Rat u Bosni je završio prije 20 godina, ali se istočnobosanski grad Višegrad i dalje bori sa historijom. Lokalna vlast je željela porušiti kuću u Pionirskoj ulici, gdje je živo spaljeno 70 civila muslimana. Protesti su zaustavili odluku, ali stalno rješenje još nije nađeno.
Grupa naoružanih Srba, 14. juna 1992. godine, odvela je 70 muslimanskih civila u kuću u Pionirskoj ulici u istočnobosanskom gradu Višegradu. Zaključali su ih u podrum, zapalivši im tepih pod nogama. Najmanje 59 ljudi je umrlo goreći.
U kući u Bikavcu u Višegradu, 27. juna 1992., podmetnut je još jedan požar koji je ubio 60 civila, svi su bili bosanski muslimani. Kuća u Bikavcu je uništena. Ostala je kuća u Pionirskoj, koja je danas memorijal za žrtve. Ona je trenutno među malim brojem spomenika za civile muslimane koje su ubile srpske snage u Višegradu.
“U čitavoj predugoj, tužnoj i bijednoj istoriji čovjekove neljudskosti prema čovjeku, požari u Pionirskoj ulici i Bikavcu moraju biti pri vrhu spiska”, rekao je predsjedavajući sudija Patrick Robinson izričući prvostepenu presudu Milanu Lukiću i njegovom rođaku Sredoju Lukiću, koji su osuđeni za zločine protiv čovječnosti u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).
“Postoji jedinstvena okrutnost u zatiranju svih tragova pojedinačnih žrtava, što stavlja dodatnu težinu na ovaj zločin”, rekao je sudija.
Milan Lukić je proglašen krivim za progone, ubistva, istrijebljenje, okrutnost i nehumane postupke i osuđen je na doživotnu zatvorsku kaznu. Sud ga je takođe proglasio odgovornim za ubistva 59 muslimanskih žena, djece i staraca u kući u Pionirskoj ulici.
“O Lukiću neki ljudi ovdje misle da je heroj, a neki misle da je loš”, kaže mladić srpske nacionalnosti koji živi u blizini Pionirske ulice. Njegova porodica se doselila u Višegrad na početku rata, i njegova majka je vidjela požar iz svoje kuće. “Lukić je to uradio”, kaže mladić, hodajući zajedno sa nama na putu ka svojoj kući.
Negiranje genocida
Na nedavno obnovljenoj i u bijelo okrečenoj memorijalnoj kući nalazi se spomen-ploča za one koji su u njoj umrli. Na ulazu u podrum je osušeno cvijeće ostavljeno kao znak sjećanja na žrtve.
Lokalne vlasti žele srušiti ovu kuću kako bi napravili put, što bi izbrisalo ovaj podsjetnik na kampanju etničkog čišćenja sprovodenu u Višegradu tokom rata. Kuća je trebala biti srušena u decembru 2013. godine. Protesti su privremeno zaustavili tu odluku.
“Predložena eksproprijacija i rušenje ove kuće su brutalan pokazatelj negiranja genocida u Višegradu”, kaže David Pettigrew, profesor filozofije i izučavanja holokausta i genocida na Državnom univerzitetu Južnog Connecticuta. “Lokalne vlasti traže izgovor da sruše ovu kuću kako bi izbrisali uspomenu na zlodjela počinjena u njoj”, ističe Pettigrew.
On je prvi put posjetio Višegrad u julu 2010. godine, kada je pozvan da se pridruži Institutu za nestale osobe i Međunarodnoj komisiji za nestale osobe (ICMP) tokom ekshumacija vršenih duž obale rijeke Drine. Radovi na brani hidroelektrane Bajina Bašta 2010. godine su uzrokovali pad nivoa rijeke, pa su stručnjaci iz Instituta i ICMP-a smatrali da je velika vjerovatnoća da će naći ostatke žrtava koje su ubijane na mostu Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, a potom bacane u rijeku.
“Čim smo došli na obalu, odmah smo pronašli ljudske kosti”, prisjeća se profesor.
U martu 2014. godine, profesor Pettigrew je posjetio memorijalnu kuću u Pionirskoj ulici sa Bakirom Hasečić, predsjednicom Udruženja ‘’Žena – žrtva rata’’, koja je učestvovala u obnovi kuće kako bi se spriječilo njeno uništenje 2013. godine. Kazala je da je policija zastrašivala i sud ju je novčano kaznio zbog učešća u obnovi kuće. Ona vjeruje da lokalne vlasti koriste ovu kuću kao “političku strategiju” i kaže: “Ovo je ponovno ponižavanje žrtava.”
Dok postoji opasnost da će Pionirska kuća biti srušena, u centru grada stoji statua posvećena srpskim vojnicima. “Statua usred Višegrada koja odaje počast počiniocima je samo još jedan primjer poricanja genocida i psihološkog zastrašivanja sa ciljem mijenjanja historije i obeshrabrivanja izbjeglica glede povratka u njihove prijeratne domove”, kaže profesor Pettigrew. On je nedavno pisao Samanthi Power, ambasadorici Amerike pri Ujedinjenim Nacijama (UN), kako bi izrazio svoju zabrinutost zbog plana opštine Višegrad da uništi kuću u Pionirskoj ulici.
Psihičko zastrašivanje
Za Višegrad Hasečić kaže: “Ovo je moj rodni grad, ali osjećam da ga je država napustila.” Tokom rata, Hasečić je bila svjedok mnogih stravičnih zvjerstava i bila je žrtva seksualnog nasilja. Nekoliko članova njene porodice je ubijeno tokom kampanje etničkog čišćenja. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju smatra da je Višegrad bio podvrgnut jednoj od “najopsežnijih i najsvirepijih kampanja etničkog čišćenja.”
Nakon rata, Hasečić je postala istaknuta aktivistkinja za ljudska prava i osnovala je udruženje “Žena – žrtva rata” u Sarajevu. Cilj ovog udruženja je da pruži podršku žrtvama seksualnog zlostavljanja i silovanja. “U ovom udruženju svako može postati član, ne zanima nas etnička pripadnost”, kaže Hasečić, dodajući da je “Udruženje multietničko i multinacionalno… Ratni zločinci nemaju etničku pripadnost, oni su jednostavno zločinci.”
Hasečić sada živi u Sarajevu, ali često posjećuje Višegrad obzirom da posjeduje kuću u okolini tog grada. “Više se ne bojim ići tamo. Nema oružja.” objašnjava ona. Međutim, priznaje da se još uvijek osjeća psihički zastrašeno tokom posjeta.
“Mnogo je stvari koje mi smetaju. Spomenici počiniocima. Viđamo ratne zločince na ulici.”, kaže Hasečić, navodeći da smatra da činjenica da protiv mnogih počinilaca nisu podignute optužnice i da oni slobodno hodaju gradom sama po sebi je vid zastrašivanja i kršenje prava na povratak koje je definisano Dejtonskim sporazumom. Kao rezultat toga, “postojao je projekat za povratak izbjeglica, ali nije uspio.” Iako ih se više vratilo u okolna sela, samo par muslimana se vratilo u Višegrad.
Ured za turizam u Višegradu je odbio odgovarati na pitanja o memorijalima u gradu. Profesor Pettigrew smatra da je šutnja o ratu dio “kulture poricanja” koja preovladava diljem Republike Srpske.
“Mi ne pričamo o ratu”, kaže konobar zaposlen u toplicama hotela Vilina Vlas, koji je pet kilometara udaljen od Višegrada. Ovaj hotel je tokom rata bio jedan od glavnih logora u kojem su se dešavala silovanja i mučenja. Konobar s kojim smo razgovarali smatra: “Rat je prošlost, mi ne pričamo o tome. Prošlost je prošlost, mi smo okrenuti ka budućnosti.”
Međutim, izgleda da za muslimane u Višegradu nema mnogo budućnosti. Grad je sada skoro potpuno naseljen bosanskim Srbima. Groblje je jedino zemljište koje je ostalo bosanskim muslimanima, odnosno Bošnjacima. Većina džamija je uništena u ratu, dok su dvije preostale prazne. Muslimansko groblje je bilo zatvoreno kada smo ga pokušali posjetiti, ali sa zelene kapije smo mogli vidjeti datume na bijelim nišanima: 1992., 1992., 1992. Između maja i jula 1992. godine u Višegradu je poubijano minimalno 2.000 Bošnjaka.
“Osjećam se kao da ovo više nije moj grad”, kaže Hasečić. Ona želi napraviti ogradu oko kuće u Pionirskoj ulici i organizovati izložbu fotografija žrtava na prvom spratu kuće, ali se bori sa prigovorima i prijetnjama onih koji sad žive u njenom rodnom gradu. To je ne spriječava da se bori za pravdu. “Borit ću se za ovo dok god sam živa”, kaže Hasečić.
