Elvir i Nataša: Ljubav pobijedila bez ičije podrške

Elvir i Nataša Čelebić (foto: Mitar Simikić)

Prije 20 godina Nataša (1976.) i Elvir (1978.) Čelebić započeli su ljubavnu romansu upotpunjenu sa dvoje djece, Borisom (1997.) i Enom (2003.) još jedanput pokazujući da ljubav briše sve podjele.

Bez roditeljske podrške na početku jer su različite vjere i zbog sina kojeg je Nataša imala prije početka ljubavne veze sa Elvirom, sve su izgradili zajedno slušajući svoje srce i boreći se za ono u šta su vjerovali da se može roditi iz ljubavi.

Nataša je, u vrijeme, kada su se upoznali, radila u Kantonalnoj bolnici Zenica na dječjem odjelu gdje i sada radi i dolazila na kavu s kolegicom u kafić gdje je Elvir konobario. ,,Kažem ja njoj: ‘Ja ću tebe ženit kad-tad’. Kaže ona ‘Halo ba, šta ti je’. I tako sve iz dana u dan. I ona mene prijavi gazdi‘Ja se izvinjavam vaš konobar meni smeta’. I onda mene gazda upita šta to radim a ja mu kažem: ‘Pa šta, sviđa mi se, lijepa je djevojka.’ On meni kaže: ‘Pa ona dođe s momkom ovdje.’ ‘Pa kakve veze to ima, prebiću joj momka’“, opisao je Elvir sa čim se suočio u želji da osvoji Natašu.

Nedugo nakon toga, Nataša je nazvala na telefon Elvira sa nepoznatog broja i tako su ostvarili dublji kontakt. Za momka kojeg je spominjao Elvirov gazda, Nataša je rekla da je riječ o njenom trogodišnjem sinu Borisu.

,,Ja sam išla na kurs njemačkog i on se uvijek nudio da čuva Borisa. On je njemu kupovao one Burago autiće, pravio mu balone od helijuma i svašta nešto“, kazala je Nataša, istaknuvši da ju je kod Elvira najviše privukla duhovitost, spontanost i fin odnos prema njenom djetetu.

Elvir je bio bez nekih predrasuda, nije mu smetalo što Boris nije došao iz njihovog braka, pojasnila je Nataša, dodavši da su „prije svega, njih dvojica kliknu a onda mama nakon toga“.

Nakon devet mjeseci veze, Elvir i Nataša su se vjenčali.

,,Ona je jedan dan radila prvu smjenu na poslu i ja sam došao i rekao joj: ‘Hoćeš ti kući ili ćeš sa mnom?’. Mama joj bila ljuta baš zbog toga“, kazao je Elvir.

Ipak, početak njihovog romantičnog odnosa nije bio lagan te su se susretali s brojnim preprekama. Roditelji sa obje strane nisu bili za njihovu vezu jer su bili različite vjere ali i zbog toga što je Nataša imala Borisa. Međutim, oni su bez podrške roditelja zajedno krenuli kroz život, uzeli stan pod kiriju i živjeli od konobarske i plaće medicinske sestre.

„Sve smo sami stekli, bez ičije pomoći“, kazala je Nataša, naglasivši da su kasnije dobili podršku roditelja i često njen svekar kaže da mu je najdraža snaha iako ima još dvije koje su iste vjere kao i on, muslimani.

Muža Nataša opisuje kao snalažljivog, duhovitog, iskrenog, temperamentnog i punog ljubavi, a gotovo iste epitete ima i on za svoju suprugu.

Prije pet godina, Nataša je prolazila kroz težak životni period, kada su joj Elvir i djeca bili najveća podrška. „Ja sam htio obrijati glavu jer je i ona bila skroz ćelava. Da sam mogao i kćerku bih ošišao, samo da njoj damo utjehu i podršku. Bili su nam čak rekli da možda neće ostati živa“, opisao je Elvir.

Međutim, i taj teret bolesti porodica Čelebić je uspješno prebrodila.

Hoćeš ti kući ili ćeš sa mnom? (foto: Mitar Simikić)

Vjerska opredjeljenja nisu smetnja

Nataši drugačija vjerska opredijeljenost njenog muža nisu smetala jer pojašnjava da je odrasla u kući gdje je na zidu visila Titova slika, a njena mama je i danas negdje ima.

„On da je meni rekao da se zove bilo kako, Muhamed ili Obren ili Darko ili Dario..meni to nije predstavljalo ništa“, kazala je Nataša, a Elvir na to sa smješkom dodaje: „Ona bi možda voljela da sam ja Obren (smijeh)“, i naglašava da se šali.

Nataša odgovara: „Da sam htjela Obrena, išla bih u Beograd. Tako da, to mi stvarno nije predstavljalo ništa. Ispočetka čak ni imena nismo znali jedno drugom nego smo se eto tako privlačili. Bila je tu neka ljubav. Ljubav na prvi pogled. Baš neka obostrana privlačnost“.

Na negativne komentare oko njihove veze bili su izloženi i od prijatelja.

,,Imam dosta prijatelja koji su normalno u braku iste vjere ali im ne uspijeva brak nikako i danas dan. Rastaju se i svašta. Ja bih svima poželio svoj brak u životu. Nisam nikad pomislio da bih se rastao“, naveo je Elvir.

Naziv „miješani brak“, kako ih često nazivaju nimalo ih ne vrijeđa jer ljudi do čijeg mišljenja im je stalo su na njihovoj strani. „Mislim da više uspijevaju brakovi koji imaju prepreke. Imamo prijatelje iz miješovitih brakova koji divno žive godinama i s kojima se mi družimo. Ne smeta im to, neka ih zovu mješvotim brakovima. Na kraju krajeva svi su mješoviti na neki način“, kazala je Nataša.

Elvir pojašnjava da možda oni na to drugačije gledaju jer su odrasli u gradu, a njihove „razlike“ su djeci prirodno  objasnili.

,,Naš brak je tako funkcionisao pod tom nekom sretnom zvijezdom bez nekih predrasuda pa su tako i njih dvoje rasli. Ni jedno ni drugo dijete nije išlo na vjeronauku. Tu isto nije bilo nikakvih problema. Bila je u školi i islamska vjeronauka ali djeca nisu išla. Ja mislim da je vjera nešto što se uči u vjerskim objektima“, smatra Elvir.

Najveći praznici su dječiji rođendani

Kako su opisali, djeca im se ne izjašnjavaju po pitanju vjerskog opredijeljenja, tako da su im najveći praznici dječiji rođendani. ,,To su naši osnovni praznici. U našoj kući se poštuje i Bajram i Božić i Uskrs, i Ramazan. Moja svekrva kad posti za Ramazan, u ovoj kući se pravi iftar i slavi se Bajram. Moja mama kad obilježava Božić, Ena napravi kolačiće. Mi svake godine imamo jelku koja se kiti, tako da su i naša djeca tako rasla“, opisao je Elvir.

Nataši je, kako je istaknula, uvijek teško padalo kada je saznala da joj djeca sama sjede dok su druga djeca išla na vjeronauk. Boris je umjesto vjeronauka išao na njemački jezik, a Ena je sjedila ispred škole s kolegom dok nisu uveli predmet Kultura i zajednica.

Nataša smatra da im je kao paru bilo teže jer su prohodali nakon rata u Bosni i Hercegovini. Ali i bez obzira na sve poteškoće, ona tajnu uspjeha braka vidi u ljubavi, uzajamnoj podršci i poštovanju, a mladima poručuje da najviše slušaju svoje srce.

,,Treba se boriti za ono u šta vjerujete. Ja da nisam vjerovala da mogu opstati sa svojim mužem u braku vjerovatno mi ne bismo ni opstali. Ja da ne vjerujem da će moj Boris, i sutra moja Ena, učiniti nešto dobro za ovu državu mi bi se vjerovatno odselili odavde. To je najlakše, spakovati kofere i otići“, poručila je Nataša.

Treba se boriti za ono u šta vjerujete. (foto: Mitar Simikić)

Kristina je obučena dopisnica Balkan Diskursa iz Ljubuškog koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Magistrirala je novinarstvo i informatiku/informatologiju na Sveučilištu u Mostaru. Surađuje s nevladinim organizacijama Oštra Nula, Forum ZFD i ONAuBIH. Članica je Udruženja “BH Novinari” i dobitnica njihove nagrade za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.

Vezani članci

Višegradska eko katastrofa: Od prelijepe Drine napravljena deponija
Rijeka Drina, koja je nekoć činila granicu između istočnog i zapadnog dijela Rimskog Carstva, a danas, na istoku Bosne i Hercegovine, svojim donjim tokom čini prirodnu granicu sa susjednom Srbijom, već godinama se suočava s problemom otpada.
Jens Wagner: Njemačko postratno iskustvo
Wagner: Njemačka se pomirila sa ratnim neprijateljima.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu