Borba za reproduktivna prava je jedna od najvećih borbi za osnovna ljudska prava u 2022. godini. Aktivisti i u razvijenim i u zemljama u razvoju dijele isti strah dok se njihove vlade polahko vraćaju na prethodno uspostavljena zakonska prava.
Novi izvještaj Populacionog fonda Ujedinjenih naroda (UNFPA) pokazuje da se najmanje polovina svih trudnoća svake godine širom svijeta desi zbog intimnog seksualnog nasilja, silovanja tokom rata i općeg nedostatka pristupa kontracepcijskim sredstvima i seksualnog obrazovanja (UNFPA, 2022).
Zahvaljujući dokumentu koji je procurio u medije, 2. maja 2022. godine objavljeno je da je Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država raspravljao o planovima za poništavanje presude Roe protiv Wadea (POLITICO, 2022). Ta presuda je bila značajna odluka Vrhovnog suda iz 1973. godine kojom je legalizovan abortus u svih 50 država i kojom je garantovana zaštita reproduktivnog zdravlja žena sve dok se ta presuda ponaša kao zakon (BBC, 2022). Slučaj je u početku osporavao zabranu abortusa u državama Teksas i Džordžiji, gdje je abortus bio zabranjen osim u slučajevima u kojima je zdravlje majke bilo ugroženo, i kao takva, presuda Vrhovnog suda poništila je gotovo svaku veću državnu zabranu abortusa (Roe protiv Wadea, 1973).
Ni dva mjeseca nakon što je dokument procurio u javnost, američki Vrhovni sud ukinuo je ustavno pravo na abortus poništivši presudu Roe protiv Wadea 24. juna 2022. godine. Prema Guttmacher institutu, najmanje 21 američka država već ima zakone ili ustavni amandman na snazi koji bi osigurali pokušaj zabrane abortusa što je prije moguće, a dodatne četiri države će vjerovatno zabraniti abortus u bliskoj budućnosti.
Od 1973. godine, pitanje abortusa u Sjedinjenim Državama postalo je društveno-političko nadmetanje između aktivista za izbor koji se bore za očuvanje prava na abortus i aktivista za život. Poprilično konzervativni pokret za život širokih ruku i kao veliku pobjedu je dočekao nacrt mišljenja sudije Samuela Alita u nastojanju da se zabrani abortus na saveznom nivou (CNN, 2022). S druge strane, procjenjuje se da 70 posto Amerikanaca s pravom glasa podržava pro-choice politiku prema aktivističkim organizacijama, poput NARAL Pro-Choice America, koje su otvoreno osudile trenutni trend erozije prava na abortus (NARAL Pro-Choice America Amerika, 2022).
Bosni i Hercegovini (BiH) nije strana borba za reproduktivna prava. Nedavna historija prisilne trudnoće u ovoj državi u kontekstu genocidnog silovanja poslala je ovaj mali balkanski narod na put sličan ovom u nadi da se zaštiti pravo na izbor vlastite sudbine.
Tokom rata u BiH početkom 1990-ih, borbena Vojska Republike Srpske (VRS) usvojila je politiku genocidnog silovanja i prisilne trudnoće kako bi ,,posijali sjeme“ etničkih Srba u Bosni i oslabili krvnu lozu etničkih Bošnjaka (Weitsman, 2008). Kao odgovor na ovaj zločin, Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda iz 1998. godine formalno je priznao genocidno silovanje i prisilnu trudnoću tokom sukoba kao zločin protiv čovječnosti (ICC, 1998).
Za žene koje su preživjele ratno silovanje u BiH, taj čin je isključivo korišten za krajnji cilj stvaranja trudnoće protiv volje žrtve. Zbog politike genocida VRS-a, procjenjuje se da je od 20 000 do 50 000 žena silovano od strane vojnika VRS-a, a mnogi su prijavili da su silovani više puta dnevno (Pehlivan, 2021). Silovanja su se činila u kolokvijalno nazvanim ,,logorima za silovanje“ i drugim zatočeničkim centrima širom države, ali su se povremeno činila i u privatnim kućama žrtava (Husarić, 2021).
I djeca rođena kao posljedica silovanja su također žrtve društvene percepcije da su ukaljana od rođenja. Obzirom da su mnogi od njih već odrasli, procjenjuje se da je 2 000 – 4 000 djece rođene nakon silovanja tokom rata često okarakterisano kao „zaboravljena djeca“, „nevidljiva djeca“ i „četnici“ (SEMA Network, 2020). Kao djeca bez jedinstvenog etničkog identiteta u podijeljenoj zemlji, mnogi od njih su ili odrasli bez mjesta u bh. društvu ili su ih usvojili parovi u inostranstvu (SEMA Network, 2020). Neka djeca iz ove generacije koja su usvojena iz BiH su se posljednjih godina odlučila vratiti kako bi bolje razumjeli okolnosti svog rođenja (Nguyen, 2014).
Prava žena i abortus u Bosni i Hercegovini
Čak i u veoma konzervativnim zajednicama širom regiona, abortusi su legalni do desete ili dvanaeste nedjelje trudnoće, i to dijelom zahvaljujući već postojećim zakonima bivše Jugoslavije koji su dozvoljavali proceduru pod tim uslovima (Rašević, 1993). Član 191. Ustava Savezne Republike Jugoslavije navodi da je „ljudsko pravo odlučivati o rađanju djece“, čime je omogućeno da abortus bude osnovno ljudsko pravo (Znaj znanje, pristup 2022). Pravo na abortus u Jugoslaviji značila je da se skoro 100 posto abortusa u Federaciji dešavalo u medicinskim ustanovama, a stope smrtnosti pacijenata gotovo da i nisu postojale (Rašević, 1993). S raspadom Jugoslavije 1991. godine, novonastalim republikama je prepušteno da same utvrđuju svoje zakone o abortusu, a neke su odlučile da prerade i ažuriraju svoje ranije postojeće zakone.
Podijeljenost BiH na dva entiteta komplikuje pravnu definiciju abortusa, uz mnoge druge zakone koji se neravnomjerno provode i distribuiraju širom zemlje (OECD Development Centre, 2019). U Republici Srpskoj abortus je dozvoljen do desete sedmice trudnoće, ali prvenstveno u slučajevima silovanja, oštećenja fetusa, incesta i rizika po zdravlje i život majke (Human Reproduction Programme, 2021). U ,,Strategiji za unapređenje seksualnog i reproduktivnog zdravlja u Republici Srpskoj (2019-2029) ,,abortus je označen kao “značajan društveni, medicinski i javnozdravstveni problem […] i ekonomski problem zbog povećanih troškova liječenja neposrednih, ranih i kasnih komplikacija i neplodnosti“ (Vlada Republike Srpske, 2019). Izvještaj o Strategiji za 2019. godinu također je izdao alarm na nivou vlade o upotrebi abortusa kao metode za kontrolu rađanja tražeći alternative za smanjenje slučajeva abortusa (Vlada Republike Srpske, 2019).
Zbog velike decentralizacije zemlje, aktivisti navode da je pristup abortusu neujednačen za žene u dva entiteta (Krupalija, 2020). Nije neuobičajeno da neke bolnice odbiju izvođenje zahvata iz ličnih razloga, a da druge nemaju odgovarajuću opremu ili stručnost da bi ga uopće mogle obaviti (Krupalija, 2020). Organizacija za ljudska prava Sarajevski otvoreni centar također izvještava o zabrinutosti zbog sve veće cijene legalnih abortusa i povećanja broja ilegalnih klinika u malim gradovima i selima, što može obavezati siromašne i žene sa sela da koriste ove resurse (ASTRA mreža, 2019).
Danas u BiH postoji nekoliko nevladinih organizacija (NVO) koje se bore za prava žena i osiguravaju pravo na reproduktivnu slobodu. Jedan od prvih centara u BiH koji se fokusirao isključivo na reproduktivno zdravlje bila je Medica Zenica, osnovana 1993. godine kao odgovor na široko prijavljene slučajeve ratnog silovanja (Medica Mondiale, 2013). Medica Zenica je ranije pružala pristup ginekološkim uslugama za preživjele ratnog silovanja, ali sada uglavnom odgovara na nasilje intimnih partnera i trgovinu ljudima u miru (Medica Zenica, pristup 2022).
Bosanke također imaju koristi od rada vanjskih organizacija za zaštitu reproduktivnog zdravlja. UNFPA je prvi put otvorio vrata u Bosni 1995. godine kako bi pomogao mladim ljudima da postanu svjesniji svojih mogućnosti reproduktivne zdravstvene zaštite (UNFPA, pristup 2022). Od 2019. godine, UNFPA Bosna radi zajedno s vladom Švicarske i UN-om na pomoći u razvoju resursa reproduktivnog zdravlja za mlade Bosance u rizičnim ruralnim zajednicama (UNFPA, 2022). UNFPA Bosna je također predvodio novi program vakcinacije u glavnom gradu Sarajevu za vakcinaciju mladih Bosanki protiv humanog papiloma virusa (HPV) u borbi protiv endema raka grlića materice (UNFPA, 2022).
Nivo abortusa u BiH je visok zbog nedostatka edukacije o seksualnom zdravlju. Uprkos ratifikaciji Konvencije o pravima djeteta (CRC) u Bosni 1993. godine, koja poziva na jednak pristup svim oblicima obrazovanja, trenutno ne postoji državni nastavni plan i program koji uključuje seksualno obrazovanje koji bi odgovarao uzrastu (Inicijativa za seksualna prava, 2014). Strategija Republike Srpske za 2019. godinu posebno poziva na podizanje svijesti o savremenim metodama planiranja porodice kao sredstvu za smanjenje trenutnog broja abortusa (Vlada Republike Srpske, 2019). UNFPA Bosna također radi s lokalnim nevladinim organizacijama u Sarajevu i Banjoj Luci, glavnom gradu Republike Srpske, na stvaranju nacionalnog sveobuhvatnog programa seksualnog obrazovanja van škole koji bi zatvorio obrazovni jaz u ruralnim područjima (UNFPA, 2021).
U SAD-u, pored trenutne situacije s reproduktivnim pravima, nastavni planovi i programi seksualnog obrazovanja u 37 američkih država zahtijevaju lekcije o apstinenciji (potpuni suzdržavanje od seksa), ali tačne informacije o kontracepciji su obavezne samo u 18 država (Planned Parenthood, pristup 2022). Samo 13 država zahtijeva medicinski precizno seksualno obrazovanje, dok se 19 država fokusira isključivo na apstinenciju (World Population Review, 2022). Kao posljedica neadekvatnog seksualnog obrazovanja, SAD ima najveću stopu tinejdžerske trudnoće od svih razvijenih zemalja, a ove posljedice su očiglednije u državama u kojima učenicima nije dato odgovarajuće znanje (Stanger-Hall i Hall, 2011).
Po pitanju abortusa, SAD i BiH dijele brojne sličnosti. Zbog teške decentralizacije, obje zemlje se bore da ujednačeno primjenjuju reproduktivna prava i obrazovanje na sve građane. Međutim, mnoge bosanskohercegovačke žene su itekako svjesne vremena kada su im silom oduzeta reproduktivna prava. Ostaje da se vidi kako će odluka koju je donio Vrhovni sud SAD-a uticati na žene i buduće generacije rođene kao posljedica ove odluke.
