Osobe s invaliditetom se svakodnevno susreću s mnogobrojnim poteškoćama, a i sistem ih često zanemaruje. Alma Mujanović, pored mnogih izazova s kojima se suočava kao osoba s oštećenjem sluha, uz mnogo rada i truda, uspjela se uključiti u profesionalni i društveni život.
Poručuje da je izuzetno važno raditi na sebi ali da naša zemlja mora preuzeti veću odgovornost kako bi izgradili inkluzivnije društvo.
Skoro 20 godina od početka reforme obrazovanja, koja uključuje model inkluzivnog obrazovanja, još uvijek nema većeg napretka. Međutim, Mujanović je kazala da postoje pozitivne promjene ali i da u tome prednjači Kanton Sarajevo.
„Mi smo svakodnevno uskraćeni za veliki broj informacija a postoji i niz poteškoća koje se uz to vežu“, kazala je Mujanović, istaknuvši da se najčešće gluhe i nagluhe osobe susreću s problemom needuciranosti sredine u pristupu prema njima.
Mujanović je diplomirala na Fakultetu zdravstvenih studija i magistrirala mikrobiologiju. Ne voli puno govoriti o negativnim iskustvima, ali ističe ona pozitivna: „Jedan lijep primjer se desio na prvoj godini studija. Pisala sam seminarski rad i držala prezentaciju na temu ‘Buka’, gdje sam govorila o tome iz svog ugla. Tada sam ispričala na koji način se pristupa prema osobama s oštećenjem sluha i zašto je važno da mi kao zdravstveni radnici budemo svjesni toga. Od tada sam tokom sve četiri godine studija imala pozitivno iskustvo s profesorima, asistentima, ali i kolegama s kojima sam studirala“.
O needuciranosti sredine, Mujanović pojašnjava da se često osobe s oštećenjem sluha nazivaju gluhonijeme, što je neispravno pa čak i uvredljivo za gluhe i nagluhe osobe jer nisu sve osobe koje su gluhe i nijeme i obrnuto.
Svijest o znakovnom jeziku
Mujanović radi u jednoj grafičkoj firmi. Aktivna je u nevladinom sektoru, gdje se bori za prava osoba s invaliditetom s posebnim fokusom na gluhe i nagluhe osobe, ali i vodi udruženje „Znak za riječ“, koje je proisteklo iz Facebook grupe. Članica je i konsultantica savjetodavne grupe mladih Misije OSCE-a u BiH.
Udruženje „Znak za riječ“ je nastalo s ciljem podizanja svijesti upotrebe znakovnog jezika. Na početku je Mujanović zajedno s drugaricom kreirala video sadržaje na kojima se vidjela upotreba znakovnog jezika i reakcije ljudi su bile jako pozitivne, što ih je motivisalo da snimaju i objavljuju nove riječi.
„Vremenom se neformalna grupa pretvorila u udruženje, čija sam trenutno i predsjednica. U skorijoj budućnosti imamo u planu održati nekoliko radionica, ali i brojne aktivnosti koje će biti fokusirane na inkluziju. Nakon što se pandemija konačno smiri, što se nadam da će uskoro biti, imamo u planu realizovati nekoliko dugoročnih projekata inkluzije u Bosni i Hercegovini, ali i regionu“, kazala je Mujanović.
Govoreći o znakovnom jeziku, pojasnila je da nije univerzalan i da svaka zemlja ima zaseban ali i da postoji Internacionalni znakovni jezik koji služi za sporazumijevanje gluhih širom Evrope ali i svijeta.
Osobe s oštećenim sluhom imaju problem i s praćenjem televizijskih programa jer nije dovoljno zastupljeno tumačenje na znakovnom jeziku. Prema članu 10. Zakona o upotrebi znakovnog jezika u BiH, prilikom direktnog prijenosa ili emitovanja snimaka sjednica organa i institucija BiH putem audiovizuelnih medija bit će osiguran prevod na znakovni jezik. Ipak, Mujanović smatra da je nedovoljno zastupljeno tumačenje znakovnog jezika.
U Bosni i Hercegovini je 80.000 osoba s oštećenim sluhom, a 14 je certificiranih tumača znakovnog jezika.
Razbijanje predrasuda
U svakodnevnom životu, osobama s oštećenim sluhom problem je otići i ljekaru jer trebaju pratnju druge osobe kako bi uspjeli ostvariti komunikaciju. Uz to, vrlo teško se zapošljavaju a ne postoje nikakve mjere kako bi došlo do poboljšanja ili da im se pruži prilika za napredak.
Obzirom da je uvidjela da su društvu u kojem živi potrebne promjene, Mujanović se počela baviti aktivizmom s ciljem da napravi barem i male pozitivne promjene.
„Osobama s invaliditetom je potrebna velika podrška, stoga sam se odlučila boriti za promjene i njihov status u društvu“, kazala je Mujanović, istaknuvši da osobe s oštećenjem sluha se često susreću s predrasudama.
Pojasnila je da je na neki način igra njenog djetinjstva bila „Gluhi telefoni“, gdje bi ona pogrešno nešto čula i prenijela neku riječ zbog čega se osjećala loše i krivila svoje društvo a kasnije je tek shvatila da nisu razumjeli o čemu se radi. S vremenom, kako je istakla, naučila je da objasni ljudima da je osoba s oštećenim sluhom i na taj način olakša sebi ali i drugima.
