Priča je mogla početi ovako: Imam jedno dijete, sina. Zjenicu oka moga. Sav moj ponos i dika je on. Priča je mogla početi i ovako: Živimo našu bajku, a naše dvoje djece juri svoje snove. Život je lijep, ugodan. On ima posao, a ja se brinem o djeci i kući. Mi smo sretni. Čak je moglo biti i ovako: Imam majku i sestru. Nerazdvojne smo. Satima možemo kafenisati.
Ramiza, Đema i Fikreta mogle su biti žene iz ovih priča. Mogle su, ali one samo pričaju priče o životu prije rata i genocida kada su im kuće i srca bili puni, jer iznenada su zasvirale ratne trube i njima je, s ostalim majkama Srebrenice, ostalo samo sjećanje na nekada radošću ispunjene živote.
Ramiza više ne pamti dane i datume. Luta besciljno labirintom svog uma tražeći nekada poznata lica. Razmišlja o tome šta bi se desilo da je njen sin otišao u Ameriku. Bar bi joj mogao doći u posjetu. Đema dijeli istu želju. Godinama je čekala da zagrli i poljubi svoja dva dječaka, ali istina – da se nikad neće vratiti kući – rastrgala ju je na komade. Ako pažljivo posmatrate Đemu u njenim očima možete vidjeti sjene ljubavi. Ljubavi prema dječacima za kojima još uvijek čezne. Fikreta tiho podnosi bol, misleći često na sestru i riječi neizgovorene među njima. Spas od silnog bola pronalazi u svojoj vjeri.
Ajša Bektić, Begajeta Nukić, Bida Smajlović, Fikreta Bečić, Hadžira Suljić, Hatidža Habibović, Kada Đema Pašić, Magbula Divović, Ramiza Begić i Šehida Abdurahmanović dijele istu sudbinu. Sudbinu koja vrišti kroz tišinu. Sudbinu koja grli uspomene. Sudbinu koja prožima zrak. Srebrenica kao da je zapela u vremenu sa svojim bijelim poljima koja ljube zelenu travu. Iznad trave se izdiže groblje – nezaobilazni dio prošlosti grada, dostojanstveni spomen na nemilosrdno oduzete živote. Još jedno spomen obilježje na ove izgubljene duše konačno je pronašlo put do Srebrenice. Sada je ovaj grad vječni dom za 8.372 fildžana. Spomenute majke donirale su 93.
Fildžani su dio umjetničke instalacije i nomadskog spomenika u Srebrenici pod nazivom ŠTO TE NEMA. Umjetnica Aida Šehović započela je projekat 2006. godine. Spomenik se do 2020. godine svake godine selio iz grada u grad. Aida i tim volontera su svakog 11. jula polagali fildžane za svaku žrtvu i punili ih tradicionalnom bosanskom kafom. Ovi fildžani predstavljaju duše onih kojima je oduzeta prilika da ikada više popiju kafu sa svojim porodicama. Spomenik je do sada postavljan u velikim gradovima s idejom da prolaznici mogu doći i pomoći u postavljanju spomenika ako to žele, bilo samo razgovorom o istom ili sipanjem kafe. Instalacija je postavljana širom Evrope i Sjedinjenih Država, a čak je putovala i u sjedište Ujedinjenih naroda.
Povodom 25. godišnjice genocida u Srebrenici i 15. godišnjice spomenika 2020. godine, ŠTO TE NEMA je trajno postavljen u Srebrenici, gdje će sada biti izložen u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari u svom konačnom obliku. Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI) udružio se s Memorijalnim centrom kako bi prikupio fildžane koje su donirali ugledni pojedinci, ali i majke Srebrenice. Uoči komemoracije 11. jula, CPI je sarađivao s majkama kako bi zabilježio njihove priče, i to s ciljem da se zaštite sjećanja koja ovi fildžani predstavljaju. Cijelog jula CPI tim je na društvenim mrežama predstavljao donatore za ŠTO TE NEMA među kojima su bili lokalni i međunarodni političari, predstavnici raznih organizacija širom svijeta, umjetnici, preživjele žrtve genocida i mnogi drugi. Podrška spomeniku, kako na lokalnom, tako i na međunarodnom nivou, bila je ogromna.
Spomenik je u Srebrenici našao svoj vječni dom. Fildžani, predstavljajući duše svakog muškarca i dječaka ubijenog u genocidu, konačno su se vratili kući. Ta želja i potreba da se spomenik trajno preseli u Srebrenicu, na samo mjesto genocida, osjećaj je koji majke Srebrenice dobro razumiju. Mnoge žene su se vratile u Srebrenicu nakon rata i genocida, vjerujući da je to bilo jedino mjesto na kojem su mogle zaštititi dragocjena sjećanja na svoje najmilije i zajednički život prije rata. Kao što Hadžira, kojoj je u genocidu ubijeno šest članova porodice, a koja sada živi u ruševinama kuće svojih roditelja u Srebrenici, kaže: „Dok god budem živa, uspomene na ove ljude i ove događaje će živjeti. Na ova mjesta koja sebično čuvamo.“
Bida, kojoj su ubijena tri člana porodice, bila je jedna od prvih povratnica u Srebrenicu i tamo je živjela bez struje najmanje godinu dana. Ona kaže da nije mogla nigdje drugo živjeti i da bez podrške majke, sestre i drugih žena u Srebrenici ne bi znala kako da živi sama s tugom.
Mnoge žene su se prvi put vratile u Srebrenicu nakon rata, čekajući da se ujedine sa svojim porodicama. Majke kažu da još uvijek čekaju da im se najmiliji vrate. Hatidža, kojoj je ubijeno četvoro članova porodice, objašnjava: „Ne znam, dijete, hoće li ove tuge ikad proći i hoće li se ove suze ikada osušiti. Hoćemo li ikada prestati čekati da nam se vrate … ne znam …“
Čekanje za mnoge nije samo psihološko. Mnoge žene u Srebrenici već decenijama čekaju pronalazak posmrtnih ostataka svojih najmilijih. Kroz suze, Ajša, kojoj je ubijeno najmanje petnaest članova porodice, kaže da sve što želi je da sahrani sina prije nego što umre. Opisuje kako ju je identifikacija njegovih posmrtnih ostataka prošlog marta potresla do temelja.
,,Kad bi bar bilo ljudi, evo imamo fildžane“, kaže Magbula, kojoj je u genocidu ubijeno preko dvanaest članova porodice. Priče ovih žena trebale su imati drugačiji kraj. Ali sretnog kraja ovdje nema. Ove su priče tragičnije od Šekspirovih tragedija i ove sudbine su prožete s više bola i tuge od Hamletove. Majke Srebrenice nikada neće vratiti svoje najmilije. Nikada. Barem ne na ovom svijetu. Osim svakog 11. jula kada sve oživi: njihove suze i smijeh, njihovi snovi i prvi koraci, njihovi zagrljaji i poljupci. Bez obzira na sve, ove majke nisu ispunjene mržnjom, već nadom da će se svi ponovo sresti.
Sve što je ostalo ovim majkama su uspomene na članove njihove porodice i na život prije genocida. Upravo tim uspomenama ŠTO TE NEMA stoji kao trajni spomenik. O tome je razmišljala Begajeta, kojoj je ubijeno osam članova porodice, pronašavši nekoliko fildžana u ruševinama svoje kuće u Srebrenici. Odlučila je da ih pokloni. Mnoge druge majke pridružile su joj se na isti način kako bi sačuvale uspomenu na svoje najmilije.
U trodnevnom virtualnom događaju održanom u junu 2020. godine, Centar za postkonfliktna istraživanja je istakao kako je Aidin spomenik stvorio kulturu sjećanja u BiH i inostranstvu. CPI vjeruje da će čuvanje uspomena srebreničkih majki doprinijeti ovoj kulturi sjećanja.
Povratak ŠTO TE NEMA u Srebrenicu znači čuvanje sjećanja na žrtve za buduće generacije. Šehida, kojoj je u genocidu ubijeno sedam članova porodice, vjeruje da oni koji su ostali u Srebrenici moraju pomoći u postavljanju temelja za mirnu budućnost u Bosni i Hercegovini. Uprkos svemu, kaže da je privilegija vidjeti groblje u Potočarima svaki dan kada pogleda kroz prozor svoje kuće.
Koristeći umjetnost kao most ka miru, ŠTO TE NEMA je ujedinio različite narode i približio mlade jedne drugima jer su oni pravi nositelji budućnosti i zaštitnici istine. Uz podršku CPI-a i Memorijalnog centra Srebrenica, spomenik sada služi kao podsjetnik na ovu misiju budućim generacijama.
