Smještena među zelenim obroncima srednje Bosne, Fojnica na prvi pogled djeluje kao mirno mjesto u kojem vrijeme sporije prolazi.
Ipak, iza te tišine krije se bogata priča satkana od historije, kulturne raznolikosti i prirodnih ljepota koje ovu općinu čine jedinstvenom. Fojnica je spoj duhovnog, obrazovnog i kulturnog, a nadasve mjesto suživota, mira i međusobnog poštovanja.
Neizostavan dio identiteta Fojnice čine Franjevački samostan, Atik džamija, prirodni lokaliteti poput Prokoškog jezera, slapova Kozice, planine Vranice, ali i zdravstveno lječilište. Opisivana je kao bosanskohercegovački mikrosvijet u kojem su se vodili moralni lomovi i surova pravila patrijarhalne sredine. Danas je sve više nezaobilazna turistička destinacija sa mogućnostima brdsko-planinskog biciklizma, spavanja u tradicionalnim katunima, dugih šetnji ali i upoznavanja brdsko planinskog konja. Žitelji ovog kraja sa ljubavlju opisuju svaki njen kutak.
Historijski artefakti i duhovnost
Franjevački samostan, čiji počeci sežu u 14. stoljeće, jedan je od najstarijih očuvanih samostana u Bosni i Hercegovini. Kroz stoljeća je bio važan duhovni, kulturni i obrazovni centar ovog kraja.
Tokom osmanskog perioda, samostan je imao ključnu historijsku ulogu. Upravo iz Fojnice je fra Anđeo Zvizdović 1463. godine krenuo na susret s Mehmedom el-Fatihom, nakon kojeg je izdata Ahdnama – dokument koji je omogućio opstanak katoličke zajednice u Bosni i Hercegovini i koji se danas čuva u samostanskom muzeju kao vrijedan historijski artefakt.
Samostan danas čuva bogatu kulturnu i umjetničku baštinu od predmeta nastalih u fojničkoj kovačkoj školi s kraja 15. i početka 16. stoljeća, preko umjetničkih djela Gabrijela Jurkića i skulptura Vladimira Herljevića, do vrijedne numizmatičke zbirke i arhivske građe iz osmanskog perioda. Posebnu pažnju posjetilaca privlači i simbolično uskrsno jaje s potkovom, koje svjedoči o vještini nekadašnjih fojničkih kovača.
Osim historijske i kulturne vrijednosti, samostan i danas predstavlja mjesto susreta i suživota. Otvoren je svim građanima i posjetiocima, bez obzira na vjeru i naciju, a posebno ga rado posjećuju djeca iz različitih sredina. Kako ističe fra Mario Katušić, franjevci su duboko ukorijenjeni u Fojnicu i njene ljude, te samostan doživljavaju kao prostor mira, zajedništva i međusobnog poštovanja.
Nedaleko od samostana je Atik džamija, poznata i kao Djevojačka džamija, koja zauzima posebno mjesto u historiji i životu muslimanske zajednice Fojnice. Izgrađena je 1551. godine po inicijativi Mustafe Hidra i kroz stoljeća postala je simbol opstanka, očuvanja tradicije i kulturnog identiteta zajednice. Prema legendi, naziv Djevojačka džamija potiče od triju djevojaka koje su dale svoje ruho za obnovu, a od tada se tokom mubarek mjeseca ramazana žene okupljaju u džamiji kako bi učile Kur'an, mukabele, predavale i aktivno učestvovale u vjerskom životu zajednice.
Efendija Ahmed Vuković, imam džamije već 13 godina, ističe da je Atik džamija bila i ostala mjesto okupljanja, učenja i odgoja. Ovdje su generacije učile osnovna islamska znanja, molitve i moralne vrijednosti, a mekteb je pružao temelj za život u zajednici. Džamija je također bila centar kulturnih okupljanja, uključujući i tradicionalne nastupe derviša. U unutrašnjosti se čuva originalni top, koji se koristi za označavanje iftara i simbolizira tradiciju zajednice.
Kroz historiju je džamija više puta obnavljana, a posljednja restauracija, završena prije dvije godine, trajala je više od 15 godina i izvedena je po smjernicama Komisije za nacionalne spomenike. Danas je Atik džamija potpuno obnovljena. Oko 1.500 turista različite vjeroispovijesti godišnje posjeti ovaj historijski objekt, upoznajući se s njegovom kulturnom i duhovnom vrijednošću.
Efendija Vuković poručio je mladima da institucije poput džamije pružaju temelj za životni razvoj, jačanje duha i karaktera te pripremu za prve životne izazove i formiranje porodice. Atik džamija nije samo vjerski objekat, već simbol identiteta, duhovnosti i suživota u Fojnici.
Obnova zdravlja i duše
Nedaleko od historijskih i vjerskih znamenitosti, Fojnica se ističe i kao zdravstveno-turistička destinacija. Posebno mjesto zauzimaju lječilište Reumal – lječilište i wellness centar te termalne vode, koje privlače posjetioce iz cijele Bosne i Hercegovine i šire.
Fojnica nije samo mjesto liječenja – ona nudi i mir, svjež zrak, planine i šume, idealne za oporavak tijela i duha. Termalne vode su slabo mineralne, hidrokarbonatno-sulfatno-kalcijsko-natrijske, sa temperaturom od 30°C, i pomažu u rehabilitaciji reumatskih bolesti i oporavku mišića i zglobova.
Lječilište Reumal spaja tradicionalne metode liječenja i savremene medicinske prakse, nudeći hidroterapiju, elektroterapiju, masaže, kineziterapiju, Bobath i Schroth terapiju te funkcionalnu magnetnu stimulaciju (FMS). Gostima su dostupni i wellness sadržaji – zatvoreni bazeni, saune, jacuzzi, tursko kupatilo, fitness, kozmetički salon i restorani, dok kompleks raspolaže sa preko 500 kreveta.
Historija banjskog liječenja u Fojnici seže još od Rimljana, a organizirani smještajno-terapeutski objekti pojavili su se krajem 19. stoljeća. Moderni Reumal iz 1979. godine postavio je Fojnicu kao prepoznatljivu destinaciju zdravstvenog turizma u Jugoistočnoj Evropi, koja spaja prirodu, kulturnu baštinu i savremene usluge.
Fojnica tako nudi potpun doživljaj: od historijskih samostana i džamija, preko kulturnih i umjetničkih vrijednosti, do termalnih voda i wellness sadržaja. Posjetioci dolaze kako bi osjetili mir, obnovili zdravlje i dušu, te upoznali bogatu tradiciju ovog kraja.
Netaknuta priroda i tradicionalni katuni
Enes Kurta, zdravstveni radnik rođen 1980. godine u Fojnici, već više od 20 godina aktivno planinari i član je Planinarskog društva „Vranica“. Za svoj rodni grad kaže da ga vežu snažne porodične i prijateljske veze, ali i posebna ljubav prema prirodi koja ga okružuje. „Fojnica je moj dom, mjesto u kojem sam odrastao i gdje osjećam pripadnost svakom kutku“, ističe Kurta.
Prirodni lokaliteti poput Prokoškog jezera, slapova Kozice i planine Vranice, prema njegovim riječima, predstavljaju ogroman potencijal za turizam. „Ove ljepote već privlače posjetioce, ali mogu mnogo bolje biti iskorištene u planinskom turizmu“, kaže Kurta, posebno izdvajajući planinu Vranicu i Prokoško jezero koje je smješteno na 1.636 metara nadmorske visine, okruženo netaknutom prirodom i tradicionalnim katunima.
„Ovo jezero je pravo blago Fojnice sa čistom vodom, mirnim ambijentom i historijom života na planini. Privlači posjetioce iz cijele BiH, ali zahtijeva odgovorno upravljanje i očuvanje“, napominje Kurta i upozorava da iako Fojnica već ima prepoznatljive turističke atrakcije, priroda nije dovoljno zaštićena, a zakonski propisi često ostaju neprovedeni.
Najveći izazovi razvoju turizma su nedostatak infrastrukture, slabija organizacija i nedovoljna edukacija lokalnog stanovništva. Planinarske staze na Vranici ocjenjuje zadovoljavajućim, ali ističe problem nedostatka planinarskih domova. Posjetiocima preporučuje rutu Prokoško jezero – Fratarske staje, uz mogućnost višednevnog boravka i noćenja na planini.
Pored planinarenja, Fojnica pruža odlične uslove i za brdski biciklizam, a brdsko-biciklistički klub „Triton“ aktivno promoviše ovaj sport. „Sve što trebamo jeste bolja organizacija i sinergija svih koji rade na turizmu. Samo tako možemo očuvati prirodu i učiniti Fojnicu prepoznatljivom destinacijom“, poručuje Kurta.
Posebno izdvaja planinu Vranicu i Prokoško jezero, ali i slapove Kozice, koji su manje poznata, ali jednako fascinantna prirodna atrakcija Fojnice jer pružaju nevjerovatnu atmosferu i mir, idealno mjesto za šetnju i opuštanje. U blizini slapova nalazi se i Ergela Fojnica, gdje posjetioci mogu upoznati tradiciju uzgajanja konja i čuti priče o ovom kraju, dodaje Kurta, napominjući da je upravo Lamija Džigal-Bektešević vodič i pripovjedač koji svojim pričama oplemenjuje posjetu ergele.
Lamija Džigal-Bektešević, rođena 1983. godine u Fojnici, svoju ljubav prema konjima i prirodi pretočila je u jedinstvenu ergelu u srcu ovog kraja. Nakon gotovo tri decenije provedene u Holandiji, gdje se školovala i odgajala djecu, Lamija se 2021. godine vratila u Fojnicu s ciljem da obnovi vezu s prirodom i tradicijom.
„Kao dijete voljela sam životinje, a u Holandiji sam prvi put upoznala velike engleske konje. Jedna kobila mi je tada pomogla da prebrodim tugu zbog ostavljene porodice, i to iskustvo je bilo terapijsko“, prisjeća se Lamija. Po povratku u Fojnicu želja za konjima pretočila se u ergelu, prvo s nekoliko konja za sebe, a potom i s ciljem očuvanja bosanskih brdskih konja.
„Počela sam sa tri kobile i jednim pastuhom, a sve se razvijalo prirodno, bez pretjeranog planiranja. Fokusiramo se na očuvanje pasmine i njenog karaktera“, dodala je Lamija.
Njen najveći izazov su infrastruktura i ispaša: nedostatak pašnjaka i nerazumijevanje lokalne zajednice. Ipak, cilj je proširiti ergelu na deset grla i nastaviti rad na terapijskim konjima.
„Savjet mladima je da rade ono što ih ispunjava duhovno, da stvaraju i brinu o tradiciji, ne samo zbog novca, već zbog smisla i ljubavi prema onome što rade“, poručila je.
Skromna po obimu, duboka po značenju
Iako Fojnica danas prepoznatljivost gradi na svojim prirodnim i religijskim ljepotama, ljekovitim izvorima i bogatoj tradiciji, ona posjeduje i izuzetno snažan književni identitet. Upravo taj književni sloj Fojnice, često tiši i manje vidljiv, ostaje trajno sačuvan u djelima Zije Dizdarevića, pisca čije stvaralaštvo ne može biti odvojeno od prostora iz kojeg je poteklo.
U književnom univerzumu Zije Dizdarevića Fojnica ne postoji tek kao mjesto radnje, već kao duboko simboličan prostor u kojem se oblikuju ljudske sudbine. Ona je kasaba sa svojim pravilima, tišinama i neizgovorenim napetostima, mjesto gdje se individualna drama pretvara u univerzalnu priču o čovjeku. Kako naglašava prof. Pobrić, gotovo čitav Dizdarevićev pripovjedački svijet vezan je za Fojnicu tog vremena, što ovom prostoru daje izuzetnu književnu i kulturnu težinu.
Fojnica u njegovim djelima funkcioniše kao mikrosvijet bosanskohercegovačkog društva, u kojem se jasno ocrtavaju socijalne razlike, moralni lomovi i surova pravila patrijarhalne sredine. Upravo u tom ograničenom prostoru Dizdarević pronalazi snagu kratke priče, žanra u kojem, kako naglašava prof. Pobrić, svaka riječ mora imati svoje opravdanje. Njegov jezik, oslonjen na narodni govor, ne služi folkloru, već autentičnosti, čineći likove uvjerljivim i bliskim. Posebno mjesto u toj književnoj Fojnici zauzimaju ženski likovi. Kroz pripovijetke poput Majke i Otmica, Dizdarević snažno i emotivno preispituje položaj žene u patrijarhalnoj kasabi, otvarajući prostor za kritiku društvenih normi koje ograničavaju slobodu i identitet.
Zahvaljujući trajnoj aktuelnosti njegovih tema i kontinuitetu Susreta „Zija Dizdarević“, Fojnica danas nije samo mjesto književnog sjećanja, već živ kulturni prostor. U Dizdarevićevim pričama ona ostaje simbol bosanskohercegovačkog iskustva, skromna po obimu, ali duboka po značenju.
