Uz trud i volju, naša sagovornica, Adisa Kišić pokazuje kako osobe s invaliditetom mogu biti aktivni akteri društva.
„Svrha ove Konvencije je unaprjeđenje, zaštita i osiguravanje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i osnovnih sloboda osoba s invaliditetom, i unaprjeđivanje poštivanja njihovog urođenog dostojanstva.“
Ovo je prvi član UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom koja je ratificirana u BiH davne 2010. godine. No, odnos prema tim članovima društva je ostao isti prije kao i poslije ratifikacije. Odnos prema osobama s invaliditetom u BiH je inače nečovječan, okrutan i nadasve ponižavajući.
Da li onda ima smisla pročitati i ostatak ove Konvencije, ako je prvi član sam po sebi kontradiktoran i notoran za takve osobe u bh. društvu?
Novo poglavlje života
Ipak, uz trud i volju, naša sagovornica, Adisa Kišić, iako se svaki dan nosi sa rupama u Zakonu, pokazuje kako osobe s invaliditetom mogu biti aktivni akteri društva. Sa devetnaest godina – u dobu kada se činite nezaustavljivim i puni elana – dobila je dijagnozu multiple skleroze.
„Ja sam, što se tiče zdravlja, bila u apsolutno dobroj situaciji, nisam imala smetnji uopšte. Moram reći da zaista jedino u tim trenucima, ko je to doživio, može razumjeti kako je. Imate dojam da vam se svijet srušio, da je sve gotovo i da apsolutno nema nade za sutra. Jedino osjećate neopisiv strah. Desilo mi se to na prvoj godini studija, tako da sam se osjećala prilično izgubljeno. Ali, nekako sam nalazila snage, nisam odustajala, te sam nastavila taj studij, i na svu sreću i završila“, govori Adisa.
Ambis u nefunkcionalnom sistemu
Adisa je odmah bila suočena sa sistemskom diskriminacijom. Zbog socijalne politike u BiH koja je u nadležnosti entitetske vlasti, ne postoji usaglašen prijedlog za primjenu UN Konvencije. Ta načela podrazumijevaju: poštivanje urođenog dostojanstva, nediskriminaciju, inkluziju, prihvatanje osoba s invaliditetom kao dio društva, jednake mogućnosti, pristupačnost, jednakost muškaraca i žena, poštivanje djece s invaliditetom. No, nisu primjenjiva u praksi.
„Odmah sam upoznala jedan novi svijet, drugim riječima, spoznala sam koliko u našem društvu vlada diskriminacija prema drugome i drugačijem. Predrasude koje vladaju, svakako, prvenstveno su problemi arhitektonske prirode. Sve je to uticalo na to da sam osjećala neopisiv strah od svega toga s čime sam se suočila“, kaže Adisa.
Uprkos dijagnozi, sa kojom se teško bilo nositi u početku, Adisa je završila studij bosanskog jezika i književnosti. Od prodavanja torti, do pravljenja dekorativnih predmeta, bezuspješnih pokušaja traženja posla u struci, danas je na mjestu službenice za odnose s javnošću u Informativnom centru za osobe s invaliditetom “Lotos” Tuzla.
„Sasvim je normalna pojava da ljudi sa invaliditetom ili koji su tek suočeni s nekim problemima u početku ne učestvuju u društvenim tokovima, upravo iz tog svog straha od nepoznatog. Tako je bilo i sa mnom. Nakon te svojevrsne ‘izolacije’, krenula sam u potragu za poslom. Pored generalno velike nezaposlenosti u našoj državi, ja kao osoba sa invaliditetom, posebno, nisam imala priliku za to. Slušala sam oko sebe razne priče – što se tiče toga, da ni ‘najzdraviji’ nemaju priliku da dobiju posao, a kao čemu se onda ja mogu nadati? Mislila sam pobjeći od svega, no to je nemoguće, naravno“, dodaje Adisa.
Nimalo podrške, ili jako malo podrške, prvenstveno samo od strane najbližih i članova porodice
Prilika da upozna ljude koji su slični njoj, odnosno da se upozna s ljudima koji se suočavaju sa sličnim ili istim problemima, joj je uveliko pomogla. Dolaskom u Organizaciju u kojoj radi, posmatrala je svijet oko sebe drugim očima, na čemu je sada jako zahvalna. No, isto tako se upoznala sa nelogičnostima Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom. Jedna od takvih nelogičnosti je da se zapošljavaju osobe sa minumum 60% invalidnosti u srazmjeru na ukupan broj zaposlenih – tj. 1 lice sa invaliditetom na 16 zaposlenih, što je diskriminatorno a opet se ne primjenjuje.
„Priliku za zaposlenje, uglavnom, osobe sa invaliditetom, dobivaju upravo od strane udruženja ili organizacija osoba sa invaliditetom. Naučila sam usput i vidjela sam mnogo sposobnih i vrijednih mladih ljudi koji imaju invaliditet, a koje jedino sistem koči da uopšte iskažu svoje potencijale. Mislim da bi jako pomoglo da se ta stavka Zakona ukine, tako da se stvore mogućnosti da osoba s invaliditetom vodi lično priliku za zaposlenje, a ne da se taj način još gore diskriminiše“, ističe Adisa.
Žena – meta nasilja
Početkom pandemije bila je voditeljica grupe Peer Support, podrške među jednakima, sa ženama s invaliditetom iz Tuzlanskog kantona. Uz saradnju sa UDAS-om, uvidjeli su kako pandemija i lockdown nisu promijenili svakodnevnicu osoba sa invaliditetom, kao što to obično biva i u uobičajenim životnim okolnostima. Diskriminacija i nasilje nad ženama također nisu izostali u ovim situacijama.
„Prvo, zbog našeg mentaliteta, ženi nije jednostavno samo zato što je žena, a kamoli još da ima i invaliditet. Sa svih strana zaista težak teret nosimo. Nemamo potrebne vidove podrške, jako je otežan pristup svemu. Ovisne smo, u najvećem broju slučajeva, od strane svojih porodica. Vrlo često i u mnogo većem smo riziku od izloženosti nasilju, a upravo najveći počinioci nasilja su članovi porodica, supružnici, itd. Žena s invaliditetom je ovisna finansijski, svakako, tako da nema šansu da se suoči s tim, samo zato što obično ne može ni da izađe iz kuće, jer živi u izolaciji i jedina obaveza bi trebala biti briga za porodicu. Ono što sam naročito primijetila je činjenica da se takvim ženama osporava pravo na porodicu, na bračni život jer se smatra da će biti nesposobna supruga, majka“, naglašava naša sagovornica.
Smatra da društvo ima obavezu, jer svi zajedno trebamo poticati državu, prije svega, da poštuje zakonsku regulativu koja je donesena. Naše postojanje je planirano, a da često, svijet nije predvidio njeno postojanje. Ali zapravo se ne poštuju zakoni, jer kada bi se sprovodili svi članovi UN Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom, time bi se poštovala i uvažavala sva prava osoba s invaliditetom.
„Nikada ne znamo šta se sutra može desiti, ne treba očajavati i ne smijemo se predavati. Tek nakon svih tih godina, tačnije nakon dvadeset jednu, uvidjela sam koji je to teret“, zaključuje Adisa.
Pitanja invalidnosti se trebaju tretirati samo kao pitanja osnovnih ljudskih prava. Nažalost, ljudska prava danas ne garantuju dostojanstvenost, ispunjenost i nadasve, osjećaj pripadanja – što im je nekoć bila svrha.
Ljudska prava su danas postala luksuz koji nije dostupan svima.
