Doista, nadoknada preživjelima samo je jedan od mnogih oblika reparacija. Ipak, u zemlji kao što je BiH može biti teško doći do zajedničke istine o prošlosti, posebno u politici, čineći šire kolektivne politike odštete teškom bitkom. Stoga je ekonomsko ulaganje u budućnost preživjelih seksualnog nasilja tokom konflikta imperativ ako država želi priznati svoju odgovornost i popraviti štetu iz prošlosti u mjeri u kojoj je to moguće. Konačno, kompenzacija onima koji su pretrpjeli ovu vrstu nasilja može izgraditi povjerenje u vladu, što je važno ako BiH želi izliječiti narušeni odnos između preživjelih i države – jer demokratija koja odbacuje jednu skupinu ljudi ne pogoduje nikome.
———
Ovaj je članak dio serije „Napredak i izazovi u rješavanju problema seksualnog nasilja u oružanim sukobima“, ističući iskustvo preživjelih seksualnog nasilja povezanog s sukobima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu.
