Moglo bi se pomisliti da umjetnost i poslijeratne rane nisu toliko povezane. Aida Šehović, bosanskohercegovačka umjetnica sa sjedištem u New York-u, tvrdi drugačije. Ona tome svjedoči posljednjih 15 godina – dokazala je da umjetnost može pomoći oporavku nakon sukoba.
Njen nomadski spomenik obišao je svijet, obrazovao ljude i, što je najvažnije, pokazao empatiju prema žrtvama genocida u Srebrenici i njihovim porodicama.
Ideja je bila jednostavna bez obzira na složenost umjetničkih djela. Sve je počelo od bosanskog fildžana (mala šoljica za kafu) i tradicije koja ga je pratila. Kafa iz fildžana se obično pije s porodicom, uz nju se dugo kafeniše i razgovara. Kao što je Aida rekla mladim ljudima koji su došli iz cijele Bosne i Hercegovine (BiH) na Omladinski kamp u Srebrenici koji je održan 2020. godine, tradicija pijenja bosanske kafe bila je jedna od stvari koja je ostala dio njene porodice čak i nakon bijega od rata – prvo u Tursku, a zatim u Sjedinjene Američke Države. Sve što im je ostalo od te tradicije je miris bosanske kafe i uspomene vezane za satima dugo kafenisanje.
Tokom svoje prve posjete BiH nakon rata, posjetila je i Srebrenicu. Aida se sastala s jednom porodicom žrtava genocida i rečeno joj je da im najteže pada to što s njima više ne mogu popiti kafu. Rečenica koja je mladoj umjetnici ostala urezana u sjećanje. I upravo ju je ona inspirisala za umjetničko djelo koje će kasnije putovati svijetom pokazujući svu ljepotu njene domovine, ali i okrutnost koja se dogodila tokom rata u BiH.
Aida je 11. jula 2006. godine u Sarajevu predstavila prva 932 fildžana kafe koje su sakupile i donirale ,,Žene Srebrenice“. Tu je dobila ideju da sakupi 8 372 fildžana koji predstavljaju broj duša ubijenih tokom genocida u Srebrenici. Još je fascinantnije to što se kafa priprema i toči na licu mjesta, gdje slučajni prolaznici također mogu učestvovati i educirati se o onome što se dogodilo u Srebrenici u julu 1995. godine.
Spomenik „Što te nema“ se postavljao 11. jula svake naredne godine u različitim gradovima počevši od New Yorka, Den Haaga, Stockholma, Istanbula, Toronta, Čikaga, Ženeve i Venecije. Spomenik je postavljen po posljednji put 2020. godine jer je Aida Šehović željela da se na petnaestu godišnjicu spomenik vrati svom domu, u Srebrenicu. Pripreme su trajale mjesecima, a globalna pandemija nije spriječila umjetnicu i njenu ekipu da postignu cilj da ga vrate kući. Svemu je pomogla njena saradnja s Memorijalnim centrom Srebrenica-Potočari i Centrom za postkonfliktna istraživanja (CPI).
Dok su Aida i njena filmska ekipa snimali lične priče ljudi koji su donirali fildžane za ovaj projekat, Centar za postkonfliktna istraživanja organizovao je Kamp za mlade Srebrenica, četverodnevnu aktivnost za 25 mladih iz 14 različitih gradova širom BiH. Za vrijeme trajanja kampa, mladi su slušali predavanja istaknutih govornika i istraživača iz područja transnacionalne pravde, ljudskih prava, pomirenja i novinarstva. Posljednjeg dana Aida je održala predavanje kada je objasnila cijeli projekt „Što te nema“ naglasivši koliko je važno vrijedno raditi i vjerovati u svoje ideje čak i kad drugi to ne čine. Nadalje, Aida je objasnila kako će instalacija spomenika započeti 10. jula i u tom trenutku niko od učesnika kampa, kao ni pripravnici CPI-a, poput mene, nisu bili potpuno svjesni jakog uticaja tog projekta.
Desetog jula svi smo bili spremni da počnemo s radom i pomognemo Aidi. Još uvijek nismo mogli shvatiti ogroman uticaj koji će spomenik tek imati na nas i na sve koji će ga vidjeti. Jutarnje pripreme su krenule sporo, jer je svaka kafa morala biti pripremljena na tradicionalni bosanski način. Oko 10 sati bilo je vrijeme za sipanje kafe u prvih par fildžana. Kad je Aida nasula kafu u prvi fildžan, tišina i suze probudile su svijest o onome što je slijedilo. Svaki fildžan je pričao svoju priču. Svaki predstavlja spomen na žrtvu. Neki od učesnika kampa izgubili su članove porodice ili u Srebrenici ili negdje drugo tokom rata u BiH. Oni su sipali kafu za svoje najmilije. Rijetki su trenuci u životu kada ostanete bez teksta, kada samo stojite i divite se onome pred vama. Ovo je bio jedan od takvih trenutaka.
Kako je dan odmicao, iako je bilo teško nositi se s vrućinom, niko tokom 12 sati rada nije ni pomislio da odustane. Jedan od najvažnijih aspekata cijele instalacije je razgovor o onome šta se događa u određenom trenutku. Radoznalosti i pitanja bilo je mnogo, kao i priča koje su dijelili oni koji su izgubili braću ili rođake, govoreći o tome kada ili šta najviše boli. Jedna majka nam je rekla: „Cijenim to što radite ovdje i poštovanje koje pokazujete prema žrtvama genocida, ali voljela bih pronaći samo jednu kost svog sina kako bih se barem mogla pomoliti na njegovom grobu prije nego umrem.“ Čujete priče, pa onda sipate kafu s više razumijevanja. Jedna po jedna i do zalaska sunca bila je nasuta posljednja, 9 099 kafa.
Spomenik ,,Što te nema“ je ponosno dočekao 11. juli. Iako okolo spomenika nije bilo gužve kao dan ranije, svaki fildžan pun kafe i dalje je pričao svoju priču. U tišini. U čast žrtvama. Kao podsjetnik da se ono što se dogodilo u Srebrenici nikada nikome ne bi smjelo dogoditi.
Tišina komemoracije prekinuta je poslijepodne. Preživjeli, porodice, posjetioci, diplomate, političari – svi oni koji su bili tu posjetili su i spomenik, postavljali pitanja i dijelili svoje priče. Volonteri i učesnici kampa su očistili prostor od smeća te sakupili fildžane. Ali prije nego što smo počeli s tim, poredali smo se oko fildžana da podijelimo svoja razmišljanja o tome šta rad na „Što te nema“ znači za nas. Mladi učesnici podijelili su svoje emocije i priče o tome kako su se međusobno povezali uprkos razlikama; kako su se, uprkos teškim vremenskim uslovima, zajedno snašli. Stariji volonteri dijelili su svoje suze i ratne rane, ali uz podsjećanje da bi mladi koji sjede oko njih trebali biti ti koji će raditi na izgradnji društva koje sprečava da se išta takvo više ponovi. Da bi trebali raditi na tome da govore istinu i da je pravilno obrazovanje ključno. Jedan od učesnika zamolio nas je da svaki fildžan kafe zamislimo kao osobu koja stoji ispred nas. To je bio trenutak koji nas je ostavio bez riječi.
Dok smo čistili i sušili fildžane, mladi učesnici nastavili su dijeliti svoja razmišljanja o trenutnoj situaciji u svom društvu i svojim željama za budućnost. Svi smo naučili nešto novo, o sebi, o drugima, o jednostavnoj želji majke da pronađe jednu jedinu kost kako bi mogla sahraniti i pomoliti se za svog sina. Teško je pisati o projektu ,,Što te nema“ i o učestvovanju u Kampu za mlade Srebrenica, ali mogu reći ovo: mir je nešto što bismo trebali poštovati i štititi svom snagom.
