Ukoliko pitate ljude u Bosni i Hercegovini da li žive u miru, većina njih će vam dati pozitivan odgovor. Međutim, ako bi definicija mira uključivala slobodu i osjećaj sigurnosti odgovor bi, vjerovatno, bio negativan. Vrlo često, ljudi mir izjednačavaju sa odsustvom rata. Biti nacija koja živi u harmoniji je, međutim, mnogo više od toga.
Bosna i Hercegovina je država čija je teritorija razdvojena na dva entiteta: Republiku Srpsku i Federaciju, te nazavisni distrikt Brčko. Politička scena, najvećim dijelom, rezultat je Dejtonskog mirovnog ugovora, koji ne ostavlja mjesto promjenama. Bosna jeste demokratija, ali potrebe njenih građana i građanki često su zapostavljene, zarad nekih drugih interesa.
Zbunjujuća istorija rezultat je prisustva različitih priča i istina. Djeca različitog etničkog porijekla uče iz različitih knjiga, od kojih svaka ima sopstvenu verziju istorije i činjenica. Različita mišljenja o sjećanju i prošlosti predstavljaju ogromnu prepreku svakoj vrsti napretka u BiH.
Rat je završen, prije skoro 20 godina i većina ljudi, pogođenih užasom, polako je uspjela povratiti svoje živote. Mlađe generacije, rođene nakon rata, rado bi da zaborave prošlost. Oni nisu preživjeli taj horor i ubrzo odbacuju traumu koju je rat iza sebe ostavio. Njihova mišljenja, stavovi i rasuđivanja obojena su iskustvima njihovih najbližih, što je često problematično, kada je u pitanju jednakost i integracija.
Nakon pada Jugoslavije i rata, nacionalnost tj. osjećaj pripadnosti, postao je izrazito važan. Tokom komunizma, Jugoslavija je bila sekularna, ljudi nisu niti znali, niti brinuli o tome koje su etničke pripadosti njihove komšije. Eksplozijom nacionalizma i rata, etnička pripadnost preuzima ključnu ulogu u formiranju svakodnevnice.
Izrazito je teško istupiti iz ograničenja vlastitog imena i nacionalnosti i podvrgnuti se osudama i predrasudama kolega, drugih građana i građanki, te vršnjaka. Teško je poreći porijeklo u Bosni, i ukoliko neko odluči da to ipak uradi, da jednostavno bude “ništa“, sigurno je da će uvijek biti osuđivan.
Bosna je zemlja u razvoju, demokratska tvorevina koja, polako, napušta proces tranzicije. Govoriti o sopstvenim traumama i dešavanjima tokom devedesetih godina još uvijek se usko veže za veliku količinu srama.
Ponižavajuće je, sramotno i bolno, priznati da je počinjen genocid u Srebrenici ili u koncentracionim logorima, u Prijedoru i u Čelebićima. Smatra se nečasnim priznati da su ljudi, koji pripadaju istim etničkim skupinama kao mi, bili u stanju počiniti takve zločine. Bolno je priznati da su takvi ljudi dio nas, da dolaze iz istog mjesta. Mnogo je jednostavnije priključiti se kolektivnoj zaslijepljenosti i poricanju, te živjeti u svijetu koji prepoznaje samo očigledno i prihvatljivo.
Šta se desi u trenutku kada odlučimo napustiti vlastitu zonu komfora? Šta se desi kada se, konačno, odmaknemo od etnički orijentisanih politika i dorađene istorije, te odlučimo stvoriti jedinstvenu istinu? Tada, više nego ikad, shvatimo da živimo u podijeljenoj zemlji. Jedni će vas voljeti, a drugi mrziti.
Ako mlada osoba u Bosni istupi naprijed, da bi priznala greške “svog“ naroda, i prepoznala, a ne zaboravila žrtve, bez obzira na njihova imena, ta se osoba smatra izdajnikom, prijeti joj se smrću i optužena je za šaranje sa “onima“.
Od života u komunizmu, vremenu u kom smo bili slijepi za etničko prijeklo, došli smo do vremena u kome nam imena osoba znače više od njihovog morala. Ovo je vrijeme u kome ljude više ne dijelimo na loše i dobre, nego na “nas“ i “njih“. Ljudi se ograničavaju i nesposobni su gledati naprijed, čistog i jasnog razuma, bez predrasuda. Među mladima je prisutna rezignacija prema situaciji u kojoj se nalaze, te jak osjećaj nemoći da donesu promjene.
Razvoj Bosne i Hercegovine ne zavisi samo od ekonomije, nego i od spremnosti ljudi da prihvate prošlost i disfunkcionalan politički i društveni sistem u kojem žive. Bosanski turizam cvjeta. BiH je zemlja puna neopisivih prirodnih ljepota i resursa. Počeli smo graditi našoj zemlji novo ime, ime koje ne uključuje rat.
Moramo se, istovremeno, pitati šta je to što želimo da nam djeca i unuci pamte i kakvu im budućnost želimo? Želimo stvoriti skladnu atmosferu punu jednakosti i prilika, drugim riječima, želimo stvoriti održivi mir.
