U vremenima nepredvidljivosti muzeji prkosno čuvaju historiju svoga grada. Izuzetak nije ni Historijski muzej koji tretira kompletnu historiju Bosne i Hercegovine, od njenog prvog spominjanja do danas.
Zbog političke situacije u Bosni i Hercegovini (BiH) četiri vodeća državna muzeja (Historijski muzej, Zemaljski muzej, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, te Umjetnička galerija BiH) se nalaze u nezavidnoj situaciji i umjesto da budu stubovi institucionalne kulture, kreatori i nosioci kulturnih politika, oni se bave golom egzistencijom.
Historijski muzej Bosne i Hercegovine proglašen je nacionalnim spomenikom 2012. godine. Ali ovaj jedinstveni nacionalni spomenik nakon zlatnog doba šezdesetih, doživljava veliki poraz nakon posljednjeg rata. Država ga se odriče i pretvara u „ničiji“ muzej. Tako je Historijski muzej već godinama ostavljen da brine sam o sebi. Vlast na bilo kom nivou, od kantona, entiteta do države, nije prihvatila ovu kulturnu instituciju kao svoju i omogućila joj redovno finansiranje i pravni status.
„Preživljavamo jer smo sebi nametnuli osjećaj važnosti i pokušavamo ga osvijestiti i kod zajednice. Zato i razmišljamo da smo mi tu ne zbog ,,neuslovne“ države nego upravo zbog zajednice i pojedinaca u njoj“, kaže Elma Hašimbegović, direktorica Historijskog muzeja.
Tragajući za alternativnim rješenjima, Historijski muzej postaje simbol prkosa i jedna od rijetkih institucija kulture koja uspijeva opstati bez državne pomoći. Poput ogledala svojih uposlenika koji ni u najtežim vremenima nisu posrnuli pod teretom državne ravnodušnosti, Historijski muzej teži da svojim posjetiocima na jedan drugačiji način predstavi čak i one teške životne priče bosanskohercegovačkog ponosa, prkosa i želje za životom.
Više od 70 godina postojanja
Historijski muzej Bosne i Hercegovine osnovan je po završetku Drugog svjetskog rata, 13. novembra 1945. godine kao Muzej narodnog oslobođenja. Prvobitno je bio smješten u sarajevskoj Vijećnici a onda je 1963. godine premješten u namjenski izgrađenu zgradu na Marijin Dvoru. Njegova arhitektonska struktura čini ga jednim od eminentnih predstavnika arhitekture bivše Jugoslavije. Tada doživljava svoje zlatno doba koje gubi sjaj početkom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini.
Više puta je mijenjao ime i širio djelatnost. Od 1967. do 1993. godine nosio je naziv Muzej revolucije BiH, a 1993. godine dobio je današnje ime – Historijski muzej BiH.
Tematska struktura muzeja, kao centralne institucije za proučavanje i muzeološko prikazivanje historije Bosne i Hercegovine, obuhvata vrijeme od dolaska Slavena na Balkansko poluostrvo, stvaranje prvih srednjovjekovnih južnoslavenskih država, a posebno srednjovjekovne Bosanske države, Bosne i Hercegovine pod osmanskom, te austrougarskom vladavinom, zatim Bosne i Hercegovine od 1918. do 1945. godine te od 1945. do 1990. godine.
Muzej je dom za oko 400 000 eksponata.
Posebna oblast istraživanja je period od 1990. godine do danas. Muzej je čuvar nekoliko stalnih postavki od kojih je najpopularnija „Sarajevo pod opsadom“, koja svjedoči o životu Sarajlija od 1992. do 1995. godine. Ova postavka priča priču o ustrajnosti Sarajlija koji su 1.335 dana živjeli u opsadi bez struje, grijanja, pitke vode a vrlo često i hrane.
Melisa Forić, viša asistentkinja na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na odsjeku za Historiju, smatra da pomoću Historijskog muzeja bh. društvo može otkrivati svoju prošlost na jedan „vizualan, sadržajan i interaktivan način u skladu s rezultatima savremene historijske nauke i muzeologije“.
„Ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost. Ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost“, rekao je George Orwell u svom dobro poznatom romanu „1948“. U istom se romanu pita gdje je smještena ljudska prošlost, u fizičkom obliku ili onom nevidljivom. Ova rečenica ima simbolično značenje za Bosnu i Hercegovinu pošto se proces memorijalizacije kroji prema individualnim nacionalnim narativima.
Koliko često se ističe važnost historije za opstanak svakog naroda toliko se vješto guši opipljiva i hiljadugodišnja historija koja se krije među hladnim zidovima Historijskog muzeja.
Na pitanje koliko je bitno sačuvati historiju neke države, Hašimbegović je u razgovoru s mladim ljudima uočila da su postali zasićeni pričama o ratu te da mnogi misle kako ih se ova tema ne tiče.
,,I to jeste poražavajući odgovor, jer očigledno nisu svjesni koliko je ratna prošlost i sudbina postratnog društva odgovornost s kojom se nove generacije moraju nositi, no s druge strane, to je i potpuno normalna reakcija mladih čiji je mentalni i javni prostor zatrovan prošlošću, a truju ga oni što im nameću šta i kako treba da misle, šta je historija, te kako i čega da se sjećaju.“
Neformalne institucije obrazovanja
U okviru redovnog muzejskog rada, pedagoški segment je oduvijek imao značajnu ulogu u oblikovanju ljudske svijesti o različitim narativima. Razvoj muzejske pedagogije je u Bosni i Hercegovini zapostavljen, a sve u skladu s modernim informacionim tehnologijama.
,,Znamo da je dobro obrazovanje temelj zdravog društva, a svjesni smo i da Bosna i Hercegovina ovu osnovu nema jer se obrazovanje u najvećoj mjeri svodi na odgajanje poslušnih podanika, dobrih budućih nacionalista. I tu mi vidimo svoju šansu. Naša težnja danas je da muzej bude i obrazovna institucija, ali da mi mlade ljude učimo da kritički propituju prošlost i druga pitanja, tj. da razmišljaju svojom glavom i duboko vjerujemo da je to moguće ako se radi kontinuirano, osmišljeno i u korak s novim trendovima,“ ističe Hašimbegović.
Forić posebno ističe predan rad Historijskog muzeja na području edukacije i interakcije s mladim ljudima i obrazovnim institucijama što pretvara ovaj Muzej iz „ničijeg“ u „svačiji“, tj. otvorenog za sve.
Direktorica Historijskog muzeja primjećuje da nam nedostaje konstruktivnog pristupa prošlosti: „Nažalost, pored glavnog diskursa i službenih politika malo je prostora za konstruktivni dijalog o prošlosti, a upravo jedan takav Historijski muzej Bosne i Hercegovine godinama pokušava ponuditi. Jer, muzeji čuvaju i pamte historiju mnogo duže nego što različiti sistemi u kojima djeluju kreiraju politike sjećanja i kontrolišu šta i čega ćemo se sjećati, pa čak i kad su i sami muzeji poluge tih istih sistema, jer ih najčešće nadžive“, objašnjava.
I uistinu, ovaj Muzej čuva i pamti u tišini za sve one koji cijene historiju predstavljenu na jedan drugačiji način. Historijski muzej preživljava zahvaljujući entuzijazmu vrijedne grupe ljudi ne dopuštajući niti jednoj vlasti da ga ubije kao nijemog, nebitnog svjedoka.
Ovaj članak je ranije objavljen u prvom izdanju MIR Magazina. MIR Magazin je godišnja publikacija i platforma za mlade inovativne ljude koju su razvili Centar za postkonfliktna istraživanja i Balkan Diskurs. Posvećen je pojedincima i organizacijama koje su nam ostavile u naslijeđe čvrste temelje za nastavak naše borbe za mir i pravdu.
