„Mračni“ turizam u poslijeratnom Sarajevu

Nakon godina kontinuiranog medijskog izvještavanja o stradanju stanovnika Sarajeva, znatiželjnici iz zapadne Evrope jedva su čekali iz prve ruke vidjeti opustošeni grad. U godinama nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, ratni turizam ili “mračni turizam” postao je punopravna ekonomija u Sarajevu s nizom atrakcija: od pješačkih tura koje reklamiraju “Mali dašak rata” i “Iskustvo opsade iz prve ruke” do muzejskih suvenirnica koje prodaju ogrlice od metaka, vojničke uniforme i kamenje poprskano crvenom bojom kao minijaturne “sarajevske ruže”.

Najnovija i najekstremnija mračna turistička atrakcija u Sarajevu nastala je 2016. godine kada je turistički vodič Arijan Kurbašić otvorio Ratni hostel u Sarajevu. Dok je bio vodič, Kurbašić je shvatio da ono što turisti zapravo žele je “autentično ratno iskustvo”. Posjetiteljima Sarajeva više nije bilo dovoljno učiti o opsadi; turisti su željeli živjeti u njegovoj komercijaliziranoj verziji. Kurbašić je prihvatio izazov i udovoljio zahtjevima otvorivši hostel za simulacije rata na prvom spratu svoje porodične kuće u blizini bivše linije fronta.

Kada gosti stignu u hostel, dočekuje ih Kurbašić u vojnoj uniformi, koji ih zamoli da ga oslovljavaju s “Nula Jedan”, kodnim imenom njegova oca tokom rata. U pozadini se neprekidno vrte snimke granatiranja i drugi ratni zvukovi. Pod je napravljen od blata, kreveti su drvene platforme bez madraca, a dim iz stroja za maglu ispušta se u sobe. U hostelu nema svjetla ni prozora; gostima se daju stare baterijske svjetiljke sa slabom baterijom kako bi veći dio boravka proveli u mraku.

Kurbašić kaže da je njegov cilj otvaranjem hostela bio edukovati mlade turiste o opasnostima rata. Većina njegovih posjetitelja su Evropljani, Amerikanci i Australci koji su premladi da bi se sjećali užasnih prizora koje su prenosile televizije o opsadi. Međutim, oni i dalje žele živjeti reprodukovanu verziju mračnog Disneylanda.

Iako privremeno zatvoren, Ratni hostel je bio prilično uspješan prije pandemije izazvane virusom covid-19, a Kurbašić još uvijek zarađuje za život kao turistički vodič, nudeći ratne ture koje se razlikuju od tipičnog “mainstream, turističkog” ratnog iskustva.

Mainstream ratna iskustva na koje se poziva Kurbašić obiluju Sarajevom, s obilascima i atrakcijama s ratnom tematikom koji stalno donose najveću zaradu i broj posjetitelja. Uprkos očitoj sklonosti turističke industrije prema sjećanju i mračnom turizmu, Turistička uprava Kantona Sarajevo kontraintuitivno se udaljila od odobravanja atrakcija s ratnom temom.

Dok turisti dolaze u Sarajevo kako bi uživali u uspomenama iz vremena rata, vlada se radije odmiče od te reputacije grada promicanjem prirodnih i kulturnih atrakcija.

Značajna iznimka u ovoj politici je Tunel spasa, muzej i turistička atrakcija koji je 2012. godine prešao u vlasništvo Fonda memorijala Kantona Sarajevo. Tunel je izgrađen na imanju porodice Kolar u blizini sarajevskog aerodroma i tokom opsade je bio put do teritorija pod kontrolom Armije BiH. Nakon završetka rata, porodica Kolar sačuvala je ostatak tunela i svoje imanje pretvorila u muzej i turističku atrakciju.

Kada je vlada Kantona Sarajevo kupila muzej i tunel, oni su se proširili u “memorijalni kompleks” i započeli obrazovni programi za lokalne srednjoškolce. Istovremeno, Tunel spasa postao je “najpopularnija turistička atrakcija u Sarajevu”, ugostivši više od 160.000 turista u godinama prije pandemije i projekcijama koje su doprinijele porastu  posjetitelja s oživljavanjem turizma nakon covida.       

Kao jedino mjesto ratnog turizma pod kontrolom sarajevske vlade, Tunel spasa označava odstupanje od dugogodišnje politike naglašavanja novog naslijeđa rata i promicanja starijeg i manje osporavanog naslijeđa Sarajeva.

Na pitanje bi li više ratnih turističkih atrakcija trebalo prijeći u javno vlasništvo, kustosica Tunela spasa Jasminka Bavčić rekla je kako se nada da će više lokacija preći u javno vlasništvo te da je organizacijska želja Memorijalnog kompleksa da Tunel spas bude namijenjen da ga posjećuju i obilaze djeca iz Republike Srpske. 

Gotovo 30 godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, tržište ratnog turizma u Sarajevu nastavlja rasti jer privatni akteri  kapitaliziraju sve senzacionalnije turističke želje, dok, s druge strane, vlada pokušava uravnotežiti obrazovne inicijative u zemlji a koje će biti interesantne i za strane turiste. 

Svaki prodavač u konačnici mora zadovoljiti svoju bazu kupaca, koja je u kontekstu sarajevskog ratnog tržišta skupina turista koji će nastaviti zahtijevati sve više nečuvena “iskustva” vezana uz rat. Ostaje za vidjeti hoće li biti još “autentičnih ratnih iskustava” kako nasilje iz 1990-ih bude sve više blijedilo u prošlosti.