Sjećanje na djecu žrtve rata u BiH bez institucionalne etičke odgovornosti

Najčešće su ubijani u svojim domovima, tokom igre sa svojim prijateljima, šetnje, vožnje biciklom, u školi, ili pak su odvajani od svojih porodica i odvođeni u smrt. Više od trideset godina kasnije, u nekim zajednicama imena ubijene djece su odavno uklesana u kamen, dok u nekim još nisu dobili pravo da budu dio takve kulture sjećanja. Generalno, stručnjaci su stava da kultura sjećanja na djecu žrtve ali i na preživjele nije u potpunosti definirana, selektivna je s izostankom etičke odgovornosti.

Za roditelje ubijene djece i njihove najbliže spomenici ili spomen obilježja su svojevrsno utočište, dok stručnjaci za tranzicijsku pravdu navode da nije riječ samo o simboličnom načinu odavanja počasti i razvijanja kulture sjećanja već je to ključni mehanizam za priznavanje zločina, statusa ali i trajni prostor preko kojeg svi, uključujući i mlade, mogu da iskoriste za edukaciju i spoznaju trajnu vrijednost mira.

Usprkos značaju koji imaju, spomenik ili spomen obilježje u nekim sredinama nije moguće podići.

U organizacijama koje se bave kulturom sjećanja poput Muzeja ratnog djetinjstva, koji je globalno prepoznat kao jedini muzej koji se bavi isključivo dokumentovanjem iskustava osoba čija je djetinjstva obilježio rat, navode da je vidljivost djece u politikama sjećanja u Bosni i Hercegovini nerijetko selektivno instrumentalizirana. „Djeca se pojavljuju kao simboli nevinosti i kolektivnog gubitka uglavnom u komemorativnim kontekstima, dok trajna institucionalna pažnja i etička odgovornost prema njihovim iskustvima izostaju“, navodi Aynura Akbaš, koordinatorica istraživanja u Muzeju ratnog djetinjstva.

Mjesta gdje sjećanje ima svoj oblik

U glavnom gradu Bosne i Hercegovine u Velikom parku (općina Centar) nalazi se Spomen-obilježje ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva 1992 – 1995. Navedena su imena i prezimena, ime roditelja, godina rođenja i godina smrti poginulog djeteta, ukupno njih 509 od 1.601 koji se vode kao ubijeni tokom opsade Sarajeva. Spomenik je izgrađen 2009. godine, a autor je akademski vajar Mensud Kečo.

Prema navodima upitnika Grada Sarajeva, Gradske službe za urbano planiranje i stambene poslove, izvor A. Musić: „Spomenik ima jasnu i jednostavnu simboliku i poruku. Izrađen je od armiranog betona kružnog oblika na koji je postavljen bronzani prsten kao gornja površinska obloga. Kružna, prstenasta forma bronze sa tragovima dječijih stopala govori o vječnoj prisutnosti stradale djece i o okruženju u kojem su djeca živjela tokom agresije. Staklena skulptura – forma u sredini fontane simbolizira kristraliziranu kulu koju djeca uobičajno prave od pijeska. Ova forma ujedno predstavlja i plamen koji je zaleđen u trenutku i svjetlo koje je zarobljeno unutar njega. Voda u fontani koja nenapadno izvire i zapljuskuje tragove stopala simbolizira život i kretanja u prirodi.“

Spomenik su podigli Gradsko vijeće Grada Sarajeva koje je formiralo Organizacioni odbor za podizanje spomen obilježja, u čijem sastavu su bili predstavnici Grada, kantonalni ministri, načelnici svih općina sa područja Kantona Sarajevo te predstavnici Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva. Izgradnju su finansirali Kanton Sarajevo, Grad Sarajevo i sve općine.

U blizini spomen obilježja ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva nalazi se i spomen soba, koja također čuva uspomenu na 1.601 nevino ubijeno dijete opkoljenog Sarajeva i zajedno predstavljaju jedinstveno mjesto sjećanja, pamćenja i opomene. U spomen sobi su izložene fotografije, crteži, igračke i tragovi djetinjstva koji svaki za sebe nosi potresnu priču i istinu.

Pored ovog u Sarajevu postoje desetine pojedinačnih spomen-ploča na mjestima gdje su djeca poginula od granata ili su pogođeni snajperom, poput onih na igralištima, kod škola, ispred zgrada i tako dalje. Dan sjećanja na ubijenu djecu Sarajeva je 05. maj.

S bratom Džemilom Hodžićem Amel se igrao vani 3. maja 1995. godine kada ga je snajperista pogodio ravno u prsa. Umro je sa samo 16 godina na majčinim rukama. Od tog trenutka, Džemil navodi da je njegovo djetinjstvo neizbježno prekinuto. Danas Džemil vodi projekat „Sniper Alley Photo“, koji je pokrenuo prije nešto više od šest godina. Napravio je dokumentarni film Aleja snajpera – mom bratu, a koji govori o Džemilu Hodžiću i njegovom nesvakidašnjem projektu „Aleja snajpera“, koji prikuplja fotografije svjetski poznatih ratnih reportera iz perioda opsade Sarajeva od 1992. do 1996. godine.

„Sjećam se kada je napravljen spomenik ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva i kada sam prvi put ugledao ime svog ubijenog brata. Teško je objasniti emocije ali u tom momentu sam pomislio da nije zaboravljen i da će njegovo ime uvijek biti prisutno kada se bude govorilo o agresiji na našu zemlju“, kazao je Hodžić.

Naglasio je da mrtvi ne mogu govoriti za sebe i ne mogu upozoriti one koji dolaze poslije nas i zbog toga mi kao pojedinci i društvo „moramo da se obrazujemo u njihovo ime i da održavamo njihova imena živim – radi živih.

Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992 -1995., kazao je da „za društvo spomenik ubijenoj djeci znači više nego za nas – roditelje“. Pojasnio je da su to „potvrde, dokazi, koji će mlade, buduće generacije, podsjećati na onaj period 90-ih godina, šta se dogodilo, da im to na neki način bude pouka koliko je značajan mir i sloboda“ te da samo mir i sloboda mogu kreirati svoju budućnost, onako kako oni žele i kako zamišljaju.

I u Istočnom Sarajevu, u dvorištu Osnovne škole „Sveti Sava“ podignuto je 2018. godine spomen-obilježje stradaloj djeci Srpskog Sarajeva 1992 – 1995., u znak sjećanja na prerano oduzete živote 118 djece, od kojih je šest učenika ove škole. Na spomeniku su uklesani stihovi pjesnika Gorana Vračara „Sumrak“, posvećeni stradaloj djeci. Dan sjećanja na ubijenu i stradalu djecu Srpskog Sarajeva (danas Istočnog Sarajeva) proglašen je 11. mart, kada su ubijene djevojčice desetogodišnja Nataša Učur i 11 – godišnja Milica Lalović, čije tragične sudbine su postale simbol stradanja djece na području sarajevo-romanijske regije.

Ovo spomen obilježje je podignuto na inicijativu Školskog odbora i Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Istočno Sarajevo. Kako su ranije naveli „radi njegovanja sjećanja na ubijenu djecu u Srpskom Sarajevu“. Sredstva za izgradnju spomenika, prema medijskim izvještajima, osigurao je kabinet predsjednika Republike Srpske.

Tokom ovogodišnjeg Dana sjećanja, direktorica škole „Sveti Sava“ Željka Topalić je rekla da sve vrijeme uči đake koliko je vrijedan ljudski život, koliko je bitno biti čestit i pošten, koliko je važno da svaki član društva visoko cijeni mir, ljubav prema onima koji žive za Republiku Srpsku i dobrobit srpskog naroda i da saosjeća sa stradalim srpskim žrtvama. Naglasila je da je važno da znaju da su sloboda i dostojanstvo srpskog roda svetosavski zavjet.

Kao simbol sjećanja na ubijenih 12 beba u Banja Luci nalazi se skulptura „Život“ autorice Maje Milić- Aleksić, a predstavlja majčinu utrobu i prekinuti život 12 beba koje su preminule u maju i junu 1992. godine u bolnici (u vrijeme ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini) zbog nedostatka kiseonika.

U Vitezu je podignuto spomen obilježje „Osmica“ s ciljem očuvanja sjećanja na nevino stradalu djecu hrvatske nacionalnosti. Spomen obilježje je nastalo inicijativom porodica ubijene djece i u obliku je broja 8 kao simbol za osmero ubijene djece. Spomen obilježje je podignuto dvije godine nakon stradanja, a nekoliko godina kasnije postavljen je križ s postoljem i na njemu je ispis ubijene djece sa podacima o vremenu stradanja.

Kod spomen obilježja Osmica, napravljen je i koš za zaustavljenom loptom kao simbol prekinutog djetinjstva, a na mjestu gdje je bio krater od ispaljene granate postavljena je knjiga i iznad mali križ i anđeo čuvar. Napravljena je i betonska klupa i stol na kojem je osam vazi cvijeća.

Ivan Garić, predsjednik Udruge Osmica, pojasnio je da je spomenik mjesto opomene s porukom da se nikada i nikome ne ponovi ali i da se ne smije zaboraviti. Svake godine 10. juna u 18 sati služi se sveta misa zadušnica za ubijenu djecu.

Zajednička mjesta sjećanja

U pojedinim mjestima u Bosni i Hercegovini nema posebno izdvojenih spomenika ili spomen obilježja za djecu, odnosno oni su sastavi dio kulture sjećanja sa onima koji su ubijeni zajedno sa njima. Primjer je Tuzlanska kapija, zločin nad tuzlanskom mladošću počinjen 25. maja 1995. godine u samom centru Tuzle, na Korzu, kada je ubijena 71 osoba prosječne starosti 21 godinu, a najmlađa žrtva je Sandro Kalesić koji je tada imao samo dvije godine a ubijen je u očevom naručju. Njegovo ime uklesano je na spomen obilježju Kapija.

Ime Mladenke Zadro, koja je imala samo četiri godine kada je ubijena u majčinom naručju, stoji neprimjetno na spomen obilježju Grabovica, sjeverno od Mostara. Nakon što je ubijena Mladenka, nešto kasnije su ubijeni i njeni roditelji i bliži srodnici, njih ukupno 33, u septembru 1993. godine.

Iako nisu ni Sandro ni Mladenka izdvojeni u posebno spomen obilježje kao najmlađe žrtve zločina na Kapiji i u Grabovici, ostaje otvoreno pitanje da li ovakav način sjećanja umanjuje opomenu koju nosi njihova smrt ili su takva mjesta kulture sjećanja – zajedno sa onima sa kojima su ubijeni je dovoljan način ovakvog vida memorijalizacije.

Sistemska tišina

U nekim sredinama u Bosni i Hercegovini postoje mjesta u kojima su javne površine potpuno prazne za sjećanje na dječije žrtve. Ako prošetate Trgom majora Zorana Karlice u Prijedoru ili prođete pored gradske uprave vidjet ćete fontanu, zgrade, zelene površine i slično, ali nećete vidjeti spomenik za 102 ubijene prijedorske djece.

Među tih 102 djece i dvoje je od Fikreta Bačića, Prijedorčanina, kojem je tokom rata ubijeno 29 članova porodice. Borbu da bude izgrađen spomenik za 102 djece, Bačić vodi od 2014. godine kada je pokrenuta inicijativa i prikupljeno više od hiljadu potpisa, premašivši broj koji zahtjeva statut Grada Prijedora. Spomenik prema Bačiću, „mora biti ploča na kojoj će pisati imena, prezimena, starosna dob u momentu ubijanja djece.“ Za njega, taj spomenik označavao bi poruku “da je grad Prijedor odao počast, odnosno priznao onaj zločin koji se desio nad ubijanom djecom Grada Prijedora.”

Od ovog cilja ne odustaje uprkos više od decenije neuspjeha.

“Za svih ovih 11 godina Skupština nikada nije stavila na dnevni red inicijativu za izgradnju spomenika ubijenoj djeci”, dodaje Bačić. Umjesto rješenja, lokalne vlasti su nudile kompromise kojima bi se istina prikrila. „Nudio je (tadašnji načelnik) da se izgradi spomenik ubijenoj djeci 20. vijeka. Rekao sam da nemam ništa protiv toga, ali da spomenik ubijenoj djeci 1992–1995. mora biti odvojen. Što je on želio na tom spomeniku – da se ne vidi ko je ubijen. Htio je da zasjeni tim brojem od nekih hiljadu ubijenih, da zasjeni ovih 102 djece“, smatra Bačić.

Dodao je da oni (gradske vlasti) ne žele omogućiti da postoji mjesto gdje bi se mogli okupljati i odati počast svako na svoj način. Za roditelje ti postupci, kako je dodao, imaju dublje značenje od samog obilježja. „Ponovno nam ubijaju ubijenu djecu“, naveo je Bačić.

Dok i dalje traje borba za spomenik ubijenoj djeci u Prijedoru, i raspisan je poziv za idejno rješenje, Grabovica navodi poražavajući odnos države kada su žrtve oni najmlađi.

„Institucije u jako malo mjeri govore kada su u pitanju stradanja djece tokom opsade (Sarajeva). Sve aktivnosti, sve ono što se dešava po bilo kojem osnovu, promoviranju, sjećanju, obilježavanju, memorijalizaciji – nosilac svih aktivnosti je uglavnom Udruženje roditelja ubijene djece“, pojasnio je Grabovica.

Prema njegovim riječima, ono koji bi trebali da rade na memorijalizaciji ili rade nešto skromno i malo ili samo onda kada iznudite nešto.

Neophodnost svih aspekata tranzicione pravde i za djecu

Odnos prema spomenicima ili spomen obilježjima djeci žrtvama proteže se i na preživjelu djecu rata, odnosno do sistemskog problema gdje nisu prepoznati kao posebna kategorija. Najčešće su preživjela djeca tretirana kroz pravni okvir kojim su obuhvaćene civilne žrtve rata dok specifičnost njihovih trauma i oduzetog djetinjstva ostaje na marginama.

U Udruženju Zaboravljena djeca rata ističu djecu rođenu iz čina ratnog silovanja – žive ljude koji su danas prepušteni sami sebi. „Oni su u velikoj mjeri ostali nedovoljno prepoznati u institucionalnim politikama sjećanja“, naveli su u Udruženju Zaboravljena djeca rata.

Poseban problem s kojim se suočavaju ova djeca jesu stigma i društvena šutanja koja je prisutna tokom proteklih 30 godina, a koja je djelimično prisutna i danas. Po pitanju memorijalizacije u Udruženju Zaboravljena djeca rata su stava da je često „fragmentirana i vođena lokalnim ili političkim kontekstima“.

Vidljivost djece u politikama sjećanja i prema navodima Akbaš iz Muzeja ratnog djetinjstva je selektivna i instrumentalizirana. „Rat se najdublje upisuje u živote ljudi, a posebno živote djece“, naglašava Akbaš, upozoravajući na mogućnost manipulacije.

Za razliku od spomenika i spomen obilježja, koji često nude jedinstvenu i simboličku poruku, Muzej se oslanja na individualna iskustva. “Lične priče i predmeti su materijalni trag koji nosi težinu kakvu tradicionalne simboličke forme memorijalizacije teško mogu postići”, objašnjava Akbaš, dodajući da takvi eksponati “vraćaju učesnicima kolekcije autorstvo nad vlastitim iskustvom.”

Kroz ovakav pristup, Muzej ratnog djetinjstva pred cjelokupno društvo postavlja pitanje kojim se i sami neprestano vode: “Šta je memorijalizacija bez odgovornosti i šta ćemo mi, kao društvo, učiniti s ovim svjedočanstvima?”

Alma Begičević, stručnjakinja za tranzicijsku pravdu, sociologiju i ljudska prava, koja predaje na Univerzitetu Loyola (Chicago), pojašnjava da memorijalizacija spada u kategoriju reparacija, odnosno mjera koje imaju za cilj priznanje patnje i vraćanje dostojanstva žrtvama. Kao odličan početak i model za praksu u ostatku Bosne i Hercegovine navodi rad Muzeja ratnog djetinjstva.

„Iako su spomenici prvenstveno simboličke mjere, oni mogu imati značajne pravne implikacije u okviru reparacija“, smatra Begičević, dodajući da takve mjere pripadaju kategoriji satisfakcije koja uključuje javno priznanje patnje žrtava, memorijalizaciju i očuvanje historijskog sjećanja. U tom kontekstu, izostanak spomenika ne znači samo nedostatak obilježja već i izostanak institucionalnog priznanja žrtava.

Za adekvatno odavanje počasti, prema njenim riječima, neophodna su konkretna zakonska rješenja koja bi trebala uključiti „nacionalni registar žrtava rata: ubijena, ranjena, djeca koja nisu imala djetinjstvo zbog rata“. Uz to, kako je navela, sjećanje mora biti inkluzivno i zasnovano na provjerenim podacima koji će služiti generacijama koje dolaze.

„Za komemorativne projekte se trebaju prikupiti podaci sa imenima preživjelih i onih koji su preminuli te edukativni programi da se uključe u nastavne predmete tako da se i na taj način oda poštovanje žrtvama i njihovim porodicama“, pojasnila je dr. Begičević.

Kao djecu koja su nevidljiva u javnom narativu navela je „djecu vojnike“, za koje smatra da im je potrebno odati poštovanje, popratiti njihov život sada i razviti program koji može pružiti reparativnu pomoć. Prema njenim riječima, potrebno je uvesti i dodatne mjere koje bi osnažile kulturu sjećanja poput „memorijalnih muzeja i spomen prostora za djecu žrtve“, ali i šire društveno priznanje kroz „simbolične reparacije kao što su nacionalni spomenici“. Da bi ovakvi projekti bili održivi, dodaje da je potrebno uključiti privatne, društvene i međunarodne fondacije i umjetničke grupe u njihovo financiranje.

Uz sve aspekte tranzicijske pravde koje je potrebno ispuniti i kada su u pitanju djeca žrtve ili preživjeli, krije se ista potreba – da ne budu otrgnuti od zaborava i da poslože kao trajna lekcija društvu u Bosni i Hercegovini, ali i šire.

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Generation Memory“, koji provodi Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI), s ciljem razvoja inkluzivnih, lokalnih praksi izgradnje mira i kulture sjećanja koje podstiču rad na razumijevanju, empatiji i kritičkom promišljanju mladih. Projekat finansira međunarodna razvojna pomoć Ujedinjenog Kraljevstva, a implementira se u partnerstvu sa Britanskim Savjetom.