Sarajevo primjer multikulturalnosti koja je društveni fakt i sinonim suživota i razumijevanja, kada je u pitanju kultura sjećanja suočava se s „tamnom“ strana s obronka Trebevića – jamom Kazani.
U vrijeme opsade Sarajeva – najduže opsade jednog glavnog grada u modernoj historiji ratovanja, pripadnici Desete brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) koji su bili raspoređeni da čuvaju jednu od glavnih linija komunikacije – put od Lukavice do Pala, pod vodstvom Mušana Topalovića Cace, ubili su desetine sarajki i sarajlija, većinom srpske nacionalnosti te ih bacili u jamu. I 33 godine kasnije, ne zna se tačan broj ubijenih. Iako postoji spomen obilježje na Kazanima i dalje postoje negodovanja kada je u pitanju natpis, pristupačnost i slično, što narušava potpunost u provođenju ovog vida tranzicijske pravde.
Topalović je ubijen u operaciji pod nazivom Trebević 2, 26. oktobra 1993. godine, kako se navodi, nekoliko sati tokom pokušaja bjekstva i bio je sahranjen na nepoznatoj lokaciji, da bi tri godine poslije bila organizirana dženaza a njegovi posmrtni ostaci su sahranjeni na počasnom mjestu na mezarju na Kovačima.
U pravnom smislu ubistva na Kazanima nisu presuđena kao ratni zločin. Samir Bejtić je bio jedina osoba koja je bila procesuirana za krivično djelo ratnog zločina ali je pravomoćnom presudom oslobođen krivice. Prema podacima Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) za ubistva su osuđene četiri osobe na po šest godina zatvora (Esad Tucaković, Zijo Kubat, Refik Čolak, Mevludin Selak), te Asif Alibašić na osam i Suad Omanović na deset godina zatvora. Zbog neprijavljivanja krivičnog djela i počinitelja osuđeno je osam osoba (Senad Hasić, Sabahudin Žiga, Samir Seferović, Omer Tendžo, Esad Raonić, Samir Ljubović, Senad Haračić, Armin Hodžić).
Problematika podignutog spomenika
Već 2020. godine nekoliko sarajevskih nevladinih organizacija je pokrenulo inicijativu za izgradnju spomen obilježja za žrtve na Kazanima. Inicijativa je naišla na podijeljene reakcije u javnosti da bi dolaskom Benjamine Karić na mjesto gradonačelnice 2021. godine ovo pitanje ponovo bilo aktualizirano.
Usvajanje odluke u Gradskom vijeću pratila je oštra medijska i javna rasprava o pojedinostima samog spomenika poput teksta koji će se naći na njemu, vjerskih obilježja i prešućivanja počinioca ovog zločina.
Uprkos svemu, spomenik je postavljen 15. novembra 2021. godine nakon što je na sjednici Gradskog vijeća grada Sarajeva održanoj 27. oktobra usvojeno konačno rješenje izgleda spomenika.
Organizacija UDIK je uložila najviše truda i rada na temu Kazana, kao i na način pristupanja samoj temi a što uključuje i obilježavanje ovih stradanja. Upravo je UDIK bio taj koji je prikupio pet idejnih rješenja koja su dostavljena na konkurs Grada Sarajeva za podizanje spomenika na lokalitetu Kazani.
„Izložba idejnih rješenja bila je UDIK-ov način da se javnost upozna sa pet prijedloga komemorisanja žrtava Kazana koje je gradska vlast odbila. Ta izložba je bila više puta prikazivana u Sarajevu i jednom u Brčkom“, kazao je Edvin Kanka Ćudić, osnivač UDIK-a.
Pojasnio je da su u suradnji s dnevnim listom Oslobođenje nastojali široj javnosti predstaviti ta rješenja s namjerom da se ukaže na manjkavost zdanja koje je gradska vlast postavila na Trebeviću.
„Zapravo naš prigovor je išao u smjeru da nije potrebno samo podignuti kameno zdanje nego se mora stvoriti klima suosjećavanja, odgovornosti i solidarnosti sa ubijenima. Samo u takvoj atmosferi, spomenik na Kazanima bi imao svoju funkciju, da se takvo zlo više nikada i nigdje ne ponovi. Izgledalo je da spomen-ploča više ima funkciju skupljanja političkih poena nego iscjeljivanja zajednice. Drugim riječima, spomenici koji su predloženi Gradu imali su itekako umjetničku vrijednost“, istakao je Ćudić.
Kako navodi dalje u razgovoru, glavni problem jeste jednostrani pogled na prošlost, nedovoljna saradnja sa civilnim društvom i neuvažavanje i ignorisanje mišljenja onih koji su se dugi niz godina bavili ovom temom:
„UDIK je imao prigovor na tri tačke u vezi prijedloga podizanja spomenika. Samo je jedna usvojena, a da o tome nikada nismo zvanično obaviješteni. Prvobitno je trebalo na spomeniku pisati 1992-1994, a mi smo tražili da bude navedeno 1992-1993. Druge dvije tačke, a koje se tiču broja ubijenih i navođenja počinitelja zločina na Kazanima nikada nisu usvojene. Iz tog razloga, počevši od 2022. UDIK na 26. oktobar objavljuje osmrtnicu u Oslobođenju koja nudi informacije koje su zapravo trebale biti na spomeniku. Javnosti služi kao edukacija, a istraživačima kao istina koja će ih podsticati na daljnja istraživanja memorijalizacije Kazana“, navodi Ćudić.
Slične kritike o pojedinostima na spomeniku dijeli i Adi Škaljić, gradski vijećnik iz vremena kada je spomen obilježje na Kazanima postavljeno: „Ako već imamo presude Kantonalnog suda iz 1996. godine treba navesti ko su krivci jer ovako praktično može se reći da krivac ne postoji što bi moglo značiti u prenesenom značenju da su svi krivi. Već imamo presude domaćeg suda koji tačno navodi osobe koje su presuđene po komandnoj odgovornosti komandanta te brigade Mušana Topalovića Cace.“
„Grad Sarajevo je pri podizanju spomen obilježja na Kazanima, konsultovao nadležne državne institucije, koje se bave ubijenim i nestalim osobama u proteklom ratu kao što je Institut za nestale osobe BiH, koji je jedina institucija relevantna za istraživanja masovnih grobnica i nestalih lica i koji vode Centralnu evidenciju nestalih za BiH. Također, konsultovani su i drugi subjekti koji su mogli doprinijeti relevantnosti podataka, a provedena je i široka javna rasprava. Obzirom na navedeno, Grad Sarajevo smatra da je spomen-obilježje Kazani napravljeno na objektivan način, predstavljajući istinite i potpune podatke o stradanju naših sugrađana na ovom lokalitetu“, naveli su u dopisu iz Grada Sarajeva.
Zaštićeni prirodni obuhvat
Stradanje na Kazanima se obilježava svakog 9. novembra te, uzimajući u obzir vremenske uslove tog perioda u godini, loše vrijeme dodatno otežava pristup lokalitetu kojemu je teško prići i tokom drugih perioda u godini.
Kako se navodi u mailu kojeg smo dobili iz kabineta Grada Sarajeva, postojao je plan za izgradnju pristupnog puta do ovog mjesta stradanja: „Grad Sarajevo je u toku postavljanja spomen obilježja Kazani imao i namjeru da napravi i kvalitetan pristupni put za vozila i pješake, međutim, s obzirom da se lokalitet nalazi u zaštićenom prirodnom obuhvatu gdje nije dozvoljena nikakva nova izgradnja, Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa nije dao dozvolu za takve aktivnosti.”
Kako god, mnoge kritike upućene na podizanje ovog spomenika ne fokusiraju se samo na pristup i izgled spomen obilježja.
„Mislim da je to pokušaj pranja savjesti i pranja onoga što se dešavalo na Kazanima i ništa drugo. To je sama manipulacija i sa brojem žrtava i sa žrtvama koje su tu završile i na taj način se nije odao pijetet ni žrtvama i također zločinci su nagrađeni“, govori Simo Tuševljak, bivši krim policajac.
Memorijalizacija u BiH nakon rata
Problem memorijalizacije u Bosni i Hercegovini je uveliko povezan sa drugačijim shvatanjima prošlosti koji proizilaze iz djelovanja etno-političkih grupacija. Česta dominacija politike na događajima koji za cilj trebaju imati obilježavanje stradanja je samo jedan od faktora koji urušavaju kulturu sjećanja.
„Lako mi je primijetiti da je kod nas svjesna politička zloupotreba bola u prisustvu kamera i medija postala morbidna svakodnevica. Svaka naša rasprava o mrtvima u ratu svjesno i podmuklo služi da zagorča život živima i da kod njih proizvede mržnju i želju za revanšom. Tako nešto nikad ne rade oni koji grade već samo oni koji razgrađuju državu. A država se razgrađuje kad podijelite stanovništvo. Zato je najbolji naziv za tu pojavu „nekultura sjećanja“, ističe Slobodan Šoja, historičar i diplomata.
Poricanje ratnih zločina je glavni faktor koji proizvodi „kulturu nesjećanja“ čime se stvara plodno tlo za nerazumijevanje i podjelu. Stručno pojašnjenje poricanja dao nam je Nedžad Novalić iz Centra za nenasilnu akciju koji se referisao na sociologa Stanley Cohena:
„To nije fenomen prisutan samo na ovim prostorima – to je nešto što se susreće u svim kulturama, u svim društvima, posebno onim postratnim. Pitajući se upravo zašto ljudi poriču zlodjela počinjenja u njihovo ime, Stanley Cohen je pisao o tome kako svi ljudi imaju potrebu zadržati pozitivnu sliku o sebi i svojoj grupi. Dalje, kao ljudi imamo potrebu da budemo dio zajednice, a priznanjem skoro po pravilu iskoračujemo i često postajemo meta. Postoji i strah da time ne naštetimo sebi i svojoj zajednici, da ne izdamo žrtve.“
Prekidanje kruga poricanja
Ipak, u svim međusobno suprotstavljenim diskursima nastalim na našem području nakon rata, mogu se naći i pozitivni primjeri koji pokazuju kako izgraditi kulturu sjećanja.
„Treba istaći kao pozitivan primjer da je Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo krajem 2025. nastavnicima ponudilo nove nastavne materijale koji se tiču izučavanja rata u BiH od 1992. do 1995. godine gdje postoji jasno prepoznavanje Kazana kao ratnog zločina, uz jasno navođenje odgovornih jedinica i svih bitnih podataka. To je pozitivan iskorak. Uz sve prigovore i kritike samom spomeniku i tekstu na njemu, ipak je korak naprijed samo postojanje bilo kakvog spomenika“, ističe Novalić.
Uloga medija u izgradnji kulture sjećanja je i više nego potrebna. Ispunjavanje te uloge se svodi na promjenu fokusa sa pažnje koja je pridata mnogim političarima na postavljanje pravih pitanja koja se tiču odgovornosti.
„Ono što bismo morali uraditi ukoliko želimo sačuvati državu jest izvlačenje iz prošlosti lijepim primjera etničke ili religijske saradnje. Takve primjere treba što više medijatizirati da cijela javnost vrati vjeru u ljubav i jedinstvo koje moramo graditi u zemlji. Što se tiče suprotnih primjera, onih gdje smo jedni drugima činili zlo, najvažnije je sačuvati pijetet prema žrtvama pri obilježavanju i ne prizivati osvetu“, govori Šoja.
Podizanje spomen obilježja na Kazanima je sa sobom donio i oštre kritike što nedvojbeno oslikava širi društveni problem u Bosni i Hercegovini s kojim se još uvijek kao društvo nosimo. Izgradnja kulture sjećanja je proces na kojem naša država treba još puno da radi uprkos određenim pozitivnim pomacima.
„Iako i danas postoji nelagoda, iako ćete i danas sresti ponekoga ko će negirati Kazane, rekao bih da najveći broj ljudi u Sarajevu nema poteškoću da se jasno odredi i osudi taj zločin“, za kraj zaključuje Novalić.
Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Generation Memory“, koji provodi Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI), s ciljem razvoja inkluzivnih, lokalnih praksi izgradnje mira i kulture sjećanja koje podstiču rad na razumijevanju, empatiji i kritičkom promišljanju mladih.
