Medijski izvještaji o rodno zasnovanom nasilju najčešće se vežu za ubistva, pokušaje ubistva, seksualna uznemiranja i silovanja. Nerijetko možemo pročitati naslove: “Pijan zlostavljao suprugu pa završio u zatvoru”, “Tukao i prijetio trudnoj ženi”, “Ubio ženu zbog ljubomore” i tako dalje.
Ovakvi naslovi, kao i kratke vijest o rodno zasnovanom nasilju mogu se pronaći u medijima kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Republici Hrvatskoj, odnosno situacija je gotovo ista i u ostalim državama regije.
Regionalno se progovorilo i o zlostavljanu studentica, što je krenulo iz Beograda, i jedno vrijeme je bilo vrlo aktuelno kako u medijima, tako i na društvenim mrežama. Kako vrijeme prolazi, sve manje se može pročitati o rezultatima istraga ili sudskih procesa o zlostavljanju studentica.
Sanja Siročić, predsjednica i voditeljice projekata hrvatske ,,Udruge Sofija“ koja se bavi zaštitom i promicanjem ljudskih prava kazala je da „nažalost, u zadnje dvije godine bilo je slučajeva koji su medijski ispraćeni i podržani, no kao i u svakom pokušaju senzibilizacije društva na problem rodno uvjetovanog nasilja oni se nisu dugo zadržali u medijskom prostoru“.
Prema mišljenju Siročić, novinari/ke ne mogu imati uvid u svako kriminalno djelo, ali sve dok se u medijima nasilje nad ženama ne vodi kao društveno pitanje, ima prostora za napredak.
Nikola Vučić, urednik, voditelj i prezenter N1 televizije u Bosni i Hercegovini, kao i autor knjige „Kritika toksične muškosti“, u javnosti se deklariše kao feminista definirajući feminizam pod parolom: „I žene su ljudi“. Neki od njegovih ciljeva su afirmacija žena i njihovih ućutkivanih glasova i potencijalna podrška obespravljenima, podrška djevojčicama da se obrazuju, ali i borba protiv seksizma i mizoginije.
Vučić u emisiji „Izvan okvira“, kazao je da je imao „sagovornicu Nerminu Banović iz Tuzle, koja je javno govorila o vlastitom iskustvu prolaska kroz pakao porodičnog nasilja. Njezin suprug je bio, upravo, naizgled vrlo uspješan muškarac, advokat koji ima ugled u društvu. U prostoru svoje privatnosti, suprugu je zlostavljao i na taj način ugrožavao njezinu slobodu, sigurnost i život“. Taj slučaj intervjuiranja žene koja je doživjela porodično nasilje, za Vučića je bilo jedinstveno životno iskustvo. „Gledao sam u lice ženi koja je pretrpjela traumu“, naglasio je Vučić.
Vučić smatra da se ne nalazi u sredini u kojoj novinari/ke neodgovorno prenose tuđa iskustva. Apelira da se iskaže maksimalna odgovornost prema tim temama te da se na način potpunog senzibliteta i poštenosti pristupi pričama o rodno zasnovanom nasilju, dodajući da je nedopustivo ugroziti nečiju privatnost.
Upozorenje ili sankcionisanje
Za greške koje se prave u medijskom prostoru na račun senzibiliteta a na uštrb preživjelih, Vučić je kazao da je to odgovornost, prije svega, urednika/ca medijske kuće, da sankcioniraju pokušaje senzacionalističkog izvještavanja, ili da putem uredničke redakture upozore novinara/ku da senzacionalizmu nema mjesta kada se izvještava o rodno zasnovanom nasilju. Međutim, ukoliko čak i urednici to dozvoljavaju i objavljuju senzacionalističke naslove, Vučić je kazao da tada treba da reagiraju nadležna regulatorna tijela poput Vijeća za štampu. „Treba da upozore i potaknu na korigiranje tog sadržaja, ali i da adekvatno sankcioniraju, ukoliko se to ne ispoštuje“, kazao je Vučić, istaknuvši da vjeruje da javni servisi imaju veću odgovornost kada je riječ o ovako osjetljivim temama, naročito o rodno zasnovanom nasilju. Smatra i da mediji koji imaju nejasnu vlasničku strukturu imaju veći procenat izvještavanja u tom senzacionalističkom duhu.
Općenito ima napretka u medijskom izvještavanju, ali Siročić ističe da ,,profit je, i uvijek je bio, potraga za bilo kojom medijskom kućom ili tiražom, a kulturni apetiti za pričama s detaljima nasilja nad ženama danas izazivaju šok i klik na članak. Iako nasilje u obitelji obuhvaća niz kaznenih djela i ponašanja, vjerujemo da je preko 90 posto članaka fokusirano na fizičko nasilje i ubojstva“.
Prema riječima Siročić, prošlogodišnji indeks rodne ravnopravnosti Europskog instituta za ravnopravnost spolova (EIGE) smjestio je Hrvatsku na 20. mjesto liste zemalja EU po ravnopravnosti spolova pri čemu s ocjenom od 57,9/100 bodova do pune ravnopravnosti može doći za nešto više od 80 godina.
Ljerka Oppenheim, dopredsjednica ,,Udruge Sofija“ i koordinatorica projekata kazala je da kroz različite udruge gotovo u potpunosti se polako posvećuju osnaživanju žena na svim poljima: kroz radionice razvoja socijalnih vještina, kroz krav-maga radionice koje jačaju njihovo fizičko zdravlje i samopouzdanje, kroz pripreme za razgovor za posao, art terapiju i slično. „Važno nam je da svaka žena s kojom radimo, dobije ono što je njoj osobno najpotrebnije kroz specifičan i svakoj od njih krojen pristup“, kazala je Oppenheim.
Koliko su institucije u Hrvatskoj uključene u dešavanja na polju društveno odgovornih pitanja, govori i podatak da je i konkretno ,,Udruga Sofija“ skoro pa u cjelosti finansirana iz budžeta Evropske unije (EU), a ostatak finansiranja je tim stekao takmičenjima i vlastitim trudom. Kako pojašnjavaju, institucije do sad nisu bile uključene u rad, osim kao posrednici pri dobivanju sredstava van države.
Hrvatska je članica EU, dok udruženja u državama koja nisu dio EU, poput Bosne i Hercegovine, i dalje crpe sredstva samoinicijativno. To dokazuje i činjenica da su, na primjer, prema istraživanjima Vučića, sigurne kuće u BiH bile pretrpane tokom pandemije. Uvedene su mjere izolacije, a neodgovorno se pristupilo porodičnom nasilju koje se tada dešavalo u izolaciji. „Žene su morale ostati u četiri zida sa nasilnikom, a to je velika sramota za bh. sistem“, kaže Vučić.
Ambasadorica ,,Udruge Sofija“ i uveliko poznata aktivistkinja na polju ljudskih prava, Mirela Priselac, poznata kao Remi, kazala je da su preko svojih projekata naišli na dobar interes u medijskom prostoru.
,,Što se tiče uloge medija, općenito, u osnaživanju žena ta uloga ovisi o pojedinačnom mediju. Naime, u društvu je vrlo jaka konzervativna struja kojoj ne pada na pamet „osnaživati“ žene. Mediji ovise o financiranju i interesnim skupinama ili, u krajnjem slučaju, o klikovima i popularnim temama, a prava žena nisu najpopularnija tema svakom Ivici i Marici”, kazala je Priselac.
Ravnopravnost i dalje nije rješena
Prema njenim rječima, ako nakon toliko godina i dalje govorimo o ravnopravnosti i zahtijevamo je, to znači da problematika i dalje nije razriješena.
,,Problem rodne ravnopravnosti ima rješenja no ona mnogima ne odgovaraju – onima kojima je „sasvim u redu“ da su žene manje plaćene za isti posao koji obavlja i muškarac, ili da ih se tretira kao „drugotne“ (omiljeni pojam u klero-fašističkim krugovima), da se praktički moraju ispričavati za svoje postojanje, biti tiho i manje od makova zrna – oni će reći da rješenja nema. A ja kažem da ima. Za početak, počnimo gledati dalje od svog nosa i shvatimo napokon da bez ravnopravnosti spolova nema napretka društva“, navodi Priselac.
Ističe da se i njihovi ciljevi odnose na osvještavanje žena o nasilju nad muškarcima. ,,Apsolutno. Bez toga nema zdravog društva. Nećemo si lagati da se takvo nasilje ne događa! I muškarci u takvim situacijama trebaju zaštitu i pomoć. Konkretno, naša se kampanja usredotočava na žene, no pitanje nasilja nad muškarcima treba biti tema o kojoj također pričamo. Bez srama i uvijanja“, kazala je Priselac.
Ona vjeruje da je ,,osvještavanje tek jedan od koraka u borbi za ravnopravnost spolova uz osnaživanje. Moramo postati svjesni problematike, dati joj ime, sagledati je sa svih strana kako bismo se s njom mogli uhvatiti u koštac. Pametna strategizacija je pola obavljenog posla, po staroj krojačkoj „tri puta mjeri, jednom reži“. Osvještavanje treba prodrijeti do najmlađih generacija, do onih vrtićke dobi, kako bi im se objasnilo i osvijestilo da nije u redu nasrnuti na djevojčicu. Takvi osviješteni mladi ljudi izrast će u osviještene odrasle osobe koje neće pasti u uobičajene zamke“.
Izgled nasilnika nije unikatan. Uspješne i visokoobrazovane osobe također mogu preživjeti i počiniti nasilje, dok ljudi koji u javnom prostoru zagovaraju neke pozitivne vrijednosti, u privatnom životu mogu biti nasilnici.
Feminizam Remi definira kao nasušnu potrebu svakog muškarca i žene koji žele stvarati zdravo društvo, krenuvši od sebe, a na pitanje znaju li muškarci što je feminizam odgovara: „Kako koji. No neki ljudi ne znaju ni što je „homo sapiens“, pa eto… Moji dečki iz benda su feministi, a kažu ljudi s kim si takav si. Ja sam se okružila zdravim feministima.“
Vučić, koji radi na projektu „Feminizam i muškarci“ kazao je da u ovom socio-kulturnom kontekstu i trenutku u kojem konzervativni talas iznova zapljuskuje Evropu i posebno Balkan, neophodno je da u svakodnevne emancipatorne politike uključimo muškarce.
„Tvrdnja da feminizam postoji je utemeljena jer su stoljećima unazad, muškarci začetnici patrijarhata. Odnosno, privilegirali su određenu skupinu muškaraca. Najveće žrtve takvog koncepta življenja su žene, ali i muškarci koji odstupaju od tih kriterija“, kazao je Vučić.
Ističe da danas postoje brojne žene koje su zbog patrijarhata uskraćene za ispoljavanje svojih identiteta, pogotovo identiteta radnice ili akademske istraživačice, jer su u patrijarhalnom porodičnom okruženju uvjetovane da se primarno posvete majčinskoj ulozi. „A ja se pitam, gdje je tu očinska uloga i zašto ih patrijarhat privilegira i na neki način ih pošteđuje očinske odgovornosti, dok majkama fakturiše apsolutnu brigu prema djeci. Patrijarhat je nepravedan. Postoje čak muškarci koji ne zadovoljavaju norme hegemonističke slike svijeta i oni su također žrtve privilegirane grupe muškaraca“, objašnjava autor knjige „Kritika toksične muškosti“.
Vučić je, kao i većina onih koji su osviješteni o ovoj temi, zagovornik stalnih formalnih i neformalnih vidova edukacija kao prvog koraka u suzbijanju ove nepravedne i dugogodišnje politike.
,,Mogu zagovarati pozitivne vrijednosti, ravnopravnost, opominjati kada u javnom prostoru primijetim neki seksistički komentar i ukazivati da to ne pripada civilizacijskim vrijednostima i da to treba biti napušteno“, kazao je Vučić.
A predstavnice ,,Udruge Sofija“ smatraju da su mediji glavni u podizanju svijesti, poticanju suosjećanja i razumijevanja, od onih najmanjih do najvećih.
